divlje guske julijana

Divlje guske, Julijana Adamović

Priče o traumatiziranoj djeci ispričane iz dječje perspektive kroz bajkovitu, nadrealnu prizmu postoje vjerovatno otkako je i pisane riječi, ali gotovo je neminovno da će se svako iole ozbiljno djelo porediti s dva naslova, „Blizanačkom trilogijom“ Agote Kristof i „Kasandrom i vukom“ Margarite Karapanou. Ono što izdvaja ove romane od drugih jeste da su oni nastali iz ličnog bola i traume njihovih spisateljica. Kristof se kroz priču o dva identična blizanca dotiče brojnih tema, ali u centru su usamljenost i potraga za identitetom, dok Karapanou svojim romanom pruža ruke ka majci tražeći njenu ljubav, ujedno joj govoreći šta je učinila od nje i njenog života ostavivši je samu u toj velikoj kući.

Čini se da Julijana Adamović slijedi recepturu oprobanu u „Velikoj svesci“, prvoj knjizi „Blizanačke trilogije“ uz dozu „Kasandre i vuka“, pa tako svoje „Divlje guske“ smješta u neimenovano selo u neimenovanom dijelu neimenovane države u periodu između dva rata (mada se da izvući zaključak o mjestu i vremenu radnje), uz cijelu paletu likova među kojima dominira Baba, zao lik, vještica iz bajke, reklo bi se, ali ipak postoje određene emocije ispod njene fasade, pa i skrajnute, tako da svi oni skupa čine jednu socijalističku bajku, koja bi se mogla smjestiti u bilo koji dio bivše Jugoslavije prošlog stoljeća. Čak ispočetka postoje izraženi nadrealni elementi u naraciji dvije djevojčice koji se vremenom smanjuju, a tako se i spisateljica odmiče od pomenutih romana i stvara vlastiti izričaj, pa na dopadljiv način vodi radnju. Promašen brak u kojem najviše ispaštaju djeca, nasilje, nezadovoljstvo, nacionalna mržnja, javne tajne o kojima niko ne smije da priča, sve je to tu, možda i više nego što bi trebalo da bude, ali ipak, uzmemo li u obzir da je ovo socijalistička bajka, nalik onim dramama s teškim socijalnim temama kakve su se samo u bivšoj Jugoslaviji snimale, onda ne treba vagati.

Određeni dijelovi po uzoru na Kristof i Karapanou ostaju, kao što su kratka poglavlja kojima se opisuju događaji u djetinjstvu dvije djevojčice, a koje Julijana koristi kao slikar koji brzim potezima kistom slika sliku otkrivajući detalje mračne istine koja se samo naslućuje.
Stil je jedan od najjačih aduta koje Julijana posjeduje, kao i atmosfera koju tako vješto predstavlja u selu, međutim tamo gdje roman zakazuje jeste taj dječji narator, koji ima svoje briljantne trenutke, kao onaj s trudnom kućom na početku, da bi se poslije izgubio i jednostavno prestao biti glas šestogodišnje djevojčice jer više nije uvjerljiv, što kvari sveukupan dojam.

Nedostaje tu i onaj udarac pesnicom u pleksus koji bi se trebao pojaviti na kraju čitanja ovakvog romana, da ti dah stane od snage emocije. Krešendo se blago pojavi nekoliko poglavlja prije kraja, spomenut onako usput, a trebao je ostaviti čitatelja otvorenih usta, donje vilice na podu. Kraj, sa svojim vremenskim skokom, iako zadovoljavajuć, odstupa od onoga što je Julijana gradila do tada i odudara.

„Divlje guske“ me najviše podsjećaju na „Molim te, pazi na mamu“ Kyung-sook Shin. Izuzetno lijepo napisana knjiga koja bi trebala da udara na emocije zbog svoje tematike, ali izostaje efekt. Ipak, knjigu vrijedi pročitati i odati čast Julijani koja se odlučila uhvatiti u koštac s ovakvom tematikom.

Author

mirnes.alispahic@gmail.com
Trenutno izgubljen u prijevodu među pješčanim dinama u blizini Rub Al Khalija. Pokušava pisanjem pronaći put natrag.

Blockbuster, Zoran Žmirić

23. September 2020.

Stakleno zvono, Sylvia Plath

28. November 2020.