Michael Ondaatje – Engleski pacijent

Te 1992. godine Bookerova nagrada, prestižna literarna nagrada koja se dodjeljuje za romane napisane na engleskom jeziku, po drugi put je podijeljena između dva naslova. Prvi je bio „Sveta glad“ Barryja Unswortha, a drugi „Engleski pacijent“ Kanađanina rođenog u Šri Lanci, Michaela Ondaatjea. Unsworthov roman je malo pao u zaborav, dok je Ondaatjeov stekao svjetsku slavu, donekle zahvaljujući i sjajnom istoimenom filmu Anthonyja Minghelle iz 1996. koji je dobio 9 Oscara. Koliko je zapravo „Engleski pacijent“ jak roman, govori i činjenica da je 2018, za pedesetu godišnjicu Bookerove nagrade, u konkurenciji od 51 naslova (svih naslova koji su dobili Bookera) izabran za najbolji roman koji je dobio tu nagradu u posljednjih 50 godina, što nije nimalo mala stvar kad ste u kombinaciji s imenima poput Kazua Ishigura, Margaret Atwood, Williama Goldinga i drugima.

Šta je to toliko interesantno u „Engleskom pacijentu“ pa je milione ljudi širom svijeta opčinio? Ne može se reći da ima radnju na kakvu je navikla šira čitateljska publika. Pažljivo je to skrojena psihološka studija četiri oštećena lika, svaki sa svojim demonima, igrom slučaja okupljenih u maloj talijanskoj vili koja je služila kao bolnica, ali je napuštena. Ostali su samo Hana i spaljeni čovjek bez imena, poznat samo kao Englez. Došao je iz pustinje, odakle su ga donijeli nomadi. Crnu kožu su mu mazali uljima i pomadama. Njegova priča je obavijena velom tajne, ispričana u fragmentima kroz dejstvo morfija. Tu je i Caravaggio, stari lopov koji je radom za Saveznike dobio ovisnost o morfiju nakon što su mu nacisti odsjekli palčeve kada su ga uhvatili. On je taj koji otkriva identitet engleskog pacijenta, a Kip je deminer, povučeni Sik, koji postaje Englezov prijatelj i Hanin ljubavnik.

Fragmentiranost priče, prebacivanje iz lica u lice, senzualnost, povremeno možda i pretjerana, ali sve zavisi o tome ko čita, i poezija u Ondaatjeovim rečenicama, odsustvo konkretne radnje i nedorečenost su možda stvari koje će odbiti mnoge, ali to su stvari koje ovom romanu daju posebnost. Ondaatje nije napisao roman, već rapsodiju o tugovanju, o ljubavi, gubitku i rastanku, o identitetu i strahovima. Okupljeni oko tajanstvenog Engleza i priče o njegovoj burnoj aferi sa suprugom  prijatelja, Hana, Caravaggio i Kip će započeti vlastitu terapiju i početi skupljati rasute dijelove svog bića.

Pomno sklopljene Ondaatjeove rečenice u sebi nose simboliku, metaforu i to je ono gdje briljira. Daje nam fragmente koje sklapamo; o likovima i njihovoj prošlosti, o mjestima koja su posjetili, onome što se dešava. Unutrašnji konflikti njegovih likova se naslućuju iz njihovih djela i riječi, oni nemaju svoj unutrašnji glas. On se poigrava s riječima, kao dijete u pijesku i gradi od njih maestralnu tvorevinu, tek povremeno posrćući.

Ako bih tražio mane, onda bih mogao zamjeriti Ondaatjeu kraj, pomalo nagao, ali opet, možda je to samo moj žal za tim što je ova priča morala da se završi.

Neki će ga voljeti, neke će odbiti, međutim „Engleski pacijent“ doista je roman vrijedan čitanja, koji vas ponese u neki drugi svijet, u libijsku pustinju i razrušenu talijansku vilu, noći ispunjene strašću i potragom za spasom duše u tijelu onog drugog. Koliko je ovo priča o Englezu i njegovoj ljubavnici, toliko je i priča o Hani i Kipu, gotovo istim likovima tragične sudbine.

  • Naslov originala: English Patient 
  • Prijevod: Dijana Radinović
  • Broj strana: 312
  • Izdavač: Laguna
  • Godina: 2018.

Facebook Comments