Ušao sam polako, lica priljubljenog uz njeno uho kako bi mi osjetila dah. Mirisao sam joj kosu i kožu. Kada sam je liznuo, bila je slana. Nije nam se žurilo jer u tom trenutku Bardhylla nije bila robinja niti kurva čije tijelo su prodavali već slobodna žena utonula u užitak niti sam ja bio lutalica nemirnih misli s teretom krivice na plećima nego muškarac, oslobođen svega pa smo se prepustili sporom ritmu.

Tumarao sam ulicama prateći udaljenu muziku, smijeh i graju što su pronosili kroz noć dok nisam naišao na patrolu. Upozoren zvukom njihovih koraka na vrijeme sam se sakrio u sjenama zgrada iščekujući prolazak jer nisam želio riskirati hapšenje. Skerlet plašteva koji su im se njihali s ramena ponovo je vraćao djeliće uspomena, kratkotrajne bljeskove prošlosti. Smrad paleži u nosu, slike zapaljenih koliba i vriske.

Obujmio sam mu dlanovima bradom obrasle obraze i zagledao se u zakrvavljene azurne oči, u plamen što je buktio u njima; duge riđe brkove ispletene u pletenice; krivi nos, pogrešno srastao nakon loma; ožiljak iznad lijevog oka i pjege po licu. Zagledao sam se u čovjeka iza te maske mržnje. Čovjeka koji me je mrzio jer sam došao na njegovo po njegovo. Čovjeka koji je branio svoju zemlju. Čovjeka koji je branio svoju porodicu.