Lažni proroci (treći dio)

Tumarao sam ulicama prateći udaljenu muziku, smijeh i graju što su pronosili kroz noć dok nisam naišao na patrolu. Upozoren zvukom njihovih koraka na vrijeme sam se sakrio u sjenama zgrada iščekujući prolazak jer nisam želio riskirati hapšenje. Skerlet plašteva koji su im se njihali s ramena ponovo je vraćao djeliće uspomena, kratkotrajne bljeskove prošlosti. Smrad paleži u nosu, slike zapaljenih koliba i vriske.
Sklapam oči ne bih li otjerao užase koji se bude iz svog sna. Prizivam zaborav da ih ponovo ogrne i mada tjeram grozote čini se da su mi uspomene bile satkane samo od njih. Odmahujem glavom i sve se vraća na staro. Naslonjen sam na zid građevine, sklonjen od svijeta.
Kada su Rimljani konačno otišli izašao sam iz skrovišta i nastavio misleći da sam rasterećen od prošlosti, a onda se noć izgubi i više nisam stajao na ulici već u kolibi. Iza leđa jasno čujem suborce kako siju pustoš. Osjećam tijelo, toplinu i vlažnost u međunožju i na bedrima. Kita mi mlitavo ispada iz nje, žene uplakanog lica okrenutog u stranu, izgubljenog pogleda. Bijesan sam zbog toga. Krivim nju. Reski zvuk šamara na tren nadjačava sve ostalo i vidim kako se obrazom širi crvenilo u obliku mog dlana. Gledam tešku, bijelu dojku, ispalu iz rastrgnute bluze i njenu blijedo ružičastu bradavicu pa se poput zvijeri spuštam i grizem je kako bih je kaznio. Nijemo trpi kaznu izazvanu mojim ludilom i dok mi slankasti ukus krvi ispunjava usta vraćam se među poznate zgrade.
Zastajem u trouglu svjetlosti što se prosipala kroz prozor obližnje kuće. Ona raspršuje sjećanja čineći da sve djeluje kao loš san. Gutam pljuvačku ne bih li zaustavio mučninu i oluju koja bjesni u želucu. Usta mi se suše. Odjednom se osjećam malaksao.
Trebam piće i pogled mi odlazi ka gostionici iz koje su dopirali muzika i smijeh.
Ruka mi se kreće ka kožnoj vrećici za pojasom. Novčići zveckaju kada je protresam. Dovoljno za flašu vina i društvo žene. Dovoljno za zaborav. Sutra je već novi dan, krećem na posao. Još novca. Još vina. Još zaborava.
Ušao sam u gostionicu i našao se u prepunoj prostoriji. Vojnici, seljaci, svećenici, plemići. Svi su bili jednaki među oskudno obučenim djevojkama. Dvije su sjedile u ćošku, svirale i pjevale povremeno prekidane pijanim dobacivanjima.
Pošao sam ka šanku kada se ispred mene nađe djevojka. Crna surma oko očiju je davala određenu dozu mistike dok me je promatrala zavodljivo prelazeći mi rukom preko obraza. Veo joj je sakrivao lice uokvireno dugom kovrčavom kosom.
„Želiš društvo, stranče?“, upitala me je.
„Simone“, glas druge djevojke se umiješa, a onda i ona stade kraj mene i spusti veo s lica svoje prethodnice. „Zašto odmah pretpostavljaš da stranac voli dječake? Njemu treba žena. Zar ne?“
Prva djevojka je doista bila muškarac, dječak tačnije. Petnaestak godina, nježnih crta lica i tankih usana. Bez vela se jasno vidjela jabučica na njegovom izduženom vratu. Čelo mu se namršti i obrve se gotovo spojiše kada je ugledao pridošlicu. Plava kosa koja joj je padala na ramena i modre oči govorile su da nije odavde.
„Bardhylla, moraš li uvijek biti kučka…“, frknuo je Simon.
Podigao sam ruku. „U pravu je“, rekao sam mu. „Tražim ženu.“
Pogleda me, stavi veo na lice, a zatim se okrenu i ode ka dvojici gostiju koji uđoše dočekujući ih kao i mene.
„Dođi“, plavokosa djevojka me uze za ruku.
„Piće…“, glavom sam pokazao ka krčmaru, ali ona sve završi pokretom ruke i povede me uz stepenice.
Gledao sam kukove koji su se njihali ispred mene i gola leđa. Udostojila bi me pogledom kada bi se okrenula preko ramena, dodajući i osmijeh. Koristila je svoje čari, naučena od strane drugih sputanih za ovo mjesto, osuđenih na prodaju svojih tijela zarad tuđe koristi. Žene otrgnute iz domova, ništa drugačije od one iz mog sjećanja. Zakopam li ispod prljavštine, otkrit ću šta joj se desilo, gdje je završila, vjerovatno odvedena mojom rukom.
Pitao sam se koliko bi Bardhylla mogla imati godina jer joj je tijelo pripadalo ženi, ali su lice i pogled odavale djevojčicu kojoj mjesto nije bilo ovdje već u nekom selu, možda na obali rijeke ili jezera gdje bi našla supruga iz plemena kojem bi rodila djecu, kose boje klasja poput njene, visoku i snažnu. Smijali bi se i uživali u životu, ali bogovi su bili okrutni. Ja sam to znao.
Zastali smo ispred vrata, ni po čemu drugačijim od drugih u dugom hodniku ispunjenog vonjem oznojenih tijela i kiselog vina. Otvorila ih je pa mi se osmjehnula i rekla: „Stigli smo.“
Prisjetio sam se prizora žene na stolu, njenih krvavih butina i bijele kože pa se zaustavih oklijevajući.
„U redu je“, rekla je Bardhylla pokazujući glavom ka omanjoj sobi osvijetljenoj slabašnom svjetlošću dopola istopljene svijeće u glinenom tanjiru. „Dođi. Sad će i vino.“
Vjerovao sam joj. Da li zbog tona njenog glasa, njegove boje ili sjaja u očima, ne znam, ali sam joj vjerovao i pošao za njom.

nastavit će se…


Naslovna slika: pixabay.com

Facebook Comments

One thought on “Lažni proroci (treći dio)