Svega nekoliko metara od njegove kolibe, svijet se završavao. Progutala ga je neobična gusta bijela magla ni nalik onoj što se spuštala s planinskih vrhova. U njoj su nestali i noć i nebo, mjesec i zvijezde. Ostala je samo bjeličasta melasa čiji su se pipci vrzmali svuda uokolo.

Kraljevi čije kosti su odavno bile prah raznesen vjetrovima prošlosti i bogovi u koje više niko nije vjerovao na ovom zimom stegnutom mjestu, nisu me plašili. Plašila me je planina sa svojom ćudljivom naravi, bijesnim vjetrovima što je koristila umjesto biča i mrazem kojim je ledila srž u našim kostima. I oni stvorovi urlika jačih od vjetra, što se bore u magli, kosmatih, snažnih tijela i dugih ruku koje ti mogu iščupati glavu u trenu, kao insektu. Bojao sam se i onih stvari što su počivale unutar planine, o kojima su i gorštaci pričali sa strahom i nikada kada bi pala noć, jer zlo se ne priziva u svoj dom. Njih sam se plašio i od njih sam zazirao. Jedino su oni mogli biti ubice mojih snova.