Albert Sánchez Piñol – Hladna koža

„Nikada nismo beskonačno udaljeni od onih koje mrzimo. Iz istog bismo razloga mogli pomisliti da nikada u potpunosti nećemo biti pored onih koje volimo.“ Ovim mislima neimenovanog protagoniste započinje roman „Hladna koža“ Alberta Sáncheza Piñola i može se reći da je u njima sadržana cijela bit knjige.

Bježeći od prošlosti, u potrazi za svojim mirom, mladi Irac prihvata posao atmosferskog mjeritelja na otoku u južnom Atlantiku, tako malenom da se na mapi gubi u sjecištu koordinata. Idealno mjesto za pronalazak mira, pomislio bi čovjek. Stotinama kilometara udaljen od najbližeg otoka, daleko od svih trgovačkih puteva. Jedino društvo sebi će biti on sam. Barem on tako misli, ali onda stupa na ogoljeli otok i shvata da tu već živi neko, a to nije njegov prethodnik kojeg treba zamijeniti.

Batis Caffo je svjetioničar, čovjek s tajnom, misteriozan koliko i sam otok, na njega je vrijeme provedeno u samoći ostavilo traga. Batis Caffo je Batis Caffo, ništa više, ništa manje. On je sve ono što naš protagonista nije ili on to samo tako vidi zanemarujući njihove sličnosti. On je izvor njegove mržnje, njegov zakleti neprijatelj, ali i jedini prijatelj. Došljak je Batis Caffo u jednakoj mjeri koliko je Batis došljak.

Tu na tom malom, posve nebitnom otoku za ostatak svijeta, ali veoma bitnim za njega, mladi će Irac spoznati ljubav. Neobičnu ljubav, ali opet ljubav. Barem ju je on tako nazvao u svojoj glavi, ali hladna koža će ostati upravo to. Hladna i daleka.

Možda će vam ovo neko prodati kao horor roman, možda ste gledali nedavnu filmsku adaptaciju koja ima svojih odstupanja, ali je zapravo vrlo dobra adaptacija. Neko će vam reći lavkraftovski roman, neko da je ovo filozofija i roman toka misli upakovan u alegoriju jer šta su žabetine, kako ih Batis zove, ta neobična čudovišta iz dubine mora, nego sam strah od nepoznatog s kojim se borimo svakodnevno borimo dok ne shvatimo da nema potrebe za tim. Naginjem posljednjem objašnjenju, alegoriji straha od nepoznatog i težnji ka bliskosti.

„Hladna koža“ je roman o onim unutarnjim borbama, o strahovima i samoći, o potrazi za mirom i spoznaji da ćemo ga pronaći tek kada prođemo kroz haos. Vjerovatno se neće svidjeti svima, posebno ako očekujete horor i to još jedan koji ide Lovecraftovim stopama. Piñol je fenomenalan pisac, mračnog i poetičnog stila koji naprosto vuče na čitanje čak i onda kada vam se čini da je sve bespotrebno razvučeno, ali nije. Sve to ima svoje kada sagledate nakon čitanja romana i shvatite o čemu se zapravo radi.

Neko će mu zamjeriti što nema dovoljno razrađenosti i napetosti među likovima, jedan sam od tih. Možda bi roman dobio na težini da je autor napisao dodatnih 30-40 stranica, ali onda shvatite da je i ovako izuzetan i da je ispunio svoju svrhu. Doista nesvakidašnji roman.

  • Naslov originala: La Pell Freda
  • Prevod: Boris Dumančić
  • Broj strana: 256
  • Izdavač: Fraktura
  • Godina: 2007.

Facebook Comments