Zaprežna kola su se truckala prašnjavim putem čineći moje sjedenje na drvenoj klupi još nelagodnijim, zbog čega sam se meškoljio pokušavajući bezuspješno pronaći udobniji položaj, ali usprkos tome bio sam zahvalan tom prijevozu jer je i to bilo bolje od hodanja pod vrelim suncem. Gledao sam dva vola ispred. Kičmeni stub im se jasno ocrtavao na leđima, dok su mišići titrali ispod kože kako bi otjerali muhe koje bi uzletjele, sletjele, pa se ponovo vraćale. Moćne životinje bi povremeno zamahnule repom, ali dosadni insekti nisu odustajali.

Pažnju mi je privukao zvuk koraka, mora da ih je bilo na desetine. Udarali su o tvrdu zemlju odmjerenim ritmom. Znao sam ko su prije nego sam okrenuo glavu jer samo je centurija mogla stupati tim predjelima.

Pratio sam ih pogledom dok su prilazili širokim drumom, vojnici u koloni po dva, rame uz rame, na čelu s centurionom koji je svoj šljem s kitnjastom konjskom krestom nosio uzdignute glave. Stjegonoša iza njega visoko je držao stjeg legije kojoj su pripadali. Prošli su, a ja sam gledao za njima dok me je zveckanje brončanih pločica na njihovim oklopima i crvenilo tunika vraćalo na mjesto udaljeno ligama.

Šumom su odjekivali zvukovi borbe, čelik je udarao o čelik, kosti su pucale, a ranjeni su jaukali na tlu natopljenom kišom i krvlju, nemilosrdno gaženi od strane svojih suboraca. Niko nije mario. Bio je to dan za umiranje, na tom mjestu, gdje su se kožne čizme klizale po blatu, a zrak bio natopljen smradom mokraće, govana i prosutih utroba, svi su željeli živjeti. Za to su se borili, rukama i oružjem. Čak i zubima, kada bi im mač ili sjekira ispali.

Stajao sam usred bojnog polja i mahnito mahao gladiusom. Ubadao sam i sjekao. Ruka mog protivnika pade i mlaz tople krvi mi prsnu po licu kada je podigao bataljak vrišteći. Jedan zamah i prekidam mu vrisak, pada na koljena pridržavajući se za zjapeći vrat, a onda se licem ruši pred moje noge. Osjećam željezo na usnama, slanoću krvi. Brišem je i vidim grimizom obojeni dlan. Vjerujem da ličim na pagansko božanstvo rata, ogrezao u krv, divlji od njenog mirisa.

Oči mi šaraju u potrazi za novom žrtvom. Vidim ga. Nova žrtva bogovima krvi i rata. Stajao je ispred mene vadeći široki mač iz legionara, mog suborca čije ime nisam poznavao. Okrenuo se. Sam prizor na snažno tijelo i lice, ukrašene plavim tetovažama i isprskano tamnim crvenilom ulijevao je jezu u običnog čovjeka, ali ne i mene.

Gledali smo se na tren, spuštenog oružja, odvojeni od haosa oko nas, a onda smo jurnuli uz urlike. Čelik udari o drvo. Moj gladius se zabi u njegov štit i rascijepi ga. Iverje frcnu. Trzajem ruke riđokosi protivnik mi izbi mač iz ruke, a ja osjetih bol u stomaku. Toplina mi pokulja uz grlo, na usta. Zagrcao sam, gušeći se vlastitom krvlju.

Pogled mi se spusti na sječivo zariveno u utrobu do balčaka. Prsti mi se obaviše oko njega i ja ga stisnuh ne mareći  za rezanje i novu krv, ali ga riđokosi pagan samo jače zabi šaljući bodeže boli kroz moje tijelo. Brada mi zadrhti. Usta su se otvarala u želji da puste riječ. Krik. Bijes. Nemoć. Izlazio je samo život.

Obujmio sam mu dlanovima bradom obrasle obraze i zagledao se u zakrvavljene azurne oči, u plamen što je buktio u njima; duge riđe brkove ispletene u pletenice; krivi nos, pogrešno srastao nakon loma; ožiljak iznad lijevog oka i pjege po licu. Zagledao sam se u čovjeka iza te maske mržnje. Čovjeka koji me je mrzio jer sam došao na njegovo, po njegovo. Čovjeka koji je branio svoju zemlju. Čovjeka koji je branio svoju porodicu.

Unio mi se u lice, progovarajući na svom jeziku kojeg nisam razumio. Praćen smradom njegovih pokvarenih zuba i ustajalog znoja tijela, tonuo sam u mrak.

Neko drugo vrijeme. Neko drugo mjesto. Drugi ja. Isti, a opet različit.

„Odlutao si?“, upita me moj suputnik, čovjek prijatnog izgleda. Vraćao se kući pa me je pokupio. Kada sam ga upitao zašto baš mene od svih putnika na tom drumu, rekao je da sam jedini koji je zračio mirom. Nisam imao srca da mu kažem da sam sazdan od nemira.

„Na trenutak.“

Nismo dalje pričali. Shvatio je. Sviđao mi se.

Primijetio sam okupljene ljude na obali rijeke. Stajali su oko čovjeka duge kose i brade, koji je stajao u vodi do pojasa. Činilo se da drži propovijed dok su mu prilazili, jedno po jedno. Nije prestajao pričati, samo bi ih uzimao i potapao, prelazeći im rukama niz lice pa bi ih puštao da idu.

„Jedan od onih lažnih proroka, kažu. Znaš oni što se pojave s vremena na vrijeme. Samo je pitanje kada će ga Rimljani izbičevati i razapeti na križ“, reče moj dobročinitelj uhvativši znatiželjni pogled.

„Šta radi s onim ljudima?“

„Čisti ih od grijeha, kažu.“

Pitao sam se da li je to moguće. Potopiti se u rijeku i oprati svoje grijehe? Početi ispočetka? Gdje sam ja griješio? Jesam li gazio pogrešnim vodama, a mnoge sam prešao. Rijeke, jezera, mora i okeane. Svaki put sam počinjao ispočetka, ali teret me nije napuštao. Pratio me je otkako znam za sebe.

„Dobrodošao si na večeru kod mene i mojih“, glas me prenu iz razmišljanja.

„Zašto?“, tupo sam ga upitao. Zašto bi me neko zvao na večeru, a s njim sam progovorio svega nekoliko rečenica? Nisam mu ni ime upamtio, eto koliko sam ga slušao. Zar ga nije strah?

„Zašto pozivam totalnog stranca na večeru? Bez uvrede, ali mi djeluješ kao neko kome bi dobrodošla topla večera i topla postelja. S pravim jastukom pod glavom, a ne kamenom. Sem toga, odaješ utisak dobre osobe. Ja to mogu prepoznati.“

Razmišljao sam svega tren ili dva. Čovjek je bio u pravu. Dobro bi mi došla topla večera, postelja i ljudsko društvo. Jednom za promjenu. Sutra ću već otići dalje jer mom se putu kraj ne nazire. Ovo je tek usputna stanica, kao i brojne druge.

„Prihvaćam“, rekao sam osmjehujući se.

On mi uzvrati istom mjerom. „Onda požurimo. Moja supruga pravi najbolju jaretinu s ove strane rijeke.“

Photo by Tom Swinnen from Pexels

Copyright protected by Digiprove © 2018 Mirnes AlispahićSome Rights Reserved