Haruki Murakami – Južno od granice, zapadno od sunca

Neka osjećanja zauvijek ostaju s nama. Neka izazivaju bol upravo iz tog razloga što ostaju. Da li je stvarno moguće nositi uspomenu na nekoga godinama, biti zaljubljen u osobu koja je bila nekad dok ste bili djeca? Željeti je i voljeti i tražiti u svakoj osobi na koju naiđete? Da li je to uopće ista osoba godinama poslije? Hadžimiju se to desilo sa Šimamoto, djevojčicom koju je poznavao kada su imali dvanaest godina, a onda su im se putevi razišli kada se odselio. Ostala je samo uspomena i ta neostvarena želja.

Dvadesetpet godina poslije, Hadžimi je uspješan vlasnik dva džez bara. U skladnom je braku i ima dvoje djece. Uživa u životu. Povremeno ima ljubavnice, ali se ne zadržava ni sa jednom više od jednom ili dvaput. Dobro, ponekad triput. Sa 37 godina sebe smatra uspješnim čovjekom, a opet osjeća da mu nešto fali. To je ono prokleto u ljudima, da uvijek traže više iako imaju sve što požele. Može se reći da je sebičnjak, koji se oženio samo da bi odagnao samoću iz svog života. Ali voli svoju ženu, to se ne može poreći sve dok se ne pojavi ona o kojoj je sanjao i koju je želio godinama. Šimamoto.

Više to nije ona djevojčica s bolesnom nogom zbog koje hramlje. Sada je to ljepotica za kojom žude muškarci, obavijena velom misterije. Odlazi i dolazi kada joj se prohtje. Još od prvog trena kada ju je ugledao u svom baru, želi je još više i zbog žudnje za ženom koju nikada nije imao stavlja sve na kocku.

Iako nije ljubimac mnogih, Murakami piše o ljudima i situacijama u kojima se može većina ljudi pronaći što je možda i razlog zašto ga ne voli jer ogoli problem do njegove srži. Koliko samo parova živi u brakovima gdje samo jedno voli istinski, a drugo bježi od samoće? Koliko samo ljudi žudi za onim što je mogao imati, a nikada nije pa se pokoleba kada mu se ponovo pruži prilika? Koliko bi nas odoljelo tom iskušenju? Hadžimi nije. On je dočekao svoju priliku i nastavio tamo gdje je godinama prije. Ne možete ga baš osuđivati jer niko od nas ne može garantovati da ne bi postupio isto. Štaviše, većina ljudi bi uradila isto jer ono pitanje koje stoji i muči nas godinama, “šta bi bilo da smo?” mora dobiti svoj odgovor, a zaboravljamo na jedno. Osoba koju smo napustili i osoba koju smo našli ne moraju nužno biti iste osobe.

Napisan tako tečno, nevjerovatnog senzibiliteta, „Južno od granice, zapadno od sunca“, roman je koji se čita bez ispuštanja iz ruke. Pomalo melanholičan tonom, posut daškom fantastičnog i misterioznog, izaziva u nama sjetu i ponovo otvara pitanja o onima koji su nekada bili u našim životima, ali su ostali neostvarena želja. Da li je to zaista u pitanju ljubav ili samo požuda? Murakami kaže da srednjeg puta nema i da je “vjerovatno” riječ koju možete naći južno od granice, ali nikada zapadno od sunca i da samo svojim postojanjem možemo povrijediti drugo ljudsko biće do tačke da se nikada ne oporavi. Moram priznati da se slažem s ovim.

Facebook Comments

5 thoughts on “Haruki Murakami – Južno od granice, zapadno od sunca