Zaboravljeni

„Pitaš se kakav je to zaboravljeni bog koji se ni imena svog ne sjeća? Bogovi nisu toliko različiti od ljudi, smrtniče,“ jedva postojan, slabašni glas se širio prostorijom poput talasa noseći toliko željne odgovore kao da je sablast imala pristup njegovom umu. „Možda nas ne možeš posjeći mačem niti nas bolest može baciti na koljena. Besmrtni smo, ali i to ima svojih ograničenja. Da bi živjeli, trebaju nam vjernici. Onog časa kada vjera počne da blijedi i slabi, počinje naša propast.“ Riječi zaboravljenog boga bile su natopljene sjetom. „Svojoj djeci sam dao dar, a od mene je ostala tek sjena spomena mog imena u njihovim sjećanjima. Uskoro će i to izblijediti i postat ću zaborav, raspršen kao prašina na vjetru.“

Niz paukovu nit (odlomak iz romana)

Prolazim pored njih i kamenih spomenika, nepomičnih čuvara posljednjeg počivališta nemirnih duša u predvorju kraljevstva sjenki. Oblaci su prekrili nebo, plavetnilo je nestalo. Mrtve krošnje se sablasno njišu. Svjestan sam da sam prošao paukovom niti. Hoću li se ovaj put uspjeti vratiti? To me je mučilo. Prošli put sam imao Mayu. Sada me je i ona napustila.

Niz paukovu nit (odlomak iz romana)

Ostaci sna su mi se još razvlačili mislima dok sam sjedio na iznenađujuće toplom oktobarskom suncu, ispijajući kafu u bašti omiljenog kafića. Što sam više pokušavao zaboraviti na san žvrljajući po salveti, to sam više išao unazad i razmicao paučinu sa  sjećanja, tonući dublje u crnu rupu. Poput metastaze, uspomene su se širile suzbijajući svaku drugu misao dok ne ostade samo prošlost. Sjetna i zastrašujuća.