Lažni proroci (poglavlje IV)

Uvela me je u omanju sobu osvijetljenu svjetlošću titravog plamena svijeće na stolu, dopola istopljene. Naš ulazak kao da uznemiri sjenke i one se pokrenuše po ispucalim zidovima iza kojih se čulo prigušeno stenjanje i škripa kreveta. Zatvorila je vrata, a potom se skinula pokretom iznad glave. Haljina pade na pod ostavljajući je golu preda mnom, slobodnu da je milujem očima niz grudi i stomak samo da bih se zadržao na svijetlim dlačicama među nogama.
„Niko me nikada nije gledao tako“, rekla je odjednom pokrivajući rukama svoju nagost. „Prestani, molim te. Osjećam se…“
„Kako?“, upitao sam je.
„Željeno“, odgovorila je spuštajući glavu.
Prišao sam i uzeo joj lice u dlanove promatrajući kako se joj se oči šire zbog onoga što je vidjela u mojima. Nozdrve su joj podrhtavale. Prešao sam palcem niz obraz, duž usana pa dolje, do brade samo da bih je podigao i poljubio. Odavno nisam osjetio ukus žene.
„Ne bi li se trebala tako osjećati?“
Donja usna joj zaigra. „Ne taj način. Ja sam robinja… Kurva… Komad mesa. Zašto bi me neko želio tako?“
„Zašto ne bi?“
Ponovo sam je poljubio. Ovaj put mi je uzvratila jače, njene ruke skliznuše s grudi i međunožja, obaviše se oko mene. Prsti joj se zapetljaše u moju kosu.
Svukla mi je čakšire oslobađajući nabrekli kurac, spusti se na koljena i uze ga u usta. Zadrhtao sam osjetivši joj usne na glaviću, jezik koji kruži njim.
„Dođi“, rekao sam podižući je.
„Ne sviđa ti se? Povrijedila sam te.“ Razrogačene oči su otkrivale strah. Od mene, drugih, od očekivanja, reakcije. Od onoga na što je navikla. „Mogu drugačije, samo nemoj…“
„Ne boj se“, prekinuo sam je. „Čega se bojiš? Mene?“
Klimnula je glavom.
„Nemoj se plašiti.“ Vjerujem da je primijetila obećanje u mom pogledu, sigurnost u dodiru ruke po ramenima joj. „Neću te povrijediti.“
Pljunuo sam na prste i posegnuo ka njoj. Vlažila je dok sam ulazio u nju, širila je noge kako bih lakše ušao, popuštajući mojim dodirima ako su se grubi pokreti mogli nazvati tako. Osjetio sam drhtaj njenog tijela. Rekao sam joj da se nasloni na zid. Poslušala je bez pogovora.
Ušao sam polako, lica priljubljenog uz njeno uho kako bi mi osjetila dah. Mirisao sam joj kosu i kožu. Kada sam je liznuo, bila je slana. Nije nam se žurilo jer u tom trenutku Bardhylla nije bila robinja niti kurva čije tijelo su prodavali već slobodna žena utonula u užitak niti sam ja bio lutalica nemirnih misli s teretom krivice na plećima nego muškarac, oslobođen svega pa smo se prepustili sporom ritmu. Svakim ubodom pokreti su nam se ubrzavali, a u udarima tijela o tijelo um mi odluta ne čuvši njen jecaj i molbu da stanem. Da je boli.
Opet sam u kući gdje spolja dopiru vrisci i plač između kojih se provlači smijeh suboraca. Raduju se u patnji drugih. Ona leži na stolu, glave i dalje okrenute u stranu. Više ne jeca. Prepustila se. Sada suze pričaju za nju, a čak su se i njihovi tragovi počeli sušiti na obrazima. Prelazim joj rukama preko vrata i obrisa mojih prstiju. Stišćem dojku dok mi tijelo počinje drhtati, a vreli talasi sjemena ispunjavaju joj utrobu.
Odmičem se od Bardhylle. Kužni oblak prošlosti lebdi oko mene i ja uspaničeno zvjeram po sobi. Gledam svoj ukrućeni kurac, sjaji se od Bardhyllinih sokova. Zar sam to doista bio ja? Ta zvijer?
Progutao sam pljuvačku, pogleda prikovanog na njena leđa, puna mojih ugriza. Srce je počelo jače da udara, osjećao sam znoj kako mi probija na čelo dok su se usta naglo sušila. Ispred mene više nije stajala Bardhylla već žena uplakanog lica, krvave dojke tamo gdje sam zagrizao. Bakrani ukus te krvi mi se još povlačio po suhim ustima.
Naslonjena na zid, Bardhylla je plakala ne progovarajući. Primakao sam joj se.
„Oprosti“, prošaputao sam mada ta riječ nije mogla ništa učiniti. Djela su pokazala moje pravo lice. Zvijer je pomolila svoju ružnu glavu.
„Oprosti“, ponavljao sam padajući na koljena. Lice mi je bilo naslonjeno na njenu zadnjicu. Mogao sam osjetiti miris njene vlažne pičke tako blizu mom licu. Niz butine joj je curila tanka vodenkasta nit.
Prigušeno sam je molio za oprost dok se nije okrenula i spustila mi ruke na glavu. Mokre dlačice međunožja sada su mi počivale na usnama. Podigao sam pogled samo da bih vidio njene zakrvavljene oči i tragove na obrazima. Jedna suza se otkači, pade mi na lice pa se spusti niz njega.
„Drukčiji si“, progovorila je mirno. „Drugi bi me pljuvali, udarali. Nazivali bi me droljom koja ih izaziva, zbog koje rade to što rade. Ti…“
„Zašto bih krivio tebe za nešto što je samo moje?“
Začu se kucanje na vratima i ona pođe da otvori. Jedna od djevojaka nam je donijela piće. Vidio sam je kako proviruje preko Bardhyllinog ramena, šapatom je ispitujući nešto na što joj se Bardhylla zahvali i preuze tacnu od nje pa zatvori vrata, a onda priđe, spusti piće kraj svijeće, nasu nam po čašu i pozva me da sjednemo na krevet.
„Pričaj“, rekla je.
„O čemu?“
„O tome šta te muči.“
„Onda bih pričao o sebi. Muče me sjećanja, muči me ono što znam, a više ono što ne znam već samo naslućujem negdje iza ruba svijesti. To je…“ Zastao sam gledajući njen zbunjeni izraz lica. „Reci mi jednu stvar.“
„Šta?“ Sada je bio njen red da odgovara.
„Besmrtnost. Šta misliš o njoj?“
„Besmrtnost?“ Nasmiješila se. „Nisu li samo bogovi besmrtni? Zašto razmišljati o nečemu što smrtnicima izmiče? Zašto bi neko uopće poželio biti besmrtan, premda bio i bog? Nije li to usamljen život? Živjeti vječno, gledati kako vrijeme protječe. Kako kraljevstva nestaju, a na njihovim ruinama nastaju nova? Kako ti prijatelji umiru, ljubavi, djeca… Sve ono do čega ti je stalo nestaje i ostavlja te? Kakav je to život besmrtnika? Kakav je to život boga nego sebičan i samotan? Nesretan, ako mene pitaš i zato ću ponoviti. Zašto bi neko poželio prokletstvo besmrtnosti jer to nikako ne može biti dar?“
Za sve svoje godine lutanja nisam čuo takve riječi, natjeraše me na šutnju i razmišljanje o stvarima koje sam vrlo dobro znao, samo sam ih povremeno gurao u stranu.
„Šta ako besmrtnost ima svrhu?“
„Kakvu? Jedina svrha joj može biti patnja, što znači da je kazna. Recimo i da si bog, besmrtnik i da uživaš u tome što se smiješ smrti u lice bez posljedica. Recimo i da se stoljećima sretan u toj sebičnosti, da se smiješ dok gaziš preko praha onih s kojima si živio i koji su te voljeli. To ne može trajati vječno. Dani prolaze, redaju se u mjesece, oni u godine što prelaze u stoljeća. Ogrlica koju nosiš oko vrata, sačinjena od nanizanih zrnaca pijeska vremena, postaje teška jer usamljenost dođe po svoje.“
Doista, ogrlica koju sam nosio, odveć dugo je bila preteška. „U pravu si“, rekao sam joj. „Besmrtnost sa svrhom jeste patnja, a gore je što mi svrha izmiče.“
Spustila je ruku na moju. Pogledao sam je u oči.
„Umoran sam.“ Konačno sam priznao to.
„Dođi.“ Uzela je čašu iz moje ruke, spustila je sa svojom na pod pa me položila na krevet gdje je legla na mene. Tako smo ležali bez riječi dok mi se kurac nije ukrutio pod njenim dodirima, a onda ga je uvela u sebe. Ovaj put sam uživao gledajući je iznad sebe, u sjenke koje su plesale po njoj i sjaj u njenim očima.
Napokon sam bio miran.

 

nastavit će se…

Facebook Comments