Lažni proroci (dio drugi)

Uspomene na prošle živote su mi bila nejasna, tek bih povremeno uspio izvući neki jasan komad ispod prašine vremena, mada mi je pravi cilj traganja izmicao. Činilo mi se da sam pijun u igri bogova koji su me iz obijesti vraćali na početak svaki put kada bih došao do svrhe.

Lažni proroci (dio prvi)

Obujmio sam mu dlanovima bradom obrasle obraze i zagledao se u zakrvavljene azurne oči, u plamen što je buktio u njima; duge riđe brkove ispletene u pletenice; krivi nos, pogrešno srastao nakon loma; ožiljak iznad lijevog oka i pjege po licu. Zagledao sam se u čovjeka iza te maske mržnje. Čovjeka koji me je mrzio jer sam došao na njegovo po njegovo. Čovjeka koji je branio svoju zemlju. Čovjeka koji je branio svoju porodicu.

Clive Barker – Cabal

U svom romanu “Cabal”, ponegdje izdat s podnaslovom “Noćni soj” Barker nam još jednom pokazuje zašto je bio i ostao neprikosnoven. Napisan poetski, svojstveno samo njemu, “Cabal” nam donosi nadrealnu, mračnu fantaziju o Booneu, Lori, Deckeru, Masci, Noćnom soju i Midianu u kojoj se prepliću erotika, horor, smrt i ljubav. Stvari koje samo Clive može spojiti na tako dobar način.

Haruki Murakami – Norveška šuma

  Iako kažu da je nemoguće putovati kroz vrijeme, ne bih se složio s tim. Moguće je. Svi to radimo povremeno. Ponekad kazaljke vremena obrnu taktovi poznate melodije, možda miris… Read more

Gabriel García Márquez – Sjećanja na moje tužne kurve

Ovo je zapravo poetski ispričana priča o ispunjenju života, strahu od smrti i ljubavi, čistoj i nevinoj. O neukaljanoj ljepoti Trnoružice u njenom staklenom lijesu jer ako se sjetimo originalne bajke, vidjet ćemo da je zapravo silovana tako usnula. Jedina tužna kurva, koje se spominju u naslovu, jeste sam glavni lik koji sam kaže, “seks je utjeha za one koji ne mogu pronaći ljubav”.

Haruki Murakami – Južno od granice, zapadno od sunca

Neka osjećanja zauvijek ostaju s nama. Neka izazivaju bol upravo iz tog razloga što ostaju. Da li je stvarno moguće nositi uspomenu na nekoga godinama, biti zaljubljen u osobu koja je bila nekad dok ste bili djeca? Željeti je i voljeti i tražiti u svakoj osobi na koju naiđete? Da li je to uopće ista osoba godinama poslije? Hadžimiju se to desilo sa Šimamoto, djevojčicom koju je poznavao kada su imali dvanaest godina, a onda su im se putevi razišli kada se odselio. Ostala je samo uspomena i ta neostvarena želja.

Rani osvrt Pavice Veljović

Obavijena velom tajne, prožeta mistikom i motivima indijanske kulture, posebno pleni bogatim, rečitim opisima, prepuna uzbuđenja i strasti u pripovedanju, priča o Seanu i njegovim duhovima prošlosti prodrmava dubine i mulj jednog muškarca koji, reklo bi se, bežeći od svoje prošlosti ili savesti, susreće avete s kojima konačno mora da se suoči. Koliko god na prvo čitanje delo stvara utisak fikcije, ja sam ovde videla goli realizam.

Gdje talasi plešu uz fado

Tražio sam I. kada sam došao u Lisabon. Lutao sam gradom u potrazi za mjestom gdje me je čekala. Pratio sam zvuke fada iz kafića i restorana. Išao sam obalom pjenušavom od bijesnih talasa. Bio sam svuda, ali je nisam mogao naći.
Moja potraga je trajala danima. Ponekad bi mi se učinilo da je vidim. Potrčao bih za njom samo da bih se razočarao kada bih okrenuo nepoznatu ženu. Izvinjavao bih se na slabom portugalskom dok sam se odmicao.

Zaboravljeni

„Pitaš se kakav je to zaboravljeni bog koji se ni imena svog ne sjeća? Bogovi nisu toliko različiti od ljudi, smrtniče,“ jedva postojan, slabašni glas se širio prostorijom poput talasa noseći toliko željne odgovore kao da je sablast imala pristup njegovom umu. „Možda nas ne možeš posjeći mačem niti nas bolest može baciti na koljena. Besmrtni smo, ali i to ima svojih ograničenja. Da bi živjeli, trebaju nam vjernici. Onog časa kada vjera počne da blijedi i slabi, počinje naša propast.“ Riječi zaboravljenog boga bile su natopljene sjetom. „Svojoj djeci sam dao dar, a od mene je ostala tek sjena spomena mog imena u njihovim sjećanjima. Uskoro će i to izblijediti i postat ću zaborav, raspršen kao prašina na vjetru.“

U potrazi za originalnim fiksom

Tih je dana kolala mojim bićem kao najjača droga. Njen miris, sneni pogled i baršunasti glas. Okus njenog međunožja i slatkoća poljupca što su se miješali na vrhu mog jezika. Fiks bogova. Onaj koji tražim od tog ljeta i ne pronalazim ga nigdje već lutam i pokušavam smiriti tu apstinencijsku krizu zamjenama, ali zamjene su samo to. Zamjene.