Kazuo Ishiguro – Zakopani džin

Da li postojanje zmaja, vitezova i vila svrstava roman pisca visoke književnosti u neozbiljno djelo ili je to samo pak vješto korištenje alata poznatog kao fantastika kako bi se prenijela alegorija? Neil Gaiman u svojoj kritici „Zakopanog džina“ za New York Times kaže upravo to, „fantastika je alat pisca“, a Ishiguro to majstorski koristi.
„Zakopani džin“ za mnoge predstavlja odmak od uobičajenog Ishigura, rizičan potez kojeg je i sam bio svjestan, ali se isplatio jer je donio jedan neobičan, a opet, išigurovski roman. Međutim, treba imati jednu stvar u vidu, dobar roman je dobar roman, bez obzira na žanrovske etikete koje mu mnogi pokušavaju prilijepiti.
Kroz putovanje starog bračnog para, Axla i Beatrice Britanijom nakon smrti kralja Arthura, Ishiguro nam nabacuje teme zaborava i sjećanja, kao i suočavanja s užasima rata i povredama bliskih osoba, te nam postavlja pitanje, da li je bolje zaboraviti ili živjeti s lošim uspomenama koje u nama bude mržnju i nepovjerenje? Tu je i ljubav ili barem ono za što se nadamo da je ljubav jer po svemu onome što vidimo, Axl i Beatrice su izuzetno privržen par, ali da li je to zaista istina ili samo privid kakav često znamo vidjeti u okolini?
Iako nam Ishiguro priča alegoriju, njegove metafore nisu toliko skrivene i vrlo ih je jednostavno pratiti kroz ovaj slojeviti roman čija spora radnja će vjerovatno odbiti mnoge, ali ovaj roman je takav, o njemu se razmišlja, i ako čitatelj očekuje tolkinovski svijet ispunjen zmajevima, vilama i vitezovima, možda neku epsku bitku, ovdje to neće naći, barem ne u smislu ispunjenja njegovih očekivanja.
Roman je napisan šturim, ne pretjerano lijepim stilom jer Ishiguro nije takav pisac, koji će nas podariti pasusima koje ćemo podvlačiti jer se ne možemo odlučiti koja nam se rečenica više sviđa. On je prilično sterilan po tom pitanju, njegova je misija ispričati priču u priči, spakovati slojeve i pripremiti nas na jedno čudesno putovanje i ne zamara se ljepotom rečenice. Operirane ukrasa, njegove rečenice su učinkovite i služe svrsi.
„Zakopani džin“ zbog svoje kompleksnosti, uprkos naizgled jednostavnoj priči, te zbog Ishigurovog način pripovijedanja koje zna natjerati čitatelja da se vrati nekoliko stranica unazad kako bi se uvjerio da nešto nije preskočio, a potom nađe odgovor na stranicama koje ga tek čekaju i odsječenim rečenicama, doista zahtjeva pažnju pa stoga ne treba žuriti s čitanjem.
Sami dijalozi znaju zvučati izvještačeno, jer su svi kulturni čak i pri dolasku opasnosti, što je pomalo čudno jer ga je supruga na početku pisanja upravo zbog njih natjerala da roman piše ispočetka, ali treba uzeti u obzir da je on samo pokušavao dočarati atmosferu tog perioda za koji važi kao jedno od razdoblja o kojem se ne zna ništa, mada nisam siguran koliko su ljudi bili pristojni u tom periodu i pričali na takav način.
Zbog same naracije, a primijetit ćete da vas kroz priču vodi narator koji nam se čak i obrati u nekoliko navrata, likovi u „Zakopanom džinu“ se mogu činiti emotivno nedostupnim tj. čitatelj se neće moći vezati za njih, ali ovo je jedan od onih romana u kojima se zapravo i ne vežete za likove, već u prvi plan dolazi tematika i pažljivo tkanje priče, mada se ne može reći da su svi likovi takvi, udaljeni. Kako se roman bliži kraju, uprkos sterilnom izričaju, vidi se Ishigurov dar da u priču unese emocije, one koje potresu čitatelja jer na završnom poglavlju je nemoguće ostati ravnodušan, tamo gdje se izmaglica zaborava diže otkrivajući uspomene.
Teme romana su univerzalne i mogu se smjestiti bilo gdje u svijetu, a sam Ishiguro kaže da je jedno vrijeme razmišljao o stavljanju radnje u Francusku poslije Drugog svjetskog rata, Bosnu, Japan ili Ameriku, pa je odustao od toga kako bi izbjegao sukobe i doslovno tumačenje, ali pogledate li malo bolje, današnjim svijetom luta previše probuđenih džinova. Između ljudi, nacija, religija. Dok se između ljubavnika obično uspava dubokim snom i čeka svoje vrijeme buđenja.
Upravo zbog te metafore i dilema koje postavlja pred nas, Ishiguro je zaslužio sve pohvale.

  • Naslov originala: The Buried Giant 
  • Prijevod: Nataša Krivokapić
  • Broj strana: 237
  • Izdavač: Dereta
  • Godina: 2015., 2019.

Facebook Comments