„Pitaš se kakav je to zaboravljeni bog koji se ni imena svog ne sjeća? Bogovi nisu toliko različiti od ljudi, smrtniče,“ jedva postojan, slabašni glas se širio prostorijom poput talasa noseći toliko željne odgovore kao da je sablast imala pristup njegovom umu. „Možda nas ne možeš posjeći mačem niti nas bolest može baciti na koljena. Besmrtni smo, ali i to ima svojih ograničenja. Da bi živjeli, trebaju nam vjernici. Onog časa kada vjera počne da blijedi i slabi, počinje naša propast.“ Riječi zaboravljenog boga bile su natopljene sjetom. „Svojoj djeci sam dao dar, a od mene je ostala tek sjena spomena mog imena u njihovim sjećanjima. Uskoro će i to izblijediti i postat ću zaborav, raspršen kao prašina na vjetru.“