Nekada su govorili da svi putevi vode u Rim. Dok sjedim na vrhu dine i gledam ka horizontu gdje se dan još jednom predavao noći, čini mi se da svi putevi vode ka njoj, čak i oni kojima sam išao da odem […]
Osjećao se izgubljeno. Utopljenik u nepreglednom moru zlata koje se prostiralo oko njega dokle god mu je sezao pogled. Nije se sjećao kako je dospio tu niti gdje je to mjesto. Zapravo, nije znao niti ko je on. Unutar njegove glave postojala […]
Boravili su u tišini, tamo gdje su se odavno osjećali previše ugodno. Glava mu je počivala u udolini njenih leđa. Pomaknula se. Miris njenog još mokrog međunožja mu je ispunio nozdrve, duboko ga je udahnuo, lica sada zarivenog u njen stomak. Nekada […]
Večeras će svijet skončati. Možda ujutro. Neće biti praska niti jecaja da ga isprate, samo tišina i mrak jer ovaj put je nestajao zauvijek, znao je to Matias. Sve one prethodne smrti bile su samo preludij u ovo, simfoniju haosa. Početak kraja. […]
Nešto je u meni. Stvari koje ne mogu objasniti nikome. Sulude stvari koje me plaše ponekad, zbog kojih sumnjam u vlastiti razum. Ponekad bih, kao tu među klasjem pšenice, pronašao mir. Izgubio bih se u prirodi, njenim mirisima i zvukovima. Sanjario o […]
„Nisu li samo bogovi besmrtni? Zašto razmišljati o nečemu što smrtnicima izmiče? Zašto bi neko uopće poželio biti besmrtan, premda bio i bog? Nije li to usamljen život?”
Sklapam oči ne bih li otjerao užase koji se bude iz svog sna. Prizivam zaborav da ih ponovo ogrne i mada tjeram grozote čini se da su mi uspomene bile satkane samo od njih.
Staklaste oči me promatraju kada skrećem pogled. U njima se ogleda nebo i orao što kruži u visinama. Život u mrtvilu.
Zagledao sam se u čovjeka iza te maske mržnje. Čovjeka koji me je mrzio jer sam došao na njegovo, po njegovo.
