

Lako je postati jedan od muškaraca bez žena, kaže Murakami. Voliš ženu svim srcem i odjednom je nema. Odvedu je lukavi mornari, ne Cigani čergari kako to kaže Zdravko Čolić. Tada samoća počinje da curi u tijelo poput mrlje od vina u tepih, gdje ostaje i vremenom samo izblijedi, ali nikad ne nestane. Za Murakamija sastaviti tematski zbirku prethodno objavljenih priča nije teško, pošto se stječe dojam da Murakami uvijek piše o istim likovima i temama, samo im mijenja imena i stavlja ih u drugačiji kontekst, ali svaki put su to usamljeni ljudi s ruba društva.
Zbirka „Muškarci bez žena“, kako i sam naslov kaže, donosi sedam priča u kojima su glavni likovi usamljeni muškarci, koji su ostali bez žena na ovaj ili onaj način. Problem s pričama, općenito, ne samo Murakamijevim, jeste taj što kvalitet istih u zbirkama varira pa se obično može izdvojiti samo par koje odskaču od ostalih, koje se uklapaju u mediokritet i daleko su od kreativnog dosega autora. Razlog tome nekada jeste period koji prođe od pisanja jedne priče do druge ili je možda autor bio „natjeran“ da je napiše.
Priče u ovoj zbirci jesu klasični Murakami, sadrže sve one sastojke koje pronalazimo u njegovim radovima, nekada su i sjeme iz kojeg nikne cijeli roman i kao takve, ljubitelji njegovog pisanja (u koje i sam spadam) će uživati u njima, mada će i oni primijetiti tu razliku u pričama.
„Vozi moj automobil“ otvara zbirku na pravi način. Priča je to o glumcu veteranu Kafukuu, koji je prinuđen da unajmi vozača jer ne smije voziti, pa unajmljuje mladu Misaki kojoj priča o svojoj pokojnoj supruzi i njenim prevarama, te o tome kako je odlučio pronaći razlog zašto je to radila tako što je postao prijatelj s jednim od njenih ljubavnika.
„Jučer“, nazvana po istoimenoj pjesmi Beatlesa, koju jedan od likova interpretira na svoj način, slična je „Norveškoj šumi“ gdje glavni lik čuje pjesmu i sjećanje ga odvede na putovanje u prošlost. Aseksualna veza između muškarca i žene, njena ljubav prema njemu uprkos njegovim manama i težnja da nastavi sa životom, dvije vremenske linije u kojima se otkriva sudbina likova. Među slabijim pričama u zbirci uprkos elementima koje sadrži.
„Nezavisni organ“ priča je koju bi današnja generacija vrlo lako mogla otkazati, kako je to popularno danas, zbog autorovog viđenja žena koje imaju nezavisni organ koji im omogućuje da lažu bez grižnje savjesti. Uprkos tome, zanimljiva je ovo priča o uspješnom, samozadovoljnom hirurgu koji nema pravu veze već samo održava površne seksualne odnose s udatim ženama sve do trenutka dok se ne zaljubi i doslovno razboli od ljubavi. Još jedna dobra priča.
„Šeherzada“ još jedna od priča ispod nivoa. Baš kao i u arapskoj „1001 noći“ i ovdje Šeherzada, kako joj daje nadimak Habara, muški lik, u stvarnosti medicinska sestra koja se brine o njemu, priča priče nakon seksa. Ovdje nije njen život u pitanju, već ona priča o svojoj opsesivnoj srednjoškolskoj ljubavi koja utječe na kvalitetu seksualnog odnosa između nje i Habare.
„Kino“ je već jedna od onih priča gdje se mogu pronaći Murakamijevi fantastični elementi, prije svega njegove omiljene mačke koje nestaju. Iako sve priče u ovoj zbirci imaju notu erotike, ovdje je ona najizraženija i opisi seksa nisu toliko grozni kako znaju biti kod Murakamija. Možda i najmračnija priča zbirke, koliko i nalik Murakamiju, toliko i različita.
„Zaljubljeni Samsa“ obrnuta je verzija Kafkine „Metamorfoze“. Ovaj put se insekt budi preobražen u čovjeka, te se po prvi put susreće s ljudskim emocijama i porivima. Kao da je Murakami želio da oda počast jednom od svojih uzora, ali negdje su stvari pošle nizbrdo. Ne toliko impresivna priča koja odudara od ostatka zbirke.
„Muškarci bez žena“, posljednja priča po kojoj zbirka i nosi ime, upravo je i najjača priča. Ona ima onaj Murakamijev senzibilitet, emotivno je nabijena i obojena je mistikom u dovoljnoj količini. Donekle podsjeća na Andrićevu „Jelenu, ženu koje nema“ dok se neimenovani narator prisjeća svoje bivše djevojke koja je izvršila samoubistvo o čemu ga izvještava njen suprug kasnonoćnim pozivom. Prisjećajući se nje, on priča o dva narativa, onom koji se desio i onom koji se trebao desiti. Murakami u svom pravom izdanju.
Ova zbirka nije samo o usamljenim muškarcima, bez žena i prijatelja, već se tiče i promjena. Svi oni se žele promijeniti, postati neko drugi, ili uraditi neke stvari drugačije, promijeniti tok događaja. Tu je naravno i neizostavna muzika kao alat sjećanja koji služi kao vremenska mašina što vraća u prošlost. Međutim, mada su Murakamijeve ideje odlične, njihove izvedbe su ponekad manjkave, kao da se Murakami pogubi u svojoj metafori. Ili se možda ta metafora izgubi u prijevodu, jer se na trenutke čini da samo autor zna pravu svrhu metafore, dok većini čitatelja izmiče. Zbirka vrijedna čitanja, ako ništa onda zbog par priča.