Zaboravljeni

„Pitaš se kakav je to zaboravljeni bog koji se ni imena svog ne sjeća? Bogovi nisu toliko različiti od ljudi, smrtniče,“ jedva postojan, slabašni glas se širio prostorijom poput talasa noseći toliko željne odgovore kao da je sablast imala pristup njegovom umu. „Možda nas ne možeš posjeći mačem niti nas bolest može baciti na koljena. Besmrtni smo, ali i to ima svojih ograničenja. Da bi živjeli, trebaju nam vjernici. Onog časa kada vjera počne da blijedi i slabi, počinje naša propast.“ Riječi zaboravljenog boga bile su natopljene sjetom. „Svojoj djeci sam dao dar, a od mene je ostala tek sjena spomena mog imena u njihovim sjećanjima. Uskoro će i to izblijediti i postat ću zaborav, raspršen kao prašina na vjetru.“

U potrazi za originalnim fiksom

Tih je dana kolala mojim bićem kao najjača droga. Njen miris, sneni pogled i baršunasti glas. Okus njenog međunožja i slatkoća poljupca što su se miješali na vrhu mog jezika. Fiks bogova. Onaj koji tražim od tog ljeta i ne pronalazim ga nigdje već lutam i pokušavam smiriti tu apstinencijsku krizu zamjenama, ali zamjene su samo to. Zamjene.

Niz paukovu nit (odlomak iz romana)

Prolazim pored njih i kamenih spomenika, nepomičnih čuvara posljednjeg počivališta nemirnih duša u predvorju kraljevstva sjenki. Oblaci su prekrili nebo, plavetnilo je nestalo. Mrtve krošnje se sablasno njišu. Svjestan sam da sam prošao paukovom niti. Hoću li se ovaj put uspjeti vratiti? To me je mučilo. Prošli put sam imao Mayu. Sada me je i ona napustila.

Niz paukovu nit (odlomak iz romana)

Ostaci sna su mi se još razvlačili mislima dok sam sjedio na iznenađujuće toplom oktobarskom suncu, ispijajući kafu u bašti omiljenog kafića. Što sam više pokušavao zaboraviti na san žvrljajući po salveti, to sam više išao unazad i razmicao paučinu sa  sjećanja, tonući dublje u crnu rupu. Poput metastaze, uspomene su se širile suzbijajući svaku drugu misao dok ne ostade samo prošlost. Sjetna i zastrašujuća.

Čekat ćemo voz što nikada doći neće

Sjedim pored prozora dok trenuci prolijeću pored mene. Vrte se u kaleidoskopu mog uma. Prolazim kroz zemlju zvanu Prošlost i posmatram zauvijek izgubljene zrnca pijeska vremena. Poslije Sjete, sve postaje isprano. Ogoljeli kosturi osjećaja se bijele u sivilu. Osjećam se prazno dok ih gledam. Sastrugano iznutra.