U potrazi za originalnim fiksom

Tih je dana kolala mojim bićem kao najjača droga. Njen miris, sneni pogled i baršunasti glas. Okus njenog međunožja i slatkoća poljupca što su se miješali na vrhu mog jezika. Fiks bogova. Onaj koji tražim od tog ljeta i ne pronalazim ga nigdje već lutam i pokušavam smiriti tu apstinencijsku krizu zamjenama, ali zamjene su samo to. Zamjene.

Niz paukovu nit (poglavlje iz romana “Maya”)

Prolazim pored njih i kamenih spomenika, nepomičnih čuvara posljednjeg počivališta nemirnih duša u predvorju kraljevstva sjenki. Oblaci su prekrili nebo, plavetnilo je nestalo. Mrtve krošnje se sablasno njišu. Svjestan sam da sam prošao paukovom niti. Hoću li se ovaj put uspjeti vratiti? To me je mučilo. Prošli put sam imao Mayu. Sada me je i ona napustila.

Fragmenti

Tek kada sam mu spustio ruku na rame, reagovao je. Trznuo se, kao da sam ga probudio iz nekog dubokog sna, i pogledao me. Oči su mu plamtjele sjajem kakav prije nisam vidio.

„Jesi li čuo ovo?“, upitao me je.

„Šta?“

„Vjetar. Šapuće“, progovorio je odsutno.

„Ne budali. Vjetar k’o vjetar.“

Iscerio mi se u lice. Nešto u tome je natjeralo da jeza siđe niz moja leđa.

Buđenje duhova, odlomak iz romana “Maya”

Tako se u toj noći bez sna, idealnoj za prizivanje duhova, kroz neonom obojene kapi kiše, našla pred mojim vratima. Žena, svjesno prizvana, nesvjesno pozvana. Sablast što se šetala grobljem sjećanja između mermerno bijelih spomenika sazdanim od gorkoslatkih uspomena.

Čekat ćemo voz što nikada doći neće

Sjedim pored prozora dok trenuci prolijeću pored mene. Vrte se u kaleidoskopu mog uma. Prolazim kroz zemlju zvanu Prošlost i posmatram zauvijek izgubljene zrnca pijeska vremena. Poslije Sjete, sve postaje isprano. Ogoljeli kosturi osjećaja se bijele u sivilu. Osjećam se prazno dok ih gledam. Sastrugano iznutra.

Dijamanti i hrđa sjećanja

Ne znam ni sam zašto se prisjećam svih tih trenutaka ove noći. Toplih dodira i hladnih pogleda. Dijamanata i hrđe našeg života.

Poslat ću ti poruku od krvi, kostiju i crnog perja

Poslat ću ti poruku s tih bedema ove noći. Upakovat ću je u meso, kosti i crno perje i kad ti gavran sleti na prozor ujutro, kljucne kljunom u okno i probudi te, znat ćeš. Pročitat ćeš je u njegovim sitnim, očima. Znat ćeš da sam umro i da me više nema.

Iluzija dozvana željom

Zaplićem se u mrežu istkanu od njenog pogleda. Svaki pokret magija na djelu. Način na koji miče kosu s lica. Kako prinosi cigaretu ustima. Čak i dim pleše magijski ples oko nje skrivajući je svojim plavičastim zagrljajem. Ni pogledom je ne mogu ukrasti u cijelosti, a tako bih to volio. Ovako kradem dio po dio, stavljam na gomilu da mogu poslije složiti cijelu slagalicu zvanu ona. Zvonki smijeh se prosipa poput rasutih bisera. Želim ga pokupiti i pohraniti u neku kutijicu. Ponekad je protresti noću samo da čujem taj kikot kao malu noćnu muziku.

Svjetlonosac

Svega nekoliko metara od njegove kolibe, svijet se završavao. Progutala ga je neobična gusta bijela magla ni nalik onoj što se spuštala s planinskih vrhova. U njoj su nestali i noć i nebo, mjesec i zvijezde. Ostala je samo bjeličasta melasa čiji su se pipci vrzmali svuda uokolo.

Grobnica na Krovu svijeta

Kraljevi čije kosti su odavno bile prah raznesen vjetrovima prošlosti i bogovi u koje više niko nije vjerovao na ovom zimom stegnutom mjestu, nisu me plašili. Plašila me je planina sa svojom ćudljivom naravi, bijesnim vjetrovima što je koristila umjesto biča i mrazem kojim je ledila srž u našim kostima. I oni stvorovi urlika jačih od vjetra, što se bore u magli, kosmatih, snažnih tijela i dugih ruku koje ti mogu iščupati glavu u trenu, kao insektu. Bojao sam se i onih stvari što su počivale unutar planine, o kojima su i gorštaci pričali sa strahom i nikada kada bi pala noć, jer zlo se ne priziva u svoj dom. Njih sam se plašio i od njih sam zazirao. Jedino su oni mogli biti ubice mojih snova.