Postoje mostovi koje ne možemo spaliti kada pređemo na drugu stranu istih, već ostaju u nama, kao sjećanje. Postoje države u kojima živimo i postoje one koje žive u nama, kako kaže Khaled. Ona u kojoj živi on je Francuska, protiv koje se borio da bi skinuo njene lance s Alžira, države koja živi u njemu. Njegov jezik je francuski, okov koji ne može da zbaci i poslije toliko godina dok je arapski gotovo zaboravljen. Čak mu je i ljubavnica Francuskinja, ali Francuska mu je dala sve što Alžir nije. Iz njega je otišao prije više od dvije decenije, razočaran u korupciju i ono što je postalo od domovine za koju je dao ruku. Sada je priznat slikar. Stranac u tuđoj zemlji na čijim se platnima oslikava čežnja za otadžbinom iako ne progovara o tome glasno, a onda se jedne večeri na njegovoj izložbi pojavljuje ona. Kada ju je posljednji put vidio, bila je dijete u njegovom krilu, kćerka prijatelja i komandanta, sada je senzualna žena koja mu je uzburkala strasti.

Roman toka misli, ispričan u cijelosti iz drugog lica u kojem se Khaled obraća njoj, jer zbog nje piše taj roman, kako bi je ubio i tako je se oslobodio jer, kako mu je ona rekla jednom prilikom, „roman pišemo kada se želimo osloboditi onih koje volimo“, „Mostovi Konstantina“ puno je više od ljubavnog romana. Zapravo, ta priča o nekonzumiranoj ljubavi, strasti između dvoje umjetnika, čežnji koju on osjeća za njom, samo je metafora za žudnjom ka domovini jer Hayat nije samo žena. Ona je Konstantin, grad njegovog rođenja, Alžir, arapski svijet, poslijeratna generacija. Majka. Mostovi Konstantina koji povezuju litice na kojima je izgrađen. Ona je zbir njegovih čežnji, želja, razočarenja, tuga i mržnji.

Baš kao što Ahmed Nurudin razmišlja o svom bratu i usput se sukobljava s raznim pitanjima, tako i Khaled razmišlja o domovini i svemu onome što ga muči, te zbog toga budi uspomene na Selimovićev „Derviš i smrt“, prvenstveno zbog orijentalnog pristupa određenim temama. Kroz Khaledova razmišljanja Ahlem se dotiče prava žena, politike, suptilne erotike na način kako to samo jedan pjesnik, u ovom slučaju pjesnikinja, može uraditi, ali piše i o licemjerju jedne kulture, paradoksu u kojem žive i dvostrukim mjerilima. To je najjasnije u poglavlju kada se Khaled vrati u Konstantin prvi put, kako bi prisustvovao njenom vjenčanju pa šeta ulicama rodnog grada da bi se zaustavio ispred vrata bordela koji su posjećivali svi muškarci, u koji su dolazile sve žene, a onda začuje ezan s obližnje džamije. Kako Khaled privodi kraju svoju priču, zbog bratove tragične smrti i žalosnog života, shvaća da se mora vratiti i da ga mostovi Konstantina, vječiti motiv njegovih slika, dozivaju sebi i nastavit će, dokle god živi na tuđoj zemlji.

Odavno nisam pročitao tako moćan roman, u kojem se tako uvjerljivo predstavlja muškarac u pedesetim godinama kojeg je zapravo napisala žena, u to vrijeme, tridesetogodišnjakinja. Možda zbog toga što ovdje ima dosta njenog oca, u liku Khaleda, ali i nje. On je pripadao toj generaciji koja se borila za slobodu, samo da bi dobili razočarenje dok je ona dio te postratne generacije. Svojevremeno, Ahlem je zbog te uvjerljivosti jedva dokazala da je to doista njen roman. Ona je zbog pjesama, koje je izdala u zbirkama prije ovog romana, tematike kojom se bavila, ostala bez školovanja u Alžiru pa je isto nastavila u Parizu.

Svojim poetičnim stilom, napisala je elegiju generacije koja se borila za ideale koji su nestali pod korupcijom i licemjerjem. Nešto što se mora pročitati.

• Naslov originala: Dhakirat al-Jasad
• Prijevod: Raphael Cohen
• Broj strana: 320
• Izdavač: Bloomsbury Publishing
• Godina: 2013.

Copyright protected by Digiprove © 2019 Mirnes AlispahićSome Rights Reserved