Grlo mi se stisnulo dok sam gledao u komad drveta u mojim rukama. Te žuljevite šake, preplanule kože i nabreklih vena ispod nje, nekada su poznavale samo uništenje. Zaboravile su na stvaranje kojem su bile posvećene davno, čini mi se prije samog […]
„Robovi smo živih mrtvaca“, govori mi Bardhylla i ustaje iz kreveta. Posmatram je dok se oblači, svjetlost svijeće i sjene što joj igraju po koži, kreću se oblinama tijela. „Ne želim robovati više.“
„Nisu li samo bogovi besmrtni? Zašto razmišljati o nečemu što smrtnicima izmiče? Zašto bi neko uopće poželio biti besmrtan, premda bio i bog? Nije li to usamljen život?”
Sklapam oči ne bih li otjerao užase koji se bude iz svog sna. Prizivam zaborav da ih ponovo ogrne i mada tjeram grozote čini se da su mi uspomene bile satkane samo od njih.
Staklaste oči me promatraju kada skrećem pogled. U njima se ogleda nebo i orao što kruži u visinama. Život u mrtvilu.
Zagledao sam se u čovjeka iza te maske mržnje. Čovjeka koji me je mrzio jer sam došao na njegovo, po njegovo.
