grey souls

Sive duše, Philippe Claudel

Ne znam odakle bih počeo. Nije lako. Previše je vremena proteklo, riječi ga neće vratiti, baš kao ni lica, osmijehe, rane. Ipak, moram pokušati ispričati šta mi leži na srcu već dvadeset godina. Grižnja savjesti i velika bol. Moram rasjeći ovu tajnu i zariti ruke u njenu nutrinu, mada ništa ne može promijeniti šta se desilo.
Tim riječima neimenovani narator Claudelovih “Sivih duša” započinje svoju ispovijed mrtvoj supruzi, nakon čije je smrti prilikom poroda, samo preživljavao u tuzi umjesto živio. Baš kao što i kaže, on ponire u utrobu tajne koja ga muči dvije decenije i pomno je predočava čitateljima, stavlja je pred nas kao vješt patolog, te nas tjera da poput šamana iz davnine, čitamo znakove i slutimo kraj, koji nikako nije ono što očekujemo.
Gradić na rubu fronta, toliko blizu ratnih linija da se čuje topovska paljba iza brda, poprište je ove hladne priče obojene nijansama sive. Na obali rijeke, u blatu, pronađeno je tijelo djevojčice Belle, kćerke jednog od stanovnika. Njena smrt jeste početna kapisla ove priče, ali ono što čini vezivno tkivo jesu druge smrti i tuge. Smrt je okolo i smrt je iznutra. Narator je taj koji preživljava, zbog čega samo dublje tone u ponor.
Claudel u jedva dvjestotinjak stranica vuče niti mnogo šire priče, spaja ih i nudi nam odgovore na kraju, ujedno nas tjera na razmišljanje dok se pokušavamo sastaviti od melanholije kojom je ova elegična priča natopljena. Njegovi likovi su sive duše, niti u potpunosti dobri niti u potpunosti loši.
Ono što je zanimljivo jeste da Claudel priča jednu tegobnu priču, tešku poput planine svakom novom stranicom, na jedan tako elegantan i lijep način. Poetična melanholija, moglo bi se reći. On od svojih čitatelja traže da čitaju sporo, upijaju svaki redak i zamisle se nad onim pročitanim dok ih vodi kroz dvije vremenske linije, onu u 1917. i onu dvadeset godina poslije. Obje podjednako sumorne.
Jedini roman koji bih mogao porediti s ovim po količini tuge spakovane u njegove redove, ispisanih na tako emotivan način jeste Bao Ninhova “Tuga rata”, dok me atmosfera podsjeća na “Sjećanja na ubistvo” Bonga Joon-hoa, mada osim te misterije ubistva i potrage za pravim krivcem nema neke sličnosti.
Claudel je napisao majstorski roman i svrstati ga u žanr krimića, kako ga guraju sudeći po nagradama koje je osvojio, jeste velika nepravda za ovog svestranog Francuza.

Author

mirnes.alispahic@gmail.com
Trenutno izgubljen u prijevodu među pješčanim dinama.

Sram (Shame, 2011)

29. June 2022.