Osjećao se izgubljeno. Utopljenik u nepreglednom moru zlata koje se prostiralo oko njega dokle god mu je sezao pogled. Nije se sjećao kako je dospio tu niti gdje je to mjesto. Zapravo, nije znao niti ko je on. Unutar njegove glave postojala je samo praznina. Bez osjećaja i sjećanja. Jednostavno je postojao u tom jednoličnom krajoliku. Lik izgubljen u vremenu i prostoru.

Klasje pšenice se zanjihalo pod naletom povjetarca od kojeg mu se naježila koža. Tek tada je shvatio da je nag. Pogledao je svoje tijelo, dodirnuo ga kao da ne vjeruje da je njegovo. Prešao je rukama preko stomaka, maljavih grudi, uz vrat, do lica. Pipao je nos, usta i oči poput slijepca tražeći nešto poznato kao da se odgovor krio u crtama njegovog lica. Zatim je odmaknuo ruke, zagledao se u njih, pa okrenuo dlanove k sebi, ali je tajna ispisana u isprekidanim linijama ostala skrivena.

„Nemoguće“, mrmljao je sebi u bradu pitajući se šta se desilo s njegovim šakama i tijelom. „Ovo je…“

Spustio je ruke dovoljno nisko da osjeti vrhove klasja na jagodicama prstiju. Počeo se smijati, glasno. Luđak odvojen od svijeta. Bez spona da ga čuvaju. Njegov smijeh se rasprši nad poljem zlata.

Začuo se zvuk. Zvučalo je kao pražnjenje elektriciteta, jedva čujno. Potrajalo je svega nekoliko trenutaka prije nego je prestalo. Okrenuo se tražeći uzrok tome. Primijetio ga je krajem oka s njegove lijeve strane. Usred polja su se nalazila vrata. Obična drvena kakva bi stajala na ulazu u sobu. Ništa nije bilo posebno po pitanju njihovog izgleda. Zrak je lelujao oko njih zbog čega je na tren pomislio da su samo priviđenje, konstrukt njegovog uma koji mu je nudio izlaz, ali znao je i prije nego im je prišao da su stvarna i da se iza njih krije odgovor koji je tražio.

Pitao se kuda vode dok je išao prema njima. Koračao je polako, prepuštajući se dodiru toplog povjetarca po tijelu i licu. Slušao je žamor pšenice koja se povijala pod njih. Govorila je o strancu koji je prolazio.

Zgrabio je klas, drobeći ga među prstima. Podigao je ruku do nosa, udahnuo miris, težak i zemljan, blago slatkast. Kada je stao ispred vrata, zatvorio je oči osjećajući okolinu oko sebe, kao osuđenik pred streljačkim vodom koji čeka rafal da ga pokosi. Želio je sve to upamtiti prije nego prođe kroz vrata na drugu stranu, u tamu kako se ispostavilo kada ih je otvorio. Pogledao je preko ramena, posljednji put da obuhvati sve oko sebe, a zatim je zakoračio kroz vrata.

 

II

 

Nije bio u krevetu kada se probudila. Isprva nije davala tome previše značaja. Često je ustajao po noći odlazeći u toalet. Dar koji dođe s godinama. San ju je ponio i na trenutak je ponovo zadrijemala dok je spoznaja da je krevet i dalje prazan nije razbudila. Podigla se, pogledala ka vratima toaleta. Nije bio tamo. Požurila je da ustane, pipajući za kućnim ogrtačem u mraku tamo gdje ga je ostavila prije nego je pošla na spavanje.

Strah ju je prožimao dok je izlazila iz spavaće sobe. Već neko vrijeme se ponašao čudno što ju je dovoljno uznemiravalo. Ovo je samo pogoršavalo situaciju jer je bila svjesna šta se sve moglo desiti, a njen uplašeni mozak je pleo najgore scenarije.

Pronašla ga je u dnevnom boravku, naslonjenog na zid pored vrata balkona. Cigareta među njegovim prstima odavno ugašena. Čaša viskija u istoj ruci. Drži je s tri prsta. Izgubljeni pogled koji odsutno gleda u noć. Znala je taj njegov položaj od prije. Vidjela ga je one noći nakon što se vratio s očeve sahrane. Noći poslije te, kao i one nakon nje. Činilo joj se da je mjesecima trajala ta njegova povučenost, da se zapravo nikada nije oporavio od gubitka oca i da je od tada bio samo pola osobe koju je ranije poznavala nikada se ne vraćajući u cijelosti.

Posljednjih dana kao i da je ta polovina nestajala, pretvarajući njenog supruga u stranca. Nekoga ko je satima zurio u prazno ne progovarajući ni riječ. Očiju lišenih sjaja. Tek bi na njeno poneko pitanje odgovorio šturo, kratkim rečenicama. Nekada s riječju ili dvije, kao da želi presjeći svaki pokušaj komunikacije s njom u korijenu.

Željela je saznati šta se dešava s njim, pomoći mu kao i prije jer su kroz život prošli podržavajući jedno drugo. Kada bi jedno posrnulo, drugo bi mu se našlo tu, ali ovaj put kao da nije želio prihvatiti njenu ruku. Utapao se u valovima svojih nemira o kojima ona ništa nije znala, a najgore od svega je bilo to što se udaljavao od nje.

Morala je učiniti nešto prije nego ga izgubi u potpunosti. Prošla je kroz sjene koje su prekrivale sobu.

Kao da su ga zvuci koraka njenih bosih stopala prenuli, pa se okrenuo prema njoj taman kada mu je prišla. Na par trenutaka je zurio u nju praznog pogleda, obrva spojenih u korijenu nosa. Zatim su se obrve ispravile. Uglovi njegovih usana su se raširili u sjenu osmijeha. Podigao je ruku, uhvatio njenu bradu među prste i palcem prešao preko obraza prije nego se vratio gledanju u noć u miru.

Nije ga željela ništa pitati niti razgovarati. Znala je da riječi ovdje ne mogu pomoći, pa je uradila jedino što je mogla. Zagrlila ga je i naslonila svoje lice na njegova leđa. Slušala je kako viski teče niz njegovo grlo, otkucaje njegovog srca i njegovo smireno disanje pokušavajući disati u ritmu s njim.

„Misliš li da se i poslije zaborava sanja? Jednom kada posenilimo?“, upitao ju je tiho, gotovo šapatom, razbivši tišinu između njih.

Znala je odakle dolazi to pitanje. Trebala je odmah to pretpostaviti, ali je potiskivala tu misao. „Razmišljaš o ocu?“

„Ponekad.“ Na trenutak je ponovo zavladao muk. Progutao je pljuvačku. „Zaboravimo li ljude koje volimo… Život koji smo živjeli… Da li barem sanjamo uspomene ako ih se ne sjećamo na javi? Volio bih da mislim da je tako. Da ih se prisjećamo u snovima nakon zaborava, gdje nas pohode duhovi prošlosti.“

„Vjerujem da uspomene nikada ne mogu nestati u potpunosti. Možda će izblijediti, ali tu su negdje. Sam si rekao, duhovi prošlosti. Njih se nikada ne možeš riješiti.“

Izvukao se iz njenog zagrljaja sklanjajući joj ruke od sebe dok se okretao ka njoj. Sada je bio njegov red da zagrli nju.

„Sjećaš li se kada smo se upoznali?“, pitao ju je dok su stajali zagrljeni.

„Naravno“, rekla je.

Sjećala se te detaljno te noći. Vikendima je pjevala u jednom jazz baru, dodatni posao za nešto više novca kako bi otplatila svoj studentski dug. Završila je svirku nekad iza ponoći i odlučila je ostati da popije piće prije nego ode kući da odspava nekoliko sati i spremi se za dnevnu smjenu u institutu. Lokal je bio ispunjen dimom i žamorom gostiju koji su odbijali otići. Ona je sjedila za šankom, ispijala svoje piće usput pričajući sa šankerom. Flertovao je s njom pokušavajući je nagovoriti da je otprati doma pod izgovorom da je prekasno, da ne bi trebala biti sama u to doba.

Spremala mu se zahvaliti na ponudi, kao i uvijek do tada, ali nije bilo vrijeme za to. Njena prijateljica dolazi po nju, rekla mu je.

„Evo je“, pretvarala se da čita poruku na mobitelu. „Ispred je. Moram ići.“

Okrenula se na stolici i tada je ugledala njega za stolom s prijateljima. Dvije djevojke i muškarac. Poslije joj je rekao da su njih dvije pokupili u prethodnom lokalu, lagana zabava za noć. Kada ga je upitala da li je o njoj imao isto mišljenje, rekao joj je samo: „Nikada. Ti si bila drugačija na prvi pogled.“

 

III

 

Probudio ga je san kojeg se nije sjećao. Tako je bilo već nekoliko noći. Probudio bi se zbunjen od onoga što se dešavalo u snu. Onda bi lutao stanom, uvijek završavajući na istom mjestu. Gledajući opčinjeno u noć obojenu neonom čije su se boje razlijevale s različitih billboardova na zidovima okolnih zgrada. Privlačile su ga kao plamen moljca.

Neke su pozivale ljude na životnu priliku, šansu da rade na kolonijama na Europi, Jupiterovom mjesecu ili da kupe novog androida za dom. Najveći ekran je prikazivao scenu sličnu jednoj drugoj iz filma kojeg je gledao kao dijete. Jedan od onih historijskih filmova o sada već zaboravljenim narodima. Starica je hodala kroz nepregledna polja pšenice, rukama prelazeći preko vrhova klasja koje se povijalo pod povjetarcem. Njena sijeda kosa vijori. Bijela halja također. Okreće se u jednom trenutku i smiješi, sada okružena članovima porodice koja se odjednom pojavila oko nje. Scena se promijenila. Njena ruka u krupnom planu, sporim pokretu dodiruje klasje dok natpis ispunjava prizor.

Vaši voljeni su zaslužili najbolje. Zaslužili su… Elizejska polja.

Nekada je mislio da su scene poput tih napolju, samo nešto što se vidi u filmovima ili čita u romanima naučne fantastike koje je skupljao kao dijete, uživajući u njima u samoći. Daleka budućnost koju neće doživjeti, tako je sebi govorio. Unatoč godinama koje su prošle i svemu čemu je svjedočio, sve je i dalje djelovalo nestvarno. Još je bio onaj dječak koji je zadivljeno gledao filmove pitajući se hoće li moći probati sve te stvari, pomalo razočaran što su postojale neke stvari za koje čovječanstvo još nije pronašlo način da ih pobijedi, barem ne u potpunosti. Starost. Smrt. Demencija.

Neko je bio u sobi s njim. Osjetio je nečije prisustvo, pogled na potiljku. Nije se okrenuo. Onda su se začuli koraci bosih stopala preko tepiha, sitni i užurbani. Žena. Okrenuo se i ugledao stariju ženu u spavaćici koja je stajala na korak od njega. Njene krupne oči su ga posmatrale, svjetlost spolja gori u njima poput žara. Gledala ga je kao da su stari ljubavnici, s divljenjem i toplinom. S ljubavlju i nježnošću. Za Marka je bila samo stranac. Namrštio se proučavajući je, pitajući se šta radi tu u njegovom stanu i kako je dospjela tu.

Tada dijelovi slagalice dođoše na svoja mjesta i sve mu dođe ponovo pred oči. San iz kojeg se probudio. Ženino lice nejasnih crta. Zamućena fotografija. Izmiče mu njen lik. Govori mu da joj nedostaje. On je odguruje od sebe i govori da ga pusti na miru. On ne zna ko je ona.

„Marko, zar me ne prepoznaješ?“, rekla je uzimajući mu lice u ruke. Njen glas ga vrati u stvarnost. „To sam ja, Lana.“

Bože, Lana, proletjelo mu je kroz glavu.

Pokušao je osmijehom sakriti strah i zbunjenost. Uhvatio ju je za bradu. Prešao palcem preko njenih obraza. Koža joj je još uvijek bila zategnuta i mekana. Rezultat njenih rituala pred spavanje. Kreme, losioni. Masaže. Sijeda kosa joj je svezana u rep. Krupne zelene oči su još čuvale sjaj u svojim dubinama.

Vratio se gledanju kroz prozor. Tako barem ona neće vidjeti suze koje su se stvarale na krajevima njegovih očiju jer primijeti li ih nije znao šta da joj kaže jer istinu nije mogao. Kako da joj kaže da ju je zaboravio u snu? Da se noćna mora koje se bojao prelila u javu. Zaboravio ju je. Na tren sada. Zauvijek za nekoliko mjeseci. Možda za godinu, ako bude sretan. Njih, ispravio se jer njegovo stanje je utjecalo na oboje. Nije bilo ni bitno. Vrijeme je istjecalo i nije mu bio potreban liječnik da mu to kaže. Znao je to i sam.

Njegova porodica će nestati. Sin će mu biti neznanac, neko koga nikada nije vidio. Svi oni trenuci koje su proveli zajedno, sinov prvi zub, prvi koraci, njihove šetnje kroz prirodu, obilasci zoološkog vrta, smijeh i plač, izblijedit će u trenu kao da nikada nisu postojali.

Supruga također. Uljez. Neprijatelj kojeg mrzi iz razloga koji mu nije poznat. Doći će trenutak kada će je prepoznati, reći da mu nedostaje i da je voli. Tada će mu biti žao zbog boli koju joj nanosi jer će vidjeti na njenom licu sve ono što je mori bez da mu kaže. Njene bore će mu ispričati priču o tihoj patnji, požrtvovanosti i ljubavi. Njeni podočnjaci će svjedočiti neprospavanim noćima, a on se ničega neće sjećati.

Sve progutati crna rupa koja se širila u njegovom mozgu. Vidio je to i prije. Ženu koja pati nad muškarcem. Oca koji ne poznaje sina. Njegovi majka i otac.

Glavom mu je prošla misao, nešto o čemu je razmišljao i prije dok je gledao oca kako vene u staračkom domu, sjedeći na stolici pored prozora i gledajući u baštu ispred.

„Misliš li da se i poslije zaborava sanja?“

 

IV

 

Našao se u polumraku tunela osvijetljenog samo svjetlošću prljavih sijalica na plafonu. Ponekad bi zatreperile i svijet bi se ugasio na tren, ne duže od treptaja oka. Njemu su ti trenuci mraka trajali vječnost. Bio je to strah koji je vukao iz djetinjstva, kada je jednom prilikom ostao sam u toku noći. Njegovi roditelji su bili na poslu. Nestalo je struje ostavljajući um djeteta da plete priču od zvukova iz tame i pokretnih sjena. Tada je shvatio da se sjeća. Samo zamagljenih dijelova, ali se prisjećao. Sve mu se vraćalo.

Krenuo je naprijed jer iza ga je čekao samo mrak. Koračao je bez svijesti o proteklom vremenu. Deset minuta? Sat? Činilo mu se da kraja nema i svaki put kada bu se okrenuo mogao bi se zakleti da ga sjene prate. Ili je tama gutala put kojim je došao ili je jednostavno stajao u mjestu sve vrijeme. Nastavio je sporo gubeći svaku nadu da će doći do odgovora. Umrijet će tu u hodniku, naslonjen na zid dok se oko njega sklapa mrak.  Tek tada se našao pred još jednim vratima.

Ova su bila drugačija od prethodnih. Ova je poznavao. Tapecirana kožom s malim okruglim prozorima na sredini. Izlizane mjedene okrugle ručke. Već je bio tu. Nekada. Bio je siguran u to, ali nešto je nedostajalo. Odgurnuo ih je i vrata se lagano odškrinuše pružajući mu odgovor zašto se sve doimalo čudnim.

 

V

 

Osjećao se skučeno kao da ga uvlače u mauzolejsku grobnicu dok je nestajao u metalnoj cijevi stroja za magnetnu rezonancu. Nevidljivi govornik mu je rekao da se ne pomjera. Osmjehnuo se. Kao da je mogao sve i da je htio. Skoro da je dodirivao strop nosom. Sklopio je oči i utopio se u zaglušujućoj buci bubnja koja se smanjivala svakim udisajem i izdisajem dok nije postala samo pozadinski šum nadglasan otkucajima njegovog srca.

Pokušavao je da ne razmišlja, da isprazni mozak, ali crv je rio. Neumoljivo je bušio rupe ne dajući mu mira.

Bojao se zaborava otkako je vidio oca kako nestaje iz dana u dan dok od njega nije ostala samo ljuštura, nesvjesna onoga što se dešavalo oko nje. Godinama prije nego je umro, otac ga nije poznavao. Ponekad bi ga zamijenio za svog brata, Markovog ujaka. Nekad bi bio potpuni stranac kojeg bi otac pitao da li poznaje Marka, njegovog sina koji mu nedostaje. Starac se pitao zašto ga ne posjećuje. S vremenom je postajao sve tiši dok nije završio na fotelji pored prozora gdje je nepomično sjedio i zurio u tačku na zidu ponekad se sjetivši Markove majke, odavno mrtve u tom trenutku. Tada bi je dozivao, a kada bi mu se ne bi odazvala kroz suze je tražio od sestara da je pozovu i da ga odvede iz tog mjesta.

Pred sami kraj, Markov dolazak bi izazivao neočekivane reakcije u starcu da su ga morali vezati i stavljati pod sedative jer nije želio da vidi tog stranca koji ga je došao otrvovati. Marko ga nije mogao gledati takvog, pa je odlučio ostati ispred sobe i posmatrati ga kroz prozor. Njegove posjete su postale rjeđe dok više nikako nije išao. Jednog dana su ga pozvali iz doma. Njegov otac je umro u snu i morao je doći.

Sjećao se trenutka kada ga je vidio posljednji put prije nego je prestao dolaziti. Otac je sjedio u pelenama. Smrad govana i mokraće težak u zraku oko njega. Njegov um sveden na nivo djeteta. Marko nije želio tako otići ako je već mogao birati. Obećao je to sebi, da nikada neće dopustiti da nestane. Radije će sebi presuditi.

Strahovao je od osjećaja da će se jednog dana probuditi u svijetu stranaca. Zbog toga je promatrao Lanu dok je spavala, krao je trenutke prije njenog buđenja ujutro ili nakon što bi otišla na spavanje. Pitala ga je jednom prilikom kada je otvorila oči zašto je gleda tako, kao da mu već nedostaje na šta joj je odgovorio da je želi sačuvati u sjećanju. Nasmijala se uz komentar da je čudak prije nego ga je udarila jastukom.

Glas ga je trznuo iz polusna, obavještavajući ga da je pregled gotov.

 

VI

 

Pored njega, u čekaonici su sjedile još tri osobe. Mlađi par i muškarac koji je mogao biti stariji od njega. Možda mlađi. Bilo je teško procijeniti jer je imao jedno od takvih lica. Nejasno. Sjedio je prekoputa i pogledao bi ga svaki put kada bi podigao glavu, pa bi se nelagodno provrtio na stolici kao da je uhvaćen u nedjelu.

Markovu pažnju je privukao prizor na ekranu iznad recepcije. Činilo mu se da je već vidio tu scenu negdje. Možda u filmu? Starac je koračao kroz klasje. Ženski glas je pozivao gledatelje da povedu svoje voljene kroz šetnju Elizejskim poljima jer su to zaslužili.

Par iza njega se došaptavao. Čuo je muškarca kako govori ženi da bi trebali razmisliti o tome. Ona se opirala, rekla je kako nemaju novca za to i da se boji Boga.

„To je ubistvo, kako god to predstaviš“, rekla je.

Elizejska polja? O čemu se uopće tu radilo, pitao se Marko.

„Oboje radimo“, nastavljao je muškarac. „Ne možemo uvijek paziti na nju. Jednog dana ćemo je pronaći na ulici. Možda… Bog zna šta se može desiti.“

Ostatak nije čuo jer su prozvali njegovo ime.

„Gospodine Marko?“, rekla je sestra stojeći pored njega.

Podigao je glavu. „Molim?“

„Jeste li dobro?“

Pogledao je oko sebe, pa natrag na sestru. „Zašto sam ja ovdje?“

Prepoznala je njegov strah. Njene oči su bile tople i krupne. „Dođite“, rekla mu je uz osmijeh. „Doktor će vas primiti sada.“

„Doktor? Mislim da ste pogriješili. Ja ne trebam doktora“, pobunio se. „Zašto ste me doveli ovdje? Ko me je doveo?“

„Gospodine Marko, imate zakazano. Zar se ne sjećate?“

Vidio je preko njenog ramena starca koji je sada stajao i promatrao ih.

„Zašto me gledaš, matori?“, viknuo je na njega.

Svi su ga pogledali. Tišina u čekaonici je bila prekinuta samo prigušenim zvukom s televizora.

„Šta hoćeš od mene?“

Marko je prišao strancu, uplašen njegovim pogledom. Praznih očiju koje su gledale kroz njega. Tresao se. Usta su me osušila. Stranac je nepomično zurio u njega. Marko ga je želio udariti. Pokušao ga je odgurnuti. Njegova ruka dotaknu hladno staklo i spoznaja ga udari. Gledao je vlastiti odraz u ogledalu. Izgubio je dodir sa stvarnošću. Baš kao s Lanom.

Sestra mu je spustila ruku na rame. „Gospodine Marko?“

„Vodi me doktoru“, odgovorio joj je. Sva težina svijeta na njegovim plećima.

 

VII

 

„Bojim se da nemam dobre vijesti“, rekao mu je doktor promatrajući rezultate njegove magnetne rezonance na ekranu ispred sebe. „Pogledaj.“

Okrenuo je monitor prema njemu, počeo listati slike Markovog mozga. Plavetnilo sa zelenim mrljama koje su se širile. Marko je nekada zamišljao rupu u svom mozgu, crnilo koje se širi i guta sve dok ne ispuni lobanju preuzimajući sve uspomene. Nije ni pomišljao da je zaborav tako šaren.

„Prilično je agresivno. Znam da je tvoj otac patio od iste dijagnoze, ali sada su druga vremena. Postoje lijekovi, metode da se uspori…“

Nije želio slušati doktora više. Njegove riječi su se gubile, pretvarale se u šum koji mu je ispunjavao uši. Želio je otići kući. Vratiti se među uspomene dok su još tu.

 

VIII

 

Marko je imao osjećaj da je već bio u tom noćnom baru dok je razgledao zidove hodnika koji je vodio ka ulazu. Slike jazz pjevača i svirača, omoti albuma, vinil ploče koje niko više ne sluša desetljećima. Sve relikvije nekog davnog vremena. Sve mu je poznato, a opet se čini kao da je tu prvi put.

„Jesi li siguran da nismo bili ovdje ranije?“, obratio se prijatelju koji je nosio kapu Djeda Mraza na glavi. „Imam osjećaj da smo posjećivali ovo mjesto prije.“

„Mislim da gubiš razum“, odvratio mu je ovaj, pokazujući prstom na sljepoočnicu i vrteći ga.

„Jebi se.“

„Smiri se. To je samo deja vu.“

Na ulazu ih niko nije zaustavio. Nije bilo reda ispred iako je bila Nova godina. Povrh svega, nije se mogao otresti osjećaja da je već bio tu. Šta god njegov prijatelj rekao, bio je siguran da to nije deja vu.

Trebao je biti red ovdje, mislio je dok su ulazili u klub. Izbacivač. Veliki tip. Slike su mu nadolazile. Gurali su se kroz gužvu u dimom ispunjen lokal. Samo to je vidio, ne i lica njegovih pratitelja, kao da se sjećao sna. Slegnuo je ramenima. Možda je ipak sanjao?

Dim cigareta ga je štipao za oči kada su otvorili vrata. Poluprazan bar, svega nekoliko stolova popunjeno. Melodični ženski glas je pjevao jednu od njegovih omiljenih pjesama. „Feeling Good“ od Nine Simone. Potražio je pogledom pjevačicu preko glava ljudi.

Uvjeren je da je već bio tu dok je gleda na pozornici. Uspomene se bude. Njeno pjevanje. Haljina koja se pripija uz tijelo poput druge kože. Način na koji miče tijelo na bini dok pjeva dubokim, baršunastim glasom. Znao ju je. Negdje. Nekako. U nekom drugom životu?

Publika je oduševljeno zapljeskala dok se ona naklanjala. Zahvalila i čestitala Novu Godinu, pa izjavila kako je kasno i da mora ići. Nadala se da će doći ponovo da je slušaju.

Marko ju je promatrao dok je išla ka šanku smješkajući se gostima, povremeno razmjenjujući pokoju riječ ili zagrljaj. Pomjerila je pramen kose koji joj je pao na lice dok je pričala s gostom, zatim se izvinula i otišla. Sačekao je da sjedne da načini svoj potez. Ostavio je prijatelja samog, ne obraćajući pažnju na njega. Samo mu je rekao da će se vratiti. Dobacio je to preko ramena dok je nestajao među stolovima.

 

IX

 

„Jesi li siguran da to želiš?“

„Nisam, ali znam šta ne želim. Ne želim nestati.“

Tišina između dvoje ljudi. Razmišljaju o onome što jeste i što će biti. Jedno pomireno sa sudbinom, da nosi kamen koji će ih u suprotnom oboje utopiti. Drugo se opire, mada zna da je beskorisno. Treba vremena da svari sve to. Da zatomi osjećaje i sagleda stvari drugačije jer su to zaslužili nakon svega što su prošli.

Spustio je ruku na njenu. Nabrekle plavičaste vene su se preplitale pod tankom kožom.

„Vidjela si reklamu. Pročitala si brošure. Čula si sve.“

Pogledala ga je u oči ne skrivajući suzu koja se spuštala niz obraz.

„Ne uradim li ovo, sve će nestati. Ti. Ja. Mi. Kao da nikada nismo postojali.“

„U redu. Ako tako želiš. Razumijem te.“

 

X

 

Lokal je bio prazan. Nije bilo graje gostiju niti zavodljive melodije jazza što je ispunjavala nekada zadimljeni prostor. Bar mu se činio mu manjim nego prije, mada se možda i varao jer su sjene sve skrivale.

Pozornica sablasno prazna, obasjana snopom prigušene prljavo žute svjetlosti usred čijeg kruga se nalazio srebreni stalak mikrofona. Prizor budi osjećaj kojeg ne može dokučiti. Tuga. Praznina. Melanholija. Čežnja. Svi prisutni, pa ipak nejasni.

Izvan, u sjenama, obrisi klavira, bubnjeva i gitara. Relikvije prošlog vremena.

Pogled mu je odlutao ka šanku u potrazi za njom. Poznata figura sjedila je na visokoj stolici okrenuta mu golim leđima. Svilena bijela haljina druga koža na njenom tijelu. Čak i s tog mjesta je vidio mladež na njenom desnom ramenu. Osmjehnuo se na taj prizor i pošao prema njoj.

Prišavši joj, udahnuo je miris parfema što je isparavao s njene kože, pomiješan s aromom znoja i puti. Okrenula se ka njemu. Kestenjasta kosa se talasala ramenima bijelima kao da su od porculana.

„Došao si.“

Očekivala ga je, ali ko je ona? Stojeći ispred njega, prisjećao se fragmenata. Lijepio ih u kolaž sjećanja. Mada cijela slika nije dolazila, bio je siguran. Imali su cijeli život iza sebe. Negdje u nekom drugom vremenu.

„Poznajem te“, rekao joj je.

Osmjenula se.

„Od prije. Već sam bio ovdje, zar ne?“

Stao je pored nje, nalaktivši se na šank. Upijao je crte tog lica kao da ga vidi prvi i posljednji put. Klizio je pogledom niz vrat ukrašen srebrenom ogrlicom. Posegnuo je k njoj. Poklon za njihovu godišnjicu. Stavio ga je u kutiju na njenom stolu za šminkanje dok se tuširala, ljuta na njega jer je mislila da je zaboravio.

“L… Lana?”

Klimnula je. Njene oči pune suza veće nego ikad. Nisu progovoarali. Predali su se tišini, puštajući tijelima da pričaju dok se padali jedno drugom u naručje. Njena toplina rastopi zaborav.

Pogled se spustio do oblina grudi. Želio je da ih oslobodi okova haljine i uzme u ruke. Da gleda male bradavice kako se krute pod dodirima njegovih prstiju kao nekada. Sjetio se kada ju je prvi put vidio golu. Haljina je skliznula na pod, a on je stajao promatrajući je nagu.

Nedostajalo mu je njeno tijelo. Činilo mu se da je prošla vječnost otkako ju je imao posljednji put.

„Oprosti mi“, prošaputao je u njeno uho.

„Šta?“

„Što kasnim. Što sam zaboravio.“

Jak stisak njenih prstiju na njegovim leđima dok zakopava lice u njegovo rame. Prigušeni jecaj. Diže glavu i dopušta mu da je vidi. Njen osmijeh bljesnu u tami.

„Dođi“, rekla je vodeći ga prema plesnom podiju, ili onome što je ostalo od njega.

Njeno lice zakopano u njegove grudi, njegovo u njen vrat i kosu. Udiše je. Plesali su u tišini dok je svijet oko njih nestajao u mraku. Njihova tijela spojena u melodiji koju su samo oni čuli i razumjeli.

Tada je osjetio promjenu. Nešto je bilo u zraku. U sjenama koje su ih okruživale, sada se obrušavajući na njih.

„Ne sada“, čuo ju je kako šapuće. „Ne sada, molim te.“

Uzeo je njeno lice među svoje dlanove. Pokret koji je uradio bezbroj puta. Oči košute ispunjene strahom dok se rasipala u hiljade kockica, cureći mu između prstiju poput pijeska. Nevidljive struje su je vukle u tamu. Pokušao ju je uhvatiti, zadržati još koji tren. Zgrabio je samo šaku zraka.

Nije samo ona nestajala. Stolice, stolovi, bina, instrumenti. Sve usisano u crnu rupu na rubu tame.

Bijeg je bio nemoguć. Mogao je samo prihvatiti ono što će mu se desiti. Osjećaja ga je preplavio, nešto što nije mogao objasniti. Kao da… Kao da blijedi. Nestaje sa svijetom.

Gledao je svoje prste što su se mrvili pred njim i nestajali. Dok se rasipao poput pepela cigarete na vjetru, sjetio se svega. Slike njegovog života mu prođoše pred očima, jedna za drugom. Misao se rodi. Više nisu bili zarobljenici te uspomene. Osmjehnuo se prije nego ga je progutao zaborav.

 

XI

 

Stajala je pored kreveta. Ostaci ženine ljepote još uvijek su se razabirali na njenom licu uprkos godinama. Kestenjasta kosa sada gotovo potpuno sijeda, sem nekoliko obojenih pramenova na sljepoočnicama. Duboke bore oko njenih usta. Bore na krajevima očiju se naboraše dok je gledala  u monitor na kojem se zelena vijugava linija ravnala dok nije postala ravna. Svi brojevi se spustiše na nulu i sobu ispuni neugodni piskutavi znak.

„Bojim se da je to kraj“, rekao je tehničar u bijelom koji je sjedio ispred aparata. Na džepu njegove kute izvezeno ime i logo kompanije. Elizej. Pogledao je u nju. „Ne možemo više ništa učiniti. Svi resursi… Njegova memorija je potrošena. Preostaje nam jedino…“

„Znam šta preostaje“, prekinula ga je grubo. Grublje nego je htjela, ali boljelo je. Morala je isprazniti bijes.

Potpisala je ugovor, pročitala svaku klauzulu. Svaku rečenicu. Svaku riječ. Tri puta. Jednom kada se isprazni memorija, pacijent se isključuje s aparata. Ubrizgava mu se tekućina koja će ga staviti u duboki san gdje će se njegovi organi gasiti jedan po jedan i počet će njegov put do Elizejskih polja.

Suza joj se otela iz ugla očiju i kliznula niz obraz nestajući u borama oko usta.

„Šta ako…“

Htjela je reći da bi sljedeći put mogli izbaciti nešto drugo. Mikrofon, instrumente, još nešto kao do sada. Kupiti još koju sekundu, ali je znala da nema svrhe. Tehničar je bio u pravu. Nisu više ništa mogli učiniti.

Odmahnula je glavom, sklapajući oči i progutala gorčinu koja joj se skupila u grlu. „U redu je. Možete ići. Treba mi malo vremena nasamo.“

„Naravno. Razumijem.“ Tehničar klimnu glavom i ustade. Zastao je na vratima sobe i okrenuo se. Na njegovom licu se čitala nemoć. „Zaista mi je žao.“

Nije rekla ništa, samo mu se osmjehnula, ali su njene oči govorile suprotno. Okrenula se ka muškarcu koji je ležao u krevetu, sklopljenih očiju, jedne ruke spuštene niz tijelo, druge na grudima. Jedva da se promijenio svih tih godina. Da, bore su mu brazdale lice, ali i dalje je to bio on.

Iako je u stvarnosti više nije prepoznavao, znala je da je to još uvijek onaj čovjek koji joj je prišao u punom, zadimljenom lokalu nakon novogodišnje svirke. Muškarac s kojim je dijelila život. Prijatelj. Ljubavnik. Otac njenog sina.

Naborana šaka, isprskana pjegama, spusti se na drugu. Sva bol njenog svijeta počivala joj je na ramenima u tom trenu. Više mu ni snove nije mogla pružati. Čak ni one sastavljene od fragmenata sjećanja. Nestao je kao da nikada nije ni postojao.

Jedva osjetan stisak šake natjera joj srce da jače zaigra i sjena osmijeha pređe preko usana.

Možda se ipak poslije zaborava sanja, pomislila je.

---

Photo by Giuseppe Russo: https://www.pexels.com/photo/photo-of-a-person-s-hand-touching-wheat-grass-2228306/