Obavijena velom tajne, prožeta mistikom i motivima indijanske kulture, posebno pleni bogatim, rečitim opisima, prepuna uzbuđenja i strasti u pripovedanju, priča o Seanu i njegovim duhovima prošlosti prodrmava dubine i mulj jednog muškarca koji, reklo bi se, bežeći od svoje prošlosti ili savesti, susreće avete s kojima konačno mora da se suoči. Koliko god na prvo čitanje delo stvara utisak fikcije, ja sam ovde videla goli realizam.

Prolazim pored njih i kamenih spomenika, nepomičnih čuvara posljednjeg počivališta nemirnih duša u predvorju kraljevstva sjenki. Oblaci su prekrili nebo, plavetnilo je nestalo. Mrtve krošnje se sablasno njišu. Svjestan sam da sam prošao paukovom niti. Hoću li se ovaj put uspjeti vratiti? To me je mučilo. Prošli put sam imao Mayu. Sada me je i ona napustila.

Ostaci sna su mi se još razvlačili mislima dok sam sjedio na iznenađujuće toplom oktobarskom suncu, ispijajući kafu u bašti omiljenog kafića. Što sam više pokušavao zaboraviti na san žvrljajući po salveti, to sam više išao unazad i razmicao paučinu sa  sjećanja, tonući dublje u crnu rupu. Poput metastaze, uspomene su se širile suzbijajući svaku drugu misao dok ne ostade samo prošlost. Sjetna i zastrašujuća.