Haruki Murakami – Kad padne noć

Dvije su minute do ponoći, početka novog dana. U to doba, kako kaže naš narator, vrijeme grad funkcionira po vlastitim pravilima, a barmen, naizgled prolazni lik, kaže: „Noću vrijeme protječe na način svojstven noću. I tu se ništa ne može učiniti.“ Zaista, šta je to magično u noći da milionski Tokio svede na šačicu likova? Kakva je to magija koju Haruki Murakami upliće u svoje riječu u kratkom romanu „Kad padne noć“?

Ono što će se mnogima učiniti kao potpuno besmislen roman, možda i nepotreban, zapravo je pomno smišljena književna slagalica kakvu samo rijetki majstori mogu složiti. Svaka rečenica, svaki navedeni detalj, sve to ima svoje zašto i svoje zato. Svoj smisao. Čak i akteri, koji samo na pravu djeluju nepovezano, ali obratite li pažnju na ono šta izgovaraju, šta nam narator poručuje, uvidjet ćete da je njihova povezanost veća nego što se čini.

Roman svodi milione građana Tokija na svega nekoliko likova čije sudbine se prepliću kroz noć bez da su toga svjesni. Čak im se i putevi ukrštaju, a svaka akcija ima svoju posljedicu i niko tu nije slučajno.

Eris je djevojka koja je odlučila zaspati da se odmori. Problem leži u tome što je to uradila prije dva mjeseca i ne budi se iz dubokog sna osim ponekad kad ostali ukućani spavaju, a čak i tad se ne budi već više po automatizmu obavlja potrebe. Za Eris, san je drugi svijet, tamo prelazi granice između stvarnog i nestvarnog. Svakako je u onom pravom svijetu otuđena, odvojena od drugih i živi samotnim životom usprkos porodici. Dovoljno je vidjeti njen stol na kojem su samo njene slike. Može se reći da je Eris Murakamijeva Trnoružica.

Shirakawa. Jednima čovjek kojem ne trebaju usluge prostitutke. Drugima čovjek koji izgleda kao manijak koji tuče prostitutke. U stvarnosti programer koji bježi od svoje porodice. Muškarac koji je brutalno prebio kinesku prostitutku u hotelu za ljubav i ukrao joj odjeću jer je to morao.

Tu je i Mari, Erisina sestra. Sjedi sama u lokalu i čita debelu knjigu bez vidljivog naziva. Želi da je se ostavi na miru, razmišlja o svom životu dok se sprema na put u Kinu kao student na razmjeni. Poput Eris, otuđena je, ali na svoj način. Dvije sestre, isti život, potpuno različite osobe. Jedna je od tih Murakamijevih putnika kroz noć.

Takahashi je student prava koji svira trombon. Ne smatra sebe dovoljno dobrim da bi stvarao, nedostaju mu ono nešto kako on kaže, ali se drugi ne bi složili s tim. Kao i ostali likovi, Takahashi je otuđen, usamljen. On bježi od svojih snova muzičara ka karijeri pravnika i dosadnom braku.

Njih, kao i par drugih likova Murakami predstavlja baš onako kako bi ih i sami sebi predstavili da ih vidimo. Zato prvo opisuje njihov fizički izgled pa nam postepeno otkriva njih govoreći nam tako ono što odavno znamo. Ne sudi knjigu po koricama jer se iza vanjštine krije puno više od urednog ili neurednog. Kriju se snovi, želje, težnje. Kriju se bjegunci i lutalice, samotnjaci i oni usamljeni. Svaki čovjek svijet za sebe, toliko različiti, a opet toliko slični.

Iako nema neku jasnu radnju, baš kao većina art filmova već se bavi određenim temama (na pamet mi trenutno padaju „Chungking Express“ Wonga Kar-waija ili pak „Proljeće, ljeto, jesen, zima… ponovo proljeće“ Kima Ki-duka), ovdje to nije pretjerano ni bitno. Ovo nije roman koji prati junake do njihovog ishodišta već započinje usred njihovih života, prati ih kroz noć da bi se narator s dolaskom jutra završila i naše metafizičko putovanje s njima, ali nemojte misliti da je ovo pasivan roman. Naprotiv, on od vas zahtjeva potpunu koncentraciju kako bi uhvatili sve detalje i povezali niti ove magične nadrealne bajke.

Upravo zbog tog razloga, cijeli roman djeluje kao film pa mu Murakami tako i pristupa te nas vodi i direktno nam se obraća u tom praćenju likova dok ih pratimo, istovremeno se udaljavajući od njih i ne daje nam njihova razmišljanja već samo ono što vidimo te nas tjera da donosimo zaključke na osnovu toga. Zašto je toliko distanciran od njih, pitate se? Čemu takav pristup? Ne bi li pisac trebao biti u svojim likovima? Ma koliko čudno zvučalo, ovdje je Murakami puno bliži svojim likovima negoli se to čini. Distancirao se od likova kako bi nam ih približio

Sam roman je prožet s više tema, onako kako to Murakami obično čini. Samoća, usamljenost, otuđenost, izgubljeni ideali prepliću se i protežu od lika do lika. Uslijed svoje usamljenosti, jedni se povlače u svijet snova, drugi žele samoću kako bi čitali na miru i razmišljali, treći pak spavaju s kim stignu kako se ne bi osjećali usamljeno. Kad padne noć otvara se portal spaja dva svijeta, brišu se granice i sve postaje moguće.

Upravo zbog toga, ono što vidimo nam ne daje potpuni uvid u stanje situacije, a ljudski rod je sklon donošenju odluka na prvi pogled. Naprimjer, muškarac koji je obučen kao uredski radnik, programer, jednima djeluje kao nasilnik i tip koji tuče prostitutke, naratoru djeluje kao čovjek kojem ne trebaju usluge prostitutke. Kaoru je sličan primjer.

Iako ponekad Murakami daje posve jasne naznake o čemu piše, te ne dopušta svojim likovima da to sami objasne, njihovim djelima ili riječima, „Kad padne noć“ jedan je izuzetno dobar roman, metafizička pjesma rekao bih, o zidovima unutar i oko ljudi, o zabludama, iluzijama. Samoći i usamljenosti. Roman u kojem se svi možemo pronaći u jednom od likova ma koliko to odbijali sebi priznati.

  • Naslov originala: アフターダーク Afutā Dāku
  • Prijevod: Nataša Tomić
  • Broj strana: 148
  • Izdavač: Geopoetika
  • Godina: 2008.

Autor: Micah Lidberg/Nowness

Facebook Comments