Nekada su govorili da svi putevi vode u Rim. Dok sjedim na vrhu dine i gledam ka horizontu gdje se dan još jednom predavao noći, čini mi se da svi putevi vode ka njoj, čak i oni kojima sam išao da odem što dalje od nje. Do prije nekoliko dana bila je samo sjećanje. Godine tišine bez ijedne poruke i pisma između nas. Bez znanja gdje je ono drugo moglo biti. Ja sam uvijek slutio da je ostala u Parizu, tamo gdje se osjećala ugodno, ali sam pogriješio. Prvo se pojavila na mom putovanju kroz pustinju, varljiva poput fatamorgane, a sada je bila tu iza mene, u kampu podno dine. Duh od krvi i mesa. Nekako sam udahnuo život aveti koja nikad nije bila daleko od mene, uvijek skrivena u sjeni.

Kismet, nije bilo drugog objašnjenja za njen ponovni ulazak u moj život.

Prethodnu noć nisam spavao pokušavajući dokučiti odgovor na to pitanje. Dočekao sam zoru na podu sobe gdje sam ležao s dlanovima ispod glave umjesto jastuka i zurio u prastari ventilator čija je vrtnja narušavala tišinu. Miris bazara spolja, iako odavno zatvorenog za taj dan, ispunjavao je sobu prodirući kroz otvorena balkonska vrata. Noć je mirisala na začine i oud. Cedrovinu i sandalovinu.

Razmišljao sam o vremenu koje smo proveli skupa prije, o toj večeri, njoj u toj istoj sobi kako sjedi u stolici i čeka me.

Nisam ni slutio da će nam se putevi ponovo ukrstiti, od svih mogućih mjesta na svijetu baš u Tangieru, gradu pored mora gdje su se tih dana slijevale sve nacije u potrazi za odgovorima. Gdje su se glasovi mujezina što pozivaju na molitvu gubili u huci valova i otegnutom zvuku sirena brodova, žamoru ljudi koji se guraju uskim ulicama između nizova kuća plavih i bijelih fasada.

Mislio sam da je našoj priči došao kraj onog jutra u malenom pariškom stanu u Latinskoj četvrti, našem kutku svijeta gdje smo mogli živjeti nesmetano, skriveni od ostatka svijeta. Istom stanu koji sam nazivao domom prije nego sam otišao u Španiju kako bih se pridružio međunarodnim brigadama. Kada su me pustili iz logora nakon što sam pobjegao iz Španije pred Francovim trupama, ako se bijegom moglo nazvati ležanje na samrti na nosilima dok se kamion trucka neudobnim putevima zbog čega me je svaka kost boljela, vratio sam se u Pariz. Bio sam samo još jedan od ratnika s ratišta, borac za, neko bi rekao izgubljene, ideale, ali ne i ja. Ja sam uvijek vjerovao u njih. Bez novca, premoren i gladan, jedino što mi je preostalo jeste da se vratim u svoj stari stan, u nadi da je još uvijek slobodan.

Srećom, madam Colette je i dalje bila tu. Zagrlila me je kada me je vidjela na vratima, kao da vidi vlastitog sina. Jednom mi je rekla da je otišao u Legiju stranaca i nikada joj se nije javio. Samo je jednog dana dobila pismo u kojem joj se zahvaljuju na pomoći i novac. Plaća za njegovu službu državi.

Dala mi je stan na korištenje. Besplatno, rekla je. Barem dok ne stanem na svoje noge. Bio je to jedno od onih djela koja su vraćala vjeru u ljudski rod i zbog čega sam joj zauvijek ostao dužan i zahvalan do kraja svog života.

Stan je bio onakav kakvim sam ga ostavio. Čak su i knjige koje sam zaboravio na stolu bile tu, složene na polici. Prva stvar koju sam uradio kada sam se ponovo uselio jeste da sam sjeo i počeo pisati pismo za oca, koji je vjerovatno mislio da sam mrtav jer se nisam javljao mjesecima. Trebalo mi je nekoliko dana da završim to pismo, da pronađem prave riječi.

Otac mi je poslao novac za život, sretan što sam su se napokon javio jer je mislio da sam mrtav nakon što ništa nije čuo o meni. Dobio sam pismo od njega nakon što sam mu ja poslao svoje. Slova su ponegdje bila zamrljana, papir obilježen mokrim tragovima. Bilo mi je teško zamisliti oca kako plače, uvijek postojanog kao stijena. Nikada ni traga emocije, no valjda čovjeka promijeni ideja da mu je dijete mrtvo negdje u tuđini gdje će mu grob biti zaboravljen, ako ga uopće bude i bilo ili će samo kosti ostati da bijele na suncu. Tek tada sam upoznao čovjeka koji se skrivao unutar mog oca.

Napisao mi je kako su mu rekli neki od onih koji su se vratili iz rata da sam vjerovatno poginuo jer su čuli za poraz moje jedinice. Napad fašista koji me je zamalo koštao života. Mnoge od mojih suboraca jeste.

Želio je da se vratim kući, nije me htio moliti jer je znao da sam već odlučio. Razgovor koji smo već vodili prije nego sam otišao. Došao sam iz Pariza na nekoliko dana kako bih se oprostio s ocem jer nisam znao šta me čeka na frontu i nisam želio da odem prije nego ga ne vidim posljednji put ako me takva sudbina očekuje.

Volio bi da me vidi, to je sve. Doći ću prvom prilikom, obećao sam mu u narednom pismu mada sam slutio da nikada neću ispuniti to obećanje. Nedostajao mi je otac, razgovori s njim. Želio sam da ga upoznam u tom novom svjetlu, tu njegovu stranu koju nisam ni znao da ima, ali nisam se mogao vratiti kući. Ne tada i ne u takvom stanju. Previše se toga dešavalo i nisam samo mogao sjediti po strani.

Iskoristio sam to vrijeme da se oporavim, stupim u kontakte sa svojim starim drugovima koji su me uveli u novi krug. Dali mi novi život i smisao. Želio sam nastaviti borbu. Jedne večeri me je prijatelj, kojeg sam upoznao u logoru, odveo na sastanak. Skriveni u podrumu zgrade na periferiji Pariza diskutirali smo o situaciji u svijetu i onome šta nam budućnost donosi.

Nije slutilo na dobro jer situacija u svijetu nije slutila na dobro. Evropa je već bila pod nacističkom čizmom, na Dalekom Istoku Japanci su stvarali imperiju. Oblaci su se nadvili nad svijet. Mašinerija rata se pokrenula i bilo je samo pitanje kada će iskra da upali i raznese to bure baruta. Tada su najavili nove članove, iskusne borce iz rata u Španiji.

„Možda je poznaješ“, rekao mi je prijatelj dok smo gledali u pravcu pridošlica. „Bila je medicinska sestra na tvom frontu.“

 

* * *

 

Ono što smo se imali teško da se moglo nazvati romansom, sem možda u ljubavnim romanima. Bili smo samo dvije usamljene duše koje su se pronašle u toj poljskoj bolnici smještenoj u napuštenom manastiru, staroj zgradi načetoj zubom vremena i bombama Francovih aviona. Ona medicinska sestra koja je plakala za svakim umrlim vojnikom kojem je sklopila oči, ja mladi vojnik prepun ideala koji je pogledao smrti u lice i preživio.

Ponekad bi sjedila na mom krevetu, u rijetkim danima kada bi bilo mirnije, kada bombe ne bi padale, umirući jaukali i ranjeni prestajali dolaziti. Tada bi pričali o našim životima, onima koje smo ostavili iza sebe. Kada sam se počeo osjećati bolje, izvela bi me napolje gdje bismo sjedili u dvorištu podno razgranatog hrasta, ja u kolicima, ona na kamenoj klupi. Tek tu, u tom mjehuru samoće, veza između nas je počela da se rađa. Razdaljina između nas kraća. Bila mi je dovoljno blizu da osjetim jasmin na koji je mirisala.

Ne mogu sa sigurnošću reći šta se tačno promijenilo u tim trenucima, u sjeni te krošnje. Možda smo konačno shvatili koliko smo zapravo nedostajali jedno drugom, koliko je bilo sličnosti između nas, ali tu su naši pogledi postali duži. Riječi su nestajale i ostajala je samo tišina jer smo bili svjesni da je vrijeme bilo pogrešno za nas.

Jednom, sedmicu prije nego će bombe ponovo pasti i uništiti to dvorište i hrast, posegnuo sam prema njoj. Njena ruka je poklopila moju. Pogledi su nam se susreli. Dodirnula mi je čekinjasti obraz. Naslonio sam glavu na njen dlan, udahnuo njen miris. Položaj u kojem sam želio ostati zauvijek. Mjesto gdje bih zaboravio na nasilje i smrt oko nas, miris krvi i lijekova koji nas je okruživao.

Prekinula nas je jedna od medicinskih sestara, rekla kako me mora vratiti u krevet jer moraju ići. Dobile su prekomandu. Poslije toga je nisam vidio do našeg susreta u Parizu.

Noć prije nego ću ponovo napustiti Pariz, došla je do mene. Nismo se vidjeli nekoliko dana nakon svađe koju smo imali. Prepoznao sam njeno kucanje, sitno, kao da se boji da će je neko čuti. Toliko toga sam želio da joj kažem kada sam je ugledao, ali sve su te riječi ostale neizgovorene. Zakopane negdje u dubini mene jer zašto trošiti vrijeme kojeg nam je ponestajalo na riječi koje povređuju i režu poput stakla. Preostala nam je čežnja kojoj smo se predali.

Narednog je jutra stajala na vratima, spremna da izađe. Gledala me je preko ramena s istom mišlju koju smo prešutjeli u zagrljaju samo tren ranije. Niti jedno od nas nije htjelo izgovoriti određene riječi jer oprostiti se značilo je zauvijek. Na trenutak se činilo da će nešto reći, predomisliti se i vratiti, no izašla je bez riječi. Sve je već bilo rečeno. Odlučeno. Znali smo to oboje, pa čemu onda produbljivati patnju?

Dvije godine su prošle od tada i donedavno sam mislio da je više nikada neće vidjeti. Da će ostati zarobljena na papiru male sveske u unutrašnjem džepu sakoa gdje sam je zatvorio u riječi na bjelini, ali izgleda da je pronašla izlaz iz te tamnice što me je natjeralo na razmišljanje. Da sam spalio te listove i pustio pepeo niz vjetar da li bih je zaboravio? Ovako sam se osudio na vječnost opsjednutosti duhovima prošlosti.

Kismet. Ta riječ mi je pala na pamet po ko zna koji put. Jedino što je imalo smisla kada smo nas dvoje u pitanju, ljubavnici razdvojeni planinama i morima. Geografija čežnje između nas. Negdje je postojala neka knjiga u koju su zapisani naši životi ili tapiserija u koju su utkani niti naših sudbina. Pravi ljudi u pogrešno vrijeme i na pogrešnom mjestu, mada sam se ponekad pitao da li uopće postoji pravi trenutak za nas. Hoće li ga ikad biti?

Inšallah, rekli bi Arapi s kojima sam živio posljednje dvije godine. Bit će kako Allah zapovijeda, što mi je isprva smetalo jer kako neko može živjeti robovski život podređen nevidljivom gospodaru i sve ono što im se desi i što urade, pripišu toj sili koja bi trebala postojati negdje oko nas, ali sam zaboravio da sam nekada i ja  bio poput njih.

Išao sam u mekteb, učio Kur’an i ajete. Pokorna sluga svemogućem gospodaru dok nisam počeo sumnjati i moja se vjera istopila poput zaostalog snijega na zakašnjelom proljetnom suncu. Možda bih sada i ja govorio „inšallah“, nadajući se u dubini svog bića da će me taj prevrtljivi gospodar doista poslušati i uslišiti moje molitve. Poslati me na pravi put, onaj koji prati njene stope i vodi do nje, no ta je priča završena i svaka nada koju sam imao je umrla.

Ta mi misao nije dopuštala da zaspim prethodnu noć dok sam udisao mirise marokanske noći. Nije bilo smisla nastavljati to mučenje, pa sam zapalio cigaretu i povukao dim. Gledao sam u ventilator, hipnotiziran njegovom vrtnjom. Otpuhnuo sam dim, koji se lijeno podigao iznad mene samo da bi se raspršio u kontaktu sa sporo vrtećim oštricama ventilatora.

Spolja se začuo prepoznatljiv istočnjački melos, ritmičan i erotičan. Zatvorio sam oči prepuštajući se toj melodiji kada sam začuo ezan i dok su se vjernici spremali na molitvu, sjetio sam nečega što mi je rekla sjedeći na mom krevetu u starom manastiru. Kako je ezani podsjećaju na nešto što ni sama nije mogla objasniti. Na nedostajanje koje ne prolazi. Na djetinjstvo u Alžiru kada bi oponašala sluge iz domaćinstva, stojeći pored njih dok klanjaju, izazivajući tako negodovanje svog oca, uglednog člana francuske elite.

Pričala mi je poslije, u skučenom pariškom stanu, kako sam dio što nedostaje, onaj koji je tražila. Onaj koji je vratio ezane u njen život, mada su i kod mene bili tek samo uspomena na kuću i starog oca, sve što mi je ostalo od doma i porodice. Odavno više nisu bili pozivi na molitvu kod mene jer sam vjeru u Boga izgubio onog trenutka kada sam vidio druga koji doziva majku dok pokušava vratiti crijeva u stomak nakon što je granata eksplodirala ispred njega. Kakav Bog je dopuštao takve stvari ako je uopće postojao? Ili je otišao na odmor, umoran od vlastite tvorevine.

Sjedeći na vrhu dine, razmišljao sam hoće li nestati ako joj ime napišem u pijesku i pustim da je pustinja uzme u svoja njedra. Dolazak starca, njegovo sjedanje pored mene vratilo me je u stvarnost. Iza nas, podno dine, čula se muzika i žamor ljudi okupljenih pokraj vatre. Večera se spremala. Vjetar je nanosio mirise kuhanja.

Mirisao je na duhan i kamile taj starac. Na slatki miris ouda i znoj ispod njega. Upitao me je šta radim gledajući u moj natpis. Nisam ni shvatio da prstima ispisujem njeno ime u pijesku pokraj moje noge. Na trenutak sam zaustio da kažem da zaboravljam, ali sam samo slegnuo ramenima i prekrio ime pijeskom. Iako su slova nestala, ona je ostala.

„Divanagi“, prošuškao je starac gledajući ka suncu koje je sada gotovo nestalo. Nebo je bilo potpuno crveno.

Osmjehnuo sam se. „Možda si ipak u pravu, prijatelju.“

Amastan se podigao. Šal koji je starcu visio oko vrata ostavio je trag na njegovom licu i sijedoj bradi obojivši ih u plavičastu nijansu indiga. Pokazao je glavom ka logoru iza nas. „Dođi. Uskoro će večera. Uz muziku i ples, možda i zaboraviš. Barem na kratko.“

Rekavši to, spustio se s vrha dine. Dok je odlazio, vjetar se poigravao šalom boje indiga. Ustao sam, otresao pijesak sa sebe i pošao za njim.

 

* * *

 

Nismo pričali puno, zapravo jedva da smo progovorili otkako smo započeli put iz Tripolija prema Tangieru. Dva potpuna stranca jedan drugom, starac i ja, jedrili smo  pješčanim morem na leđima moćnih kamila. Lica su nam skrivena iza plavog vela koji nam pokriva glavu. Tek nam oči vire dovoljno da se raspozna da je starčeva koža tamna i smežurana poput pergamenta od nemilosrdnog pustinjskog sunca, dok je moja nešto svjetlija, što odaje da sam tuđin u starčevom svijetu, kraljevstvu pijeska i vrelog vjetra. Odaju me i pokreti i način na koji pričam.

Potjecao sam iz svijeta hiljadama kilometara udaljen, tamo negdje na sjeveru, preko Sredozemnog mora. Ni nalik pustinji koju sam sada nazivao domom. Tek je sjećanje ostalo na njega jer prošle su godine kada sam posljednji put bio tamo. Nakon očeve smrti nije bilo razloga da se vraćam. Ostala je porodična kuća na Bjelavama, ogromno zdanje koje je napravio moj pradjed za cijelu porodicu koja se vremenom sve više rasipala. Preostao sam samo ja, jedinac kojeg nije zanimalo ono što je otac ostavio jer snovi da postanem liječnik su pripadali njemu, ne meni.

Negdje tokom mojih studija u Beču odlučio sam pomagati ljudima na drugi način, pa sam otišao put Pariza, što je mom ocu slomilo srce. Mada to nikada nije priznao, znao sam to po načinu na koji mi je pisao pisma. Mogao sam naslutiti njegove misli iz praznina između riječi, na svakoj tački i zarezu. Bio sam lutalica, bez korijenja da me čuva. Po tome sam bio sličan starom Tuaregu koji me je vodio.

Komunicirali smo pogledima, pokretima ruku i glave, tek ponekom riječju, da razbijemo tišinu koja nas je pratila. Nisam znao berberski, poznavao sam dovoljno arapskog da razgovaram, ali sa starcem sam pričao na francuskom. Jeziku starčevog neprijatelja. Otimača njegove zemlje. Kada sam upitao Amastana, jer to je bilo starčevo ime, kako zna francuski, otkrio mi je da je bio jedan od pripadnika plemena koji je pratio Moussu Ag Amastana, tuareškog poglavicu u Pariz kada je ovaj išao da pregovara tokom pobune. To je objašnjavalo puno, starčevo držanje, način na koji je držao starinsku pušku preko ruke. Stari ratnik je vodio bojeve, baš poput mene, mada nismo pričali jedan drugom o tome. Dovoljno je bilo da se pogledamo jer ratnicima se sve vidi na crtama lica i pogledu.

Sunce se već bližilo zenitu, pritiskujući nas svojom vrelinom. Amastan je pokazao rukom u daljinu, ka ruševinama koje su prkosile pustinji. Prijeko potrebni zaklon. Nekada je to bila tvrđava Legije stranaca, objasnio je kada smo se našli u sjenkama oronulih zgrada. Nisam ga želio pitati, ali mi je instinkt govorio da je starac vojevao među tim zidinama. Možda je bio jedan od onih koji su prvi prošli kroz kapiju ili se popeli preko zidova.

Zavezali smo kamile za ostatak drvenog stuba, koji se nazirao ispod pijeska, te smo sjeli u hlad jedne od zgrada. Nekada je to bio dom komandanta tvrđave, naslućivalo se po veličini i ostacima namještaja unutra, sada već uništenog s vremenom.

Starac mi je ponudio mijeh s vodom i sačekao da otpijem prije nego je sam uzeo gutljaj. Štedjeli smo. Svaka kap je bila vrijedna jer je sljedeći bunar dan putovanja udaljen, a Amastan nije bio siguran da nije presušio. Posmatrao sam sjedobradog Tuarega koji je sjedio prekoputa mene i pio vodu.

Upoznao sam ga prije dva dana, nadomak Tripolija gdje me je odveo jedan od prijatelja koje sam imao tamo u Jevrejskoj četvrti. Bio sam na zadatku, geolog s francuskim pasošem koji je radio za britansku rudarsku kompaniju. Čovjek koji nikada nije ni postojao nije bio dobrodošao u Tripoli kada su Talijani proglasili rat Britancima. Moja krinka je bila ugrožena i morao sam pobjeći čim prije.

Istog dana, kontakt me je odveo do plemena Tuarega koje je poznavao od prije. Povremeno su švercali stvari za njega. Rekao mi je da im možemo vjerovati kada me je upoznao s vođom te grupe plavih ljudi, istim starcem koji me je sada vodio kroz pustinju. Starac je saslušao problem i odlučio pomoći jer, u njegovim očima, Talijani nisu bili ništa bolji od Francuza. Željeli su pustinju i sve ono iz nje za sebe. Ukrasti od beduina.

Jedan od beduina mi je dao novu odjeću. Morao sam postati jedan od njih kako bih nestao. Dok sam se presvlačio, starac je popričao s par muškaraca iz svog plemena koji su klimnuli glavama, sjeli na kamile i otišli. Starac je čekao mene s uzdama kamile u rukama, zatim smo i mi pošli svojim putem. Ka zapadu. Dalje od rata koji je dolazio.

Naredna dva dana smo putovali kroz pustinju kako bi izbjegli patrole i vojnike koji su zasigurno koristili ceste. Britanci će zasigurno spremiti napad kako bi zaustavili Talijane. Nisam mogao znati više prije nego se vratim u Tangier, ali sve je vodilo ka tome.

Pogledao sam u starca prekoputa mene. Pokazivao je prstom na lijevu stranu grudi i klimnuo glavom k meni. U prvi mah ga nisam razumio. Tanke usne se nisu razaznavale u bradi dok je govorio. Zvučalo je kao „guerre“ to njegovo šuškanje.

„Rat?“, upitao sam ga, nesiguran u to što sam čuo.

Beduin je klimnuo glavom i otkrio vrat ispod plavog plašta. Dugačka krivudava linija se spuštala niz tamnu kožu kao blijeda nit, nestajala ispod slojeva odjeće. Uspomena, kaže.

„Rat.“

Odjednom više nismo stranci. Naše staze su iste. Jedan se borio protiv kolonizatora, drugi protiv fašizma. Braća smo iz različitih ratova, istih motiva. Veže nas previše stvari, onih o kojima ne želimo pričati. Život i smrt. Suze i bol. Uspomene na poginule drugove.

Oborio sam pogled shvativši na šta je starac pokazivao. Ružni ožiljak iznad srca kako se nazire ispod otkopčane košulje. Zaboravio bih ponekad na njega jer je tako lakše, mada mi nije smetao. Tek bi me ponekad probola bol, da me podsjeti da živim na posuđenom vremenu.

Tišinu je narušio zvuk aviona, brujao je nad pustinjom, a onda se pojavio iznad dina, prelijetajući nas u niskom letu i nestao. Ispratili smo ga pogledima, pa pogledali jedan drugog znajući šta slijedi.

„Rat“, progovorio sam tiho dok mi osmijeh titra na usnama i odsutno češem zaraslu ranu ne bih li otjerao sjećanje na rat bez pobjednika.

Dodirnuo sam ožiljno tkivo vrhovima prstiju. Podsjetnik je na mom tijelu, ispleten od pokidanog mesa i kože, zauvijek ostaje dio mene. Podsjeća me na nju. Na nas.

Sjećao sam se bitke, salve granata na naše položaje. Većina sjećanja je nedostajala. Postojali su samo prizori koje nikada neće izblijediti. Jedan od suboraca je obgrlio koljena rukama i njihao se odsutnog pogleda. Drugi je ležao na tlu, nakon što je granata pala u naš plitki rov. Pokušavao je vratiti crijeva u stomak, dozivajući majku kroz suze.

Te su slike prethodile eksploziji nakon čega je uslijedio period mraka i povremeno vraćanje u svjetlost, gdje bih čuo nerazumljive glasove ljudi oko mene dok naposljetku nisam ugledao nju kada sam otvorio oči. Ona je bila prvo jasno sjećanje nakon povratka iz mrtvih, mada sam u tom trenutku mislio da sam doista umro, jer probudio sam se u Džennetu s hurijom iznad mene. Stara vjera se vratila u trenu. Sve ono čemu su me učili kao dijete i na trenutak, bio sam vjernik ponovo do trenutka kada se nasmijala na moje pitanje.

„Jesi li stvarna?“

Brisala mi je čelo mokrom krpom, pričajući mi o događajima u prethodnih nekoliko dana. Rekla mi je da su liječnici sumnjali u mene kada su me doveli u poljsku bolnicu, da su se pitali jesam li vrijedan trošenja vremena i materijala. Jedan od njih je rekao da ću svakako umrijeti. Naposljetku su me operirali nakon čega su digli ruke od mene prepuštajući me sudbini i njoj, kako je rekla osmjehujući se.

Ostala je kada su svi otišli. Nije htjela da umrem sam. „Niko ne treba da umre sam“, tako mi je rekla.

Poslije su mi doktori rekli da sam čudo i da sam imao sreće jer da je šrapnel prošao samo koji centimetar niže naša priča se nikada ne bi ni desila. Za nju bih bio tek jedan od brojnih neznanih vojnika s fronta koji prođu kroz njene ruke dnevno. Još jedan u nizu onih kojima spušta kapke i podvezuje donju vilicu prije nego ih prekrije bijelom plahtom i možda im prošapće brzinsku molitvu, poljubi zlatni križ na svom lančiću i dotakne čelo moleći Boga da mi podari siguran put do svijeta mrtvih.

Kismet. Samo tako se to moglo objasniti. Naše staze su odavno bile ucrtane na naše dlanove.

Onaj posljednji dan našeg boravka u Parizu, onom malom stanu u Latinskoj četvrti. Bila je to završna partija dvoje pokeraša, ona u kojoj smo otkrili karte, a s njima i kečeve iz rukava što smo ih oboje krili.

Stajao sam na balkonu, naslonjen na ogradu i pušio. Cigareta je imala ukus nje, osjećao sam je svakim povučenim dimom. Valja se po jeziku i ustima, pa silazi niz grlo. Spavala je gola u mokrim plahtama u krevetu u sobi iza mene. Jedva da smo sklopili oči te noći. Željeli smo iskoristiti svaki trenutak, kao osuđenici na smrt pred izvršenje smrtne kazne.

Ispod, na ulicama, čula se pjesma. Odjekivala je kroz noć i stapala se s vikom ljudi koji su u plesu i radosti zanemarivali zveckanje oružja na horizontu. Mislili su da će tako odagnati opasnost. Lagali su se kao ljubavnici obuzeti strašću. Poput nas.

Odao ju je zvuk bosih stopala po drvenom podu. Osjetio sam toplinu njenog tijela na leđima. Dodir na isto mjestu na kojem su mi sada počivali prsti.

„Ova nas je rana spojila“, šapuće.

Dah joj miriše na mene. Ostaci su to našeg rastanka, posljednje opijanje ljubavnika.

„Sjećaš li se?“

„Kako se ne bih sjećao?“ Okrenuo sam se.

„Doista moraš ići?“ U očima joj se odražavalo noćno nebo, mjesec i zvijezde.

Klimnuo sam glavom. „Pođi sa mnom.“

Skrenula je pogled. „Ja…“

Prsti skliznuše s ožiljka.

„Ne mogu.“

„Zašto? Šta te čuva ovdje?“

Znao sam zašto prije nego sam postavio pitanje. Odgovor koji smo oboje prešutjeli.

Napustio sam tu parišku noć, zamijenio je za pustinjski suton. Zgrabio sam šaku pijeska, pustio da mi curi kroz prste.

„Ima nešto u tebi“, rekao je starac.

„Rat?“

Odmahnuo je glavom. „Ishq. Vidim ti to u očima. Divanagi.“

Poznavao sam tu riječ. Ona mi ju je otkrila jedne od onih noći dok smo ležali pod izgužvanim plahtama u pariškom potkrovlju čiji je zrak bio težak od mirisa puti. Put je i tada vodio ka njoj, iako smo se razišli godinama prije, ne znajući gdje je ono drugo završilo. Ljubavnici otkrivaju najdublje tajne u tim trenucima, poput kockara ulažu najveći ulog koji mogu dati. Sebe. Sve to s jednim ciljem, osvojiti to isto od onog s druge strane.

Pitala me je tada jesam li čuo priču o Lejli i Medžnunu, iznenađena što sam rekao da nisam jer je mislila da je to dio islamske baštine poput „Hiljadu i jedne noći“. Tu joj je priču ispričala dadilja, stara Arapkinja koja ju je čuvala od malih nogu, baš kao i mnoge druge. Ona ju je otkrila meni, neznalici. Priču o pjesniku Kejsu i njegovom lutanju pustinjom dok na kraju nije izgubio razum od ljubavi koju nije mogao imati.

„Divanagi“, izgovorila je te noći lica orošenog znojem nadvijena nada mnom.

„Ne možeš to sakriti, sahibi“, čuo sam starca kako priča. „Otkriva te pogled. Gledam te kako nestaneš u mislima i lice ti se promijeni.“

Nasmiješio sam se. „Jesi li siguran da ti taj indigo nije narušio vid, stari prijatelju?“

Starac je uzvratio osmijehom.

Tu smo noć proveli u ruševinama tvrđave, a sljedeći dan smo nastavili dalje. Ponekad bi iznad nas proletio avion kao i kada samo sjedili u tvrđavi. Britanski ili talijanski. Možda njemački. Svi su željeli komad pustinje. Beživotna zemlja će ih sviju koštati desetine hiljada života.

Stari beduin me je doveo do nadomak Tangiera, gdje smo zastali na brdu odakle su se vidjele zidine grada nekoliko kilometara dalje. Vjetar je nanosio miris soli s pučine. Ostatak Amastanovog plemena ga je čekao malo dalje, nekoliko ratnika je bilo blizu nas. Nastavit će svoj put za nekoliko dana, rekao mi je. Negdje ka istoku. Možda. Ili ka jugu. S Tuarezima se nikad nije znalo. Ako mu zatrebam, mogu ga potražiti u njihovom logoru prije nego odu.

„Da provedemo mirnu noć, prijatelju“, pozdravio me je i otišao ka svojima.

Ispratio sam ih pogledom dok su odlazili preko dine, kolona muškaraca na kamilama. Jedan iza drugog, plavi šalovi su vijorili za njima poput bajraka dok nestaju u sumraku iza dine poput duhova.

* * *

Haitham je bio dežurni na recepciji noć kada sam se vratio. Osmjehnuo se širokim osmijehom otkrivajući svoje požutjele, krive zube.

„Sahibi, vratio si se. Već smo se zabrinuli. Čuli smo vijesti o ratu.“

Pozvao je nosača da preuzme moju torbu, ali sam mu odmahnuo rukom. Ono što sam nosio sa sobom bilo je previše vrijedno da bih riskirao da neko slučajno otkrije. Unutra je bio razlog mog odlaska u Libiju gdje sam pod krinkom svog posla skupljao podatke o njemačkoj suradnji s Talijanima. Benghazi, Tripoli, Tobruk. Fotografije svih tih mjesta, zapisi, nacrti, dokumenti ukradeni iz rezidencije guvernera Libija Itala Bilba tijekom svečane večere par noći prije nego ću pobjeći iz Tripolija. Sve je bilo u torbi.

Već sutra ću to predati svojim kontaktima i osloboditi se tereta.

„Da, Italija je proglasila rat Britaniji. Srećom, već sam izašao iz Tripolija inače sam mogao biti…“ Prešao sam prstom preko vrata na što se Haitham stresao.

Nasmijao se i pružio mi kovertu. „Drago mi je to čuti, sahibi. Došlo je dok ste bili odsutni.“

„Hvala, Haithame i laku noć.“

Pogledao sam kovertu. Činilo se da nije bila otvarana. Haitham mi je bio drag i bio je odan, barem dokle god sam mu plaćao. Uvijek je postojao onaj koji plaća više jer u ovom svijetu sve ima svoju cijenu, pa i lojalnost. Posebno lojalnost. Stoga nisam vjerovao nikome. Povjerenje me je moglo koštati života.

Plaćao sam mu dodatno da čuva moju poštu što nije značilo da nije pogledao jer radoznalost je često jača, mada sve i da je zavirio u pismo, ne bi shvatio o čemu se radi. Za njega je to bilo pismo kao i svako drugo. Samo sam ja znao šifru kojom sam mogao pronaći tajnu skrivenu u redovima.

„Laku noć, sahibi. Buđenje s doručkom kao i obično?“

„Previše me dobro poznaješ, prijatelju.“

Blago se naklonio ka meni dodirnuvši srce dlanom. Pozdravili smo se još jednom, a onda sam pošao ka sobi gdje sam spustio torbu, natočio čašu konjaka, pa sjeo na krevet i otvorio kovertu. Pogledom sam prelazio preko redova, da bih se zaustavio nad jednom rečenicom od koje sam prestao disati na tren, ali sam se uvjerio da sam samo umoran i da mi treba odmor zbog čega sam umišljao.

Brat mi je pisao kako se sjetio da će nam sutra biti godišnjica od onog datuma kada smo se izgubili na buvljaku gdje smo pronašli stari primjerak „Lejle i Medžnuna“. Spomenuo je svoju suprugu za koju je to tražio. Izgubio je knjigu, posvađao se sa suprugom i sada ga je trebalo spasiti i pronaći novi primjerak kao poklon za njihovu godišnjicu braka. Razumije da je svijet na rubu svjetskog rata, ali ovo je bilo od životne važnosti. Bojim se da si zakasnio, „brate“, pomislio sam. Svijet je već prekoračio preko ruba.

Nije postojao nikakav brat, barem ne moj pravi jer sam bio jedinac, ali moj alter ego je imao drugi život. Drugu porodicu. Jednu koja nije bila ni nalik mojoj stvarnoj. Poruka je bila jasna. Negdje na buvljaku sutra će biti par s kojim ću morati stupiti u kontakt kako bih ih spasio. Nosit će primjerak „Lejle i Medžnuna“ kao znak raspoznavanja.

Dok sam čitao to, misao mi je prošla kroz glavu, toliko suluda da sam je potisnuo u stranu gotovo istog trena ne želeći da sagledam putokaze koji su upućivali na staru istinu, da svi putevi vode ka njoj. Čak i oni kojima sam išao da odem od nje.

Zbog nje nisam mogao zaspati već sam jutro dočekao budan, što sam shvatio tek kada sam čuo kucanje na vratima. Moje buđenje i doručak. Otvorio sam vrata, preuzeo kolica s jelom i spremio se. Čekao me je zadatak.

 

* * *

 

Sjedio sam i pio čaj u jednoj od brojnih čajdžinica u jednoj od uskih ulica bazara, među lokalnim starcima, omamljenim od hašiša kojeg su pušili kroz nargile. Tu mi se bilo najlakše sakriti, utopiti u masi stranaca koji su tih dana posjećivali Tangier. Mnogi od njih izbjeglice iz Evrope, komunisti, Jevreji, protivnici nacista. Svi oni koji su željeli otići u slobodni svijet. Među njima brojni špijuni, izdajnici svojih nacija, ali kako ih prepoznati u toj rijeci lica? Svi smo izgledali isto, ljudi bez domovina, daleko od kućnog ognjišta.

Ne znam koliko sam vremena proveo za tim stolom, zasigurno sat ili dva, pretvarajući se da čitam novine dok sam preko njih gledao ulicu ispred sebe. Izabrao sam mjesto s kojeg mi niko nije mogao promaći ako su bili na bazaru. Spremao sam se naručiti novu kafu i zapaliti cigaretu kada sam primijetio par koji mi je privukao pažnju. Iako nisam odmah mogao znati da su to oni, nekako sam bio siguran u to.

Okrenuti leđima, stajali su pored štanda sa šalovima koje je on pokazivao na šta se ona smijala i odmahivala rukom. Nisam mogao čuti šta pričaju, samo njen zvonki smijeh. Još jedan znak pored puta koji sam odlučio ignorirati. Podigao sam se, spustio nekoliko novčića na stol ispod složenih novina i pošao prema njima.

Ženino lice je bilo skriveno ispod oboda šešira, sem brade i usana. Povjetarac je nanio njen miris, isti i nakon toliko vremena, uzburkavajući uspomene kojima sam se opirao. Tek tada sam dopustio sebi ponovo onu istu misao koju sam tako lako odbacio od sebe, da sam zapravo samo putnik odavno skrenuo s puta kojem se vratio nakon godina lutanja. Bili su to oni, nije bilo sumnje u to.

Stao sam pored njih kao da sam još jedna mušterija. On je pričao na mješavini engleskog i francuskog pokušavajući objasniti šta želi, dok je trgovac na arapskom pričao o kvaliteti šalova i ljepoti misteriozne žene uspoređujući njene oči sa zvjezdanim noćnim nebom. Morao sam se osmjehnuti na tu tipičnu slatkorječivost.

Umiješao sam se u razgovor. Obojica su me zbunjeno pogledala. Lice trgovca je bilo izbrazdano borama toliko dubokim da su se usta jedva nazirala, otkrivajući ih tek kada se osmjehnuo pokazujući krnjave zube požutjele od duhana. Kada smo završili cjenkanje, uzeo je samo jednu novčanicu od nekoliko koje je plavokosi stranac držao u ruci, a onda se okrenuo drugoj mušteriji.

„Hvala“, rekao je onaj po kojeg sam došao, nudeći šal svojoj pratilji koja se i dalje skrivala od mene, mada je njen stisak njegove ruke popustio. Toliko sam primijetio.

Nije se puno promijenio otkako sam ga posljednji put vidio u Parizu. Doduše, bilo je to na daljinu. Čekao ju je ispred restorana. Ona je izašla iz taksija prekoputa ulice. To jutro smo proveli zajedno, ali je naprasno odlučila da ode. Njeno ponašanje od ranije me je natjeralo da je pratim. Tako sam otkrio razlog njenog ponašanja, mada sam i ranije slutio.

Pitao sam se je li primijetio njen drhtaj tijela kada sam progovorio, izvlačenje njene šake iz njegove ili je i dalje bio onaj dobroćudni starac, kakvim ga je smatrala.

Kada sam je poslije upitao ko je on, objasnila mi je da je porodični prijatelj, neko s kim se njen otac družio godinama prije nego se ona rodila. Našli su se u Marseju nakon što je pobjegla iz Španije, kada, poput mene, nije imala gdje otići.

„Može ti biti otac“, rekao sam ogorčen njenim izborom.

„On je dobar čovjek“, odgovorila je. „Pružio mi je sigurnost kada mi je trebala.“

Nikada ga nije ostavila, baš kao što smo oboje znali da se neće desiti iako je govorila kako će otići jer ne može živjeti u laži. Previše je stvari bilo između, previše nijansi da bi sve bilo jasno. Nisam je mogao kriviti. Oboje smo bili previše dobri lažovi, odveć naviknuti na vlastite laži da smo se u njima osjećali sigurno i nismo znali drugačije živjeti, no ipak sam osjetio žalac sujete.

„Nema na čemu. Morate biti oprezni kada kupujete ovdje. Uvijek će vam naplatiti skuplje ako ne znate šta radite.“ Pokazao sam ka knjizi. „Svaki muškarac ima svoju Lejlu, zar ne?“

Obazrivo je pogledao u rijeku ljudi iza mojih leđa, pa se osmjehnuo shvativši da sam ja taj kojeg su čekali. „Slažem se, samo neki od nas lutaju pustinjom izgubljenog razuma u potrazi za njom, a neki je pronađu. Ja sam Hervé Seydoux. Ovo je moja supruga.“

„Vidim da ste vi pronašli svoju“, odvratio sam na što je konačno podigla glavu otkrivajući lice.

Pogled dvoje ljubavnika krije vječnost u trenutku između dva treptaja očima. Tu su sadržane sve istine i laži izrečene između njih, besane noći s mirisima njihovih tijela, svi uzdasi što su ih ukrali jedno drugom. Prolazeće slike onoga što je bilo i što je moglo biti, ali ništa nije vječno, pa ni taj pogled.

Pružili smo ruke jedno drugom kao da se nikada nismo prije vidjeli, kao da ti prsti nikada nisu ostavili svoje otiske na mom tijelu. Izgovorila je svoje ime.

„Anaïs.“ Ponovio sam ga kao da ga prvi put čujem i ponudio svoje lažno ime. „Benoît. Benoît Moreau.”

Primijetio sam kako se trznula na spomen mog imena.

Pozvao sam ih na večeru u moj hotel, pod izgovorom da ćemo tamo moći popričati na miru pošto sam primijetio da su turisti. Vodili smo razgovor kakav vode stranci koji su se tek upoznali, da ne budimo sumnju onih koji su možda prisluškivali, a onda smo se razišli uz njihovo obećanje da će me posjetiti nešto kasnije.

* * *

 

Nošene povjetarcem, utvare od pijeska su se kretale u sjenama na rubu svjetlosti kao da su vrebale priliku da pohrle na nas i odvedu nas u mrak. Sjedili smo kraj vatre, u odvojeni od ritma koji se pronosio kroz noć. Izgubljeni u vlastitim mislima, svako u svom svijetu. Krao sam poglede na nju nemoćan da uradim nešto više.

Provukla je ruku ispod njegove, priljubila se uz njega. Naslonila mu se obrazom na rame. Osmijeh joj se nije promijenio, barem onaj na usnama. Oči joj se nisu smiješili kao nekada, tek je odsjaj vatre vidljiv u njima. Nije bila takva kada sam ih tek sreo. Ovo putovanje ju je mijenjalo ili sam sebe uvjeravao u to jer mi je bilo lakše vjerovati u laž, negoli prihvatiti istinu.

Uhvatila me je u krađi, zadržala pogled na tren, pa se vratila njemu. Znao sam šta misli. Isto smo razmišljali još od one noći prije nego smo napustili Tangier.

Prepoznao sam njen miris u polumraku hotelske sobe čim sam otvorio vrata, što me nije iznenadilo jer sam je očekivao i ranije. Stajala je pored prozora kada sam ušao, okrenuvši se čim je začula otvaranje vrata.

Oboje smo šutjeli ne znajući odakle početi.

„Oprosti što sam ovako upala, ali morala sam“, progovorila je iznenada. „Zamolila sam tipa na recepciji da me pusti. Rekla sam mu da je iznenađenje i da se nismo vidjeli nekoliko godina.“

„Zamolila?“, podigao sam obrvu. „Plaćam ga da mi čuva sobu dok on iza leđa u nju pušta one koji ga ‘zamole’.“

„Ne ljuti se na njega. Poštuje te. Vidi se to na njemu.“

Otišao sam do stolića s pićem, natočio dvije čaše konjaka, pružio joj je jednu i sjeo u fotelju.

„U redu je. Ne mogu reći da nisam priželjkivao da te vidim nasamo.“

Šutjeli smo. Ljubavnici vole dijeliti tišinu, barem mi jesmo. Ponekad smo satima znali sjediti, naslonjeni jedno na drugo ili ležeći u krilu onog drugog, govoreći samo dodirima. Sada je bilo kao nekada. Oboje izgubljeni u pogledu, ona u traženju početka rečenice na dnu čaše, ja u istraživanju crta njenog lica koje sam znao napamet. Sve je bilo kao nekad, ali ništa nije isto.

„Dugo vremena je prošlo.“

„Dvije godine, sedam mjeseci, dvadeset šest dana, ali ko broji?“, odvratio sam.

Osmjehnula se.

„Onog dana u Parizu, rekao si da moraš ići. Zbog ovoga? Rekao si mi da si dobio posao inženjera.“

„Time se bavim preko dana. Ostatak vremena provodim kao vodič kroz pustinju za parove“, odvratio sam.

Pogledala me je poprijeko.

„Nisam lagao, samo ti nisam mogao reći istinu. Barem ne u tom trenutku.“

„Da sam znala da ćeš ti biti taj koji će biti zadužen za naš bijeg…“

„Nisi mogla znati. Šta bi uradila i da si znala? Odustala bi od svega?“

Slegnula je ramenima onako kako je znala uraditi prije svaki put kada bi se osjetila bespomoćnom, kao da želi zbaciti teret svijeta sa sebe.

„Čekao sam te onog jutra na željezničkoj stanici“, rekao sam ispijajući konjak. „Provirivao sam iznad svjetine, tražeći tvoj šešir. Tvoje lice.“

„Tarik…“

„Nisam završio.“ Digao sam ruku. Morao sam izbaciti iz sebe riječi koje sam dugo potiskivao. Ogorčenost. Bijes. Razočarenje. „Čak i kada sam ulazio u voz, okretao sam se u nadi da si se predomislila, da se konačno taj dio tebe prelomio, mada sam u dubini sebe znao da nećeš doći iako sam se nadao. Vjerovao. Jer sam želio.“

„Oprosti, ali…“

„Rekla si da se bojiš poći sa mnom. Da ga ne možeš ostaviti.“

Zaustila je nešto da kaže, ali sam je prekinuo. „Oprosti, nisam to trebao reći. Umoran sam i…“

„Ljut. Razumijem te. Zaslužila sam to, ali moraš da me shvatiš.“

Shvaćao sam je. To je bio najveći problem. Zbog toga sam bio bijesan, što sam znao njene sumnje i kolebanja. Razloge njenog ostajanja. Ja nisam nudio postojanost, sigurnost. Život sa mnom je bio pun neizvjesnosti.

„Oprosti. Zaboravi da sam bilo šta rekao. To je prošlost i ostavimo je tamo gdje pripada“, osmjehnuo sam se. „Pretpostavljam da je knjiga bila tvoja ideja?“

Nasmiješila se ispijajući gutljaj konjaka, a zatim je uzela cigaretu iz torbice, stavila je u dugačku muštiklu. Pronašao sam se pored nje s upaljačem prije nego je stigla reagirati. Svega dah udaljenosti između nas, toliko blizu da sam osjećao vrelinu njenog izdaha slatke arome na licu. Prešla je vrškom jezika preko usana koje zablistaše  pljuvačkom.

„To mi je palo na pamet. Kakav špijun bi se dosjetio toga?“

„Samo onaj koji luta pustinjom.“

Poželio sam joj postaviti brojna pitanja, samo da joj slušam glas. Da joj osjetim tijelo uz svoje. Da sakrijem lice u prijevoj njenog vrata. Lista želja je bila duga, noć prekratka. Cijeli život ne bi dostajao.

Podigla je ruku, dotakla bradom obrasli obraz. „Tvoja brada… sijediš.“

„Starim.“ Odmaknuo sam se. Pozvao sam recepciju, rekao Haithamu da joj osigura prijevoz. „Trebala bi otići prije nego napravimo neku glupost. Haitham će ti pozvati taksi.“

„Ne vjeruješ mi?“

„Ne vjerujem sebi“, rekao sam ispijajući konjak do kraja.

„Mislila sam da bi mogli popričati nakon svega. Dugujem ti objašnjenje.“

„Anaïs… Ne duguješ mi ništa. Rekli smo sve što smo trebali reći još onda u Parizu. Kao što sam rekao, ostavimo prošlost tamo gdje joj je mjesto.“

„Možda si u pravu. Možda sam samo ja naivno žensko koje je mislilo da će biti drugačije kada se vidimo nasamo. Nedostajao si mi.“

„Šta očekuješ od mene? Da te primim u naručje kao nekad? Da zaboravim da si tu sa suprugom?“

„Nije ti smetalo ranije.“

Telefon je zazvonio. „Tvoj prijevoz je stigao. Siguran sam da te suprug čeka i brine za tebe.“

Obraz mi se užario od njenog šamara. Došao je brzo, mada ne mogu reći neočekivano. Izazivao sam je jer sam dopustio sebi slabost povrijeđenog ega. Zgrabio sam je za nadlaktice, privukao sebi. Opirala se do trenutka kada su nam se usne spojile. Tada se prepustila, otvorila usta prihvaćajući moj jezik. Osjetio sam kako joj se tijelo opušta.

Prekinula nas je zvonjava telefona. Ponovo je zvonio, ovaj put duže. Pustio sam je, ali smo ostali priljubljeni jedno pored drugog. Spustila je glavu na moje grudi. Kosa joj je mirisala na lavandu, kao prije. Odmaknuo sam se i podigao slušalicu obavještavajući Haithama da silazi dok se ona u međuvremenu spremala.

„Putujemo rano ujutro. Budite spremni“, rekao sam joj na odlasku.

Nije progovorila, samo je spustila dlan na moj obraz, još užaren od šamara, osmjehnula se i otišla ne čuvši moj šapat. Nedostajala si i ti meni.

Ostavio sam ih pored vatre uz izgovor da idem provjeriti nešto. Otišao sam do obližnjeg brežuljka, gdje sam stao i pogledao u pravcu odakle smo došli. Niko nas nije pratio. Nije bilo vatri u noći niti oblaka prašine. Činilo se da smo zametnuli svoj trag. Sada smo samo trebali izdržati dan-dva dok ne dođemo do Casablance, gdje će moj zadatak biti priveden kraju. Tada ću je vidjeti posljednji put u životu, mada sam tako mislio i prilikom našeg rastanka u Parizu, a prije toga u Španiji.

Život ima svoje načine da se poigra s ljudima. Je li to bila unaprijed predodređena sudbina ili samo stjecaj okolnosti i niz slučajnosti, teško je bilo reći. Volio sam razmišljati kako ne postoji ništa predodređeno, već da smo krojači svojih života. Kako smo onda nas dvoje uspjeli isplesti takvo tkanje i zapetljati se u njemu? Zašto? Gdje smo pogriješili?

Začuo sam korake iza sebe. Njegove. Njeni su bili previše lagani.

Zaustavio se pored mene, pružio mi kutiju cigareta. „Nadam se da je u redu. Čini mi se da smo sami ovdje.“

Uzeo sam cigaretu. „Da, nema nikoga.“

Izvukao je šibice, zapalio moju, pa svoju cigaretu. Stajali smo u tišini i pušili. Niti jedan od nas nije želio prvi da počne jer samo jedna tema se nalazila između nas, slon kojeg smo se pretvarali da ne vidimo.

„Prelijepo je“, rekao Hervé nakon što je pogledao u zvjezdano nebo. „Čini ti se da možeš pružiti ruku i zgrabiti šaku zvijezda. Ko bi rekao da rat divlja hiljadama kilometara odavde?“

„Pustinja ima svojih čari. Opije te u trenu i opčini svojom magijom.“

„Poput žene.“

Klimnuo sam glavom. „Baš tako. Poput žene.“

„Rekla mi je za vas.“

To je bilo to. Trenutak koji sam čekao.

„To je iza nas“, odgovorio sam ne gledajući ga.

„Vidio sam kako je gledaš. Kako te gleda. Način na koji priča o tebi. Prvo u Parizu, zatim ovdje.“

Ipak se sjećao. „Rekao sam ti, to je prošlost i tako će ostati.“

„Cijenim to i ako ti nešto znači, žao mi je zbog svega ovoga.“

„Nemoj da ti bude. Ovo je zadatak kao i svaki drugi. Onog trenutka kada vas dovedem u Casablancu i predam na avion, moj posao je gotov. Vi ćete odletjeti za Portugal, ja ću mahnuti za vama.“

„Šta je s tobom? Ostat ćeš ovdje?“

„To nije tvoje da znaš.“

Povukao se. „Oprosti. Strogo poslovno i strogo povjerljivo, zar ne?“

„Tako je najbolje. Za sve.“

Ostavio me je na brežuljku i vratio se njoj. Pogledao sam ka nebu pitajući se hoću li poput Kejsa ostati da lutam pustinjom kao ludi pustinjak. Starac je dobro rekao, divanagi.

* * *

Svi su sjedili oko velike vatre promatrajući pokrete muškaraca dok su plesali uz zvuke rhaite i bendira. Šalovi su im skrivali lica, motali se oko njih poput plavičastih sjenki. Žene su sjedile, njišući se u ritmu, gurkajući se laktovima i došaptavajući uz poneki kikot povremeno pokazujući prstom ka nekom od plesača.

Amastan je čuvao mjesto pored sebe, pozvao me rukom. Sjeo sam poput njega, prekrštenih nogu. Položaj na koji nisam navikao uprkos vremenu provedenom među Arapima i beduinima. Jeli smo rukama, rižu sa začinima i meso kamile. Imali smo sreću da smo se zatekli s njima kada su dobili dvije prinove, pa su priredili zabavu te večeri.

Kada smo završili, donijeli su šišu i stavili je pred nas. Starac je počeo prvi. Snažan miris hašiša se proširio kroz noć. Pružio je lulu meni. Povukao sam zabacujući glavu uživajući u dimu. Osjetio sam blagu vrtoglavicu kada sam Amastanu vratio lulu.

Muzika je stala, plesači su posjedali u krug prepuštajući pozornicu ženi koja je ustala s poda i stala ispred nas. Poput muškaraca, nosila je plavi šal da pokrije kosu, ali je njeno ovalno lice bilo otkriveno. Tetovaže su joj krasile bradu, obraze i čelo. Simboli čija značenja nisam znao. Kada je podigla ruke, vidio sam slične simbole na njenim prstima i šakama, protezali su se uz podlaktice poput bršljana i nestajali ispod odjeće. Oči boje ćilibara su sjale žarom vatre dok je gledala ka meni.

Amastan mi se primakao, tiho govoreći. „Očekivat će te večeras.“

„Zašto to misliš?“

Samo se zakikotao na moje pitanje.

Znao sam da berberske žene vode drugačije živote, nesputane tradicijom koja je vladala tim prostorima. One su zadržale slobodu da žive kako hoće, da u svoj krevet pozovu koga žele bez osude okoline.

Počela je pričati, mada nisam znao šta pošto je govorila na berberskom.

Tafrara. Tako se zvala. Starac mi je pričao o njoj dok je recitirala poeziju, pogleda prikovanog za mene. Udovica, bez djece. Bogata i cijenjena. Pjesnikinja.

Starac mi je prevodio stihove njene pjesme, o ženi na vrhu dina što je čekala svog voljenog, a umjesto njega dočekivala bezbrojna jutra i sumrake. Koliko je bilo nje u tim stihovima? Je li ona bila ta koja je čekala?

Tafrara. Zora, Amastan mi je objasnio značenje njenog imena. Početak novog dana. Možda novi početak u mom životu nakon te noći, mada sam sumnjao u to. Kako će svanuti novi dan kada noć nakon onog prethodnog ne prolazi godinama?

Kada je završila s recitiranjem, vratila se na svoje mjesto gdje su je okružile žene, ali smo tijekom večeri razmjenjivali poglede. Negdje pred kraj večere, kada je većina već otišla na spavanje, Tarfrara se podigla i pošla prema svom šatoru, zastajući na tren na ulazu kao da želi biti sigurna da sam zapamtio gdje je, zatim je ušla.

Pogledao sam oko sebe. Amastan je već spavao pored mene, omamljen hašišom, kao i nekoliko drugih muškaraca. Anaïs i Hervé su otišli ranije, vidio sam ih dok su odlazili ruku pod ruku. Jedan od stražar je otišao u noć da mokri, drugi je otišao da obiđe kamile. Ostao sam sam. Tada sam i ja ustao i pošao za Tarfrarom.

Čekala me je, uvjerena da ću se odazvati zovu njenih očiju koje su sjale u polumraku šatora, jače nego napolju. Tek je jedna svijeća gorjela.

Prišla mi je, a kada sam zaustio da izustim nešto, stavila mi je prst na usne. Njen ogrtač je skliznuo na pod. Uzela me je za ruku i povela ka ležaju.

* * *

Činilo se da su se sve sjenke iz šatora sjatile na njeno tijelo kako bi plesale maslinastom kožom kojom je klizio moj pogled, prateći njihove pokrete. Tražeći putokaze puti. Mladež na ramenu. Ispod lijeve dojke. Pored pupka. Potraga kojoj sam se vraćao svakom novom ženom. Traganje koje nije imalo smisla jer takve oznake nisu pripadale tu, već na drugoj ženi donedavno na drugom kraju svijeta, sada tek nekoliko metara od mene.

Poput pospane mačke, Tarfrara se protegnula i okrenula k meni. Simboli slični onima na njenom licu i rukama, nalazili su se i po njenom tijelu. Butine, stomak, ruke. Čak i na grudima tamnih bradavica koje su pokrivali uvojci crne kose. Poljubio sam je kušajući sol naših tijela s njenih usana.

Progovorila je nešto na berberskom spuštajući mi nježno dlan na obraz. Shvatio sam njene riječi i ustao. Ona me je slijedila. Dok sam se oblačio, primijetio sam da u rukama drži notes. Dotaknuo sam unutrašnji džep sakoa. Prazan. Vjerovatno je uzela svesku dok je odlagala moju odjeću na hrpu. Nije razumjela ispisane retke, pa je samo listala stranice dok nije otkrila crteže na kraju. Oči. Obline tijela. Šake s prstima.

„Ovo je ona, zar ne?“, upitala me je na francuskom iznenadivši me. „Žena s kojom si došao.“

Zaustio sam da odgovorim zbunjen njenim znanjem francuskog.

„Nisam znao da govoriš francuski.“

Osmjehnula se. „Naučio me je djed.“

Nisam želio da znam je li pričala o Amastanu jer ga ne bih mogao pogledati u lice narednog dana.

„Nisi mi odgovorio.“

„Šta?“

„Ovo je ona, zar ne?“, upitala je ponovo.

Htio sam se odbraniti, reći joj da su to samo stvari kojima se bavim kada mi je dosadno, ali me je preduhitrila.

„Ne moraš ništa reći. Tvoje i njene oči sve govore.“

„Ja…“

„Ne brini“, rekla je. „Ne smeta mi jer znam šta radiš. Činim isto što i ti. Svaki put kada napišem stihove, krvarim uspomene. Jutrom moje rane zarastaju, samo da bi ih svake noći ponovo otvorila. Trebali bi prestati s tim, znaš? Jednom izgubljeno teško je pronaći opet.“

Prišao sam i pružio ruku. Oklijevala je na tren prije nego je zatvorila notes i vratila mi ga. Okrenuo sam se ka izlazu.

„Divanagi.“

Ponovo ta riječ koja me natjera da zastanem. Zar se toliko vidi na meni?

„To samo tvoja pjesnička strana progovara iz tebe“, rekao sam.

„Možeš lagati sebe i druge, ali ne možeš sakriti istinu. Vidjela sam kako je gledaš i kako ona promatra tebe. Kradete poglede od drugih i sebe.“

Bila je u pravu. To nisam mogao poreći.

„Dobro došao si u moj šator svaku noć do kraja našeg putovanja. Tako će nam oboma biti malo lakše. Ja neću otvarati stare rane, ti nećeš morati gledati u nju u tuđem naručju. Barem nakratko ćemo zaboraviti ko smo i gdje smo.“

Tako je i bilo. Do kraja našeg putovanja smo se nalazili u njenom šatoru. Izvukao bih se nakon što bi ona otišla s večere ili bih sačekao da svi zaspu prije nego bih se ušunjao u njen šator. Nekim noćima smo vodili ljubav do zore kada bih se krišom vratio u svoj smještaj prije nego me neko spazi. Drugim noćima smo samo ležali jedno pred drugog i pričali. Nekada bi ona ležala i plakala, prisjećajući se, a ja bih bio tu da je zagrlim misleći na drugu ženu s njom u naručju.

* * *

Putovanje je sporo napredovalo, sporije nego što smo planirali jer nas je omela pješčana oluja u kojoj su se izgubili kamila i njeno mladunče, kao i njihov vlasnik, pa smo se zaustavili kako bi ih pronašli. Zbog toga sam počeo da brinem hoćemo li stići na vrijeme do mjesta gdje ih trebam ostaviti. Vozilo će nas čekati van Casablance, nekoliko kilometara dalje blizu jednog wadija. Jedan od višijevaca je radio za nas ili bolje reći nudio je svoje usluge za novac. Dogovor je bio da će dolaziti tri dana na to mjesto u sumrak i čekati. Ako se ne pojavimo na kraju trećeg dana, to je bilo to.

Nikada nismo pronašli one koje smo tražili. Pustinja ih je uzela pod svoje. Nakon što je pleme održalo pogrebnu ceremoniju za njihovog člana, nastavili smo dalje. Ponekad bih pogledao ka Anaïs, a onda bih je uhvatio kako ona gleda u mene ili bi ona skrenula glavu uhvativši mene. Tijekom dana nismo pričali, štedjeli smo snagu, a tijekom večere sam uvijek gledao da sjednem dalje od njih jer nisam želio da ulazim u razgovor s njima. Moja misija je mogla proći i bez toga.

Drugog dana nastavka našeg puta Amastan je dojahao pored mene i rekao mi kako smo blizu. Već sutra ćemo doći do našeg odredišta. Zahvalio sam mu se na što je klimnuo glavom, prebacio šal preko lica i odjahao ispred mene.

Tu sam noć posjetio Tarfraru, možda naš posljednji susret i mada smo rekli da je to što smo radili samo pomaganje jedno drugom nisam mogao poreći da će mi nedostajati. Vratit će se svojim zorama i čekanju, ja lutanju. Možda ipak nismo bili toliko drugačiji, ona i ja. Oboje osuđeni da čekamo duhove.

Njena glava je počivala na mojim grudima, njena kosa rasuta po meni.

„Rekla bih ti da ostaneš“, progovorila je ne dižući glavu. Njeni prsti su se kretali mojim stomakom.

„Tarfrara…“

„Znam, moraš ići. Imaš dužnost, ali… Zašto se ne vratiš? Svijet će da gori uskoro, čula sam Amastana i tebe. Za nas, slobodne ljude, to nije bitno. Mi imamo pustinju. Ona je naš svijet.“

Kada bi samo bilo tako jednostavno, ostaviti sve i početi ispočetka. Probao sam. Išao sam novim stazama i opet sam se vratio tamo od čega sam otišao.

„Tarfrara, ja…“ Riječi su mi bježale, skrivale se od mene poput uplašenih riba.

Podigla se i spustila mi prst na usne. „Ne govori ništa. Imam nešto za tebe prije nego odeš.“

Kao da je već unaprijed smislila, pružila se preko i izvadila nešto ispod jastuka. Smotuljak za koji se ispostavilo da je pribor za tetoviranje. Igle, tinta. Nije govorila, pripremala je sve u tišini dok sam je promatrao. Duga kosa joj se slijevala niz ramena, skrivala dojke.

Kada je završila, okrenula se k meni. Pružio sam joj lijevu ruku. Igla je dotakla kožu podlaktice na što sam se namrštio. Nastavila je kada sam klimnuo glavom nakon što me je pogledala.

Naposljetku su ostala dva simbola, jedan od drugog. Jedan nalik čovjeku ruku dignutih ka nebu. Drugi obični mali križ.

„Yaz“, rekla je pokazujući na prvi. „Sada si jedan od nas. Slobodni čovjek. Lutalica.“

„Šta je drugi znak?“

„Božje oko. To je zvijezda koja te vodi kroz noć svojim svjetlom…“ Zastala je ne izgovorivši riječi koje smo oboje znali.

Poljubio sam je u čelo i izašao u noć. Trebalo mi je malo samoće da razbistrim misli. Otišao sam malo dalje od kampa, do dine koja se izdizala iznad ostalih. Pogledao sam u zvjezdano nebo po kojem su svjetlucale zvijezde. Činilo mi se da bih ih mogao dosegnuti samo kada bih pružio ruku. Pustinja je bila tiha, čuo se samo šapat povjetarca koji je kovitlao prašinu oko mene.

„Lijepa noć, zar ne?“, čuo sam glas iza sebe na što sam se naglo okrenuo.

Ispred mene je stajao Hervé. Popeo se do mene i pružio mi ruku. Imao je jak stisak.

„Moramo se prestati sretati ovako. Ne možeš da spavaš?“, upitao sam ga.

„Nisam jedini, čini mi se. Stalno razmišljam o onome šta nas čeka.“

„Nismo li već vodili ovaj razgovor? Doći ćemo u Casablancu, vi ćete sjesti na avion i otići u Portugal, a nakon toga u Ameriku, pretpostavljam. Ja ću se vratiti svojim obavezama. Rat se neće sam voditi.“

„Nisam na to mislio.“

Izvadio je lulu iz džepa, napunio je duhanom i stavio u usta. Miris duhana se proširio zrakom. Ponudio me je, ali sam odmahnuo rukom i zahvalio. Nismo pričali, samo smo stajali jedan pored drugog zureći u nebo.

„Kada sam te vidio tamo na onom bazaru, učinio si mi se poznatim“, progovorio je odjednom.

„Doista? Nisi prvi koji mi to kaže. Bit će da imam jedno od onih lica.“

Nasmiješio se. „Nema potrebe da se pretvaraš, Tarik.“

Trznuo sam se na spomen svog imena. Uhvatio me je nespremnog.

„Slagao sam te kada sam rekao da mi je Anaïs ispričala sve o vama, mada u neku ruku i jeste. Priča u snu, mada pretpostavljam da to već znaš.“

Slutio sam da me je prepoznao ili da me se sjetio. Već me je neko vrijeme gledao na drugačiji način.

„Pariz. Vidio si nas tamo.“

Klimnuo je glavom. „Pratio sam je jednom prilikom. Uvijek sam slutio da me vara. Zašto i ne bi? Razlika u našim godinama je prevelika i ja joj više ne mogu pružiti ono što mlada i lijepa žena poput nje očekuje. Ali s tobom to nikada nije bio samo seks, zar ne?“

Šutio sam.

„Ne moraš ništa govoriti. Nakon što si otišao iz Pariza sedmicama je bila slomljena. Pitao sam je šta se desilo na što mi je rekla da je dobila telegram kako joj je prijateljica umrla. Nacisti su je pokupili u Varšavi, kako je izjavila. Odali su je snovi, a i nikada joj nisam rekao da sam znao. Bojao sam se da ću je izgubiti ako nešto kažem.“

„Nema potrebe da se bojiš. Nikada te neće napustiti.“

„Možda, ali me nikada neće voljeti. Barem ne kao tebe.“

Pogledao sam ga. „Šta želiš da kažeš?“

„Razmišljao sam ovih nekoliko dana. Ne želim vam stajati na putu. Znao sam Anaïs još kao malu, gledao sam je kako odrasta nikada ne sluteći da ćemo biti ljubavnici jednog dana. Ne mogu je upropastiti ovako. Vezati je za sebe znajući da nije moja i da nikada neće biti.“

„Rat se sprema, mjesto joj je s tobom, ne sa mnom. Pogledi su samo pogledi, prijatelju. Uspomena na nešto što je bilo, to je sve. Ono što smo nas dvoje imali je prošlo. Idi i odspavaj, čeka nas puno toga sutra. Moramo se spremiti.“

Na trenutak je razmišljao o mojim riječima da bi istresao duhan iz lule, stavio je u džep i otišao, ne prije nego je spustio ruku na moje rame i rekao: „Hvala. Za sve.“

Gledao sam ga kako se spušta niz dinu i hoda prema njihovom šatoru. Osjetio sam žalac ljubomore kao i mnoge noći prije dok sam ga zamišljao kako liježe pored nje, ona mu se približava i grli ga. Uspomene su navirale u stihiji potapajući me.

* * *

Kada smo konačno izašli iz pustinje, bili smo nadomak Casablance. Zaustavili smo se u wadiju čije ime nisam poznavao. Tu, na obali skoro isušenog jezera, grupa je napravila logor gdje sam ih ostavio kako bih otišao do Casablance i pronašao svog kontakta, potkupljenog višijevskog pukovnika. Zakasnili smo. Tri dana su već prošla i zasigurno neće biti tamo gdje nas je trebao čekati. Nisam znao šta me očekuje s obzirom da se nikada nismo upoznali, ali već sam ranije imao posla sa sličnim likovima.

Ispostavilo se da sam pogriješio s procjenom jer je pukovnik Blanchet bio pragmatična osoba koja je uprkos dojmu koji je želio ostaviti, mario za ono što je radio i nije pretjerano bio oduševljen idejom da radi za višijevce. Sreli smo se u baru, preko posrednika. Dogovorili smo se brzo, sutra ćemo se naći nedaleko od wadija, gdje će doći s automobilom. Situacija se promijenila, kako je rekao. Sada je mnogo opasnije odraditi sve prije nego par dana. Nijemci su slutili da mnogi špijuni i neprijatelji Rajha žele pobjeći preko Casablance, pa su kontrole bile rigorozne, ali nismo trebali brinuti. Uvjerio me je u to. Dao mi je nove dokumente za njih i odvest će ih do aerodroma gdje će se lično pobrinuti da će ući u avion bez problema. Tek onda će dobiti drugu polovinu obećanog novca.

Amastan me je čekao ispred grada, tamo gdje me je ostavio kada smo došli. Iako sam se protivio tome da me otprati, stari beduin je bio uporan i nije želio prihvatiti odbijanje kao odgovor. Bilo mi je drago zbog toga, mada to nisam želio priznati. Njegovo društvo me je podsjećalo na one minule trenutke koje sam proveo s ocem, vrijeme koje sam očajnički želio vratiti.

Čim smo se vratili u logor, dočekali su me Hervé i Anaïs. Posmatrali su me očima utopljenika koji su plutali nemirnim morem iščekujući spas. Trebalo im je kopno čim prije.

„Sređeno je“, rekao sam im. „Sutra će doći po vas.“

„Kako znamo da mu možemo vjerovati?“, upitao me je njen suprug.

Slegnuo sam ramenima. „Ne možemo, ali nemate drugog izbora.“

Pogledali su se. Njena ruka je uzela njegovu.

„Ne brinite. Ja ću biti s vama do kraja.“

Mada mi to nije naredba, odlučio sam da ću ih otpratiti do kraja. Tu smo se pozdravili i otišao sam prema svom šatoru. Želio sam se pripremiti i posjetiti Tarfraru posljednji put.

Pakovao sam se u svom šatoru kada sam čuo da je neko ušao na što sam se zaustavio i okrenuo, očekujući Amastana ili nekog drugog ko će mi reći da je sve spremno. Iznenadio sam se kada sam vidio Anaïs.

„Čemu dugujem ovu posjetu?“, upitao sam je. „Naše putovanje je uskoro gotovo. Još malo i sjedit ćete u avionu koji će vas odvesti odavde.“

„Došla sam da se pozdravimo. Oprostimo, ako želiš.“

„Nismo li rekli da je sve već rečeno?“

„Tarik…“

Spustio sam glavu. „Oprosti. Ponašam se kao balavac. Lagao bih ako kažem da me ne boli i dalje onaj dan kada sam otišao iz Pariza. Tvoja izdaja.“

„Tarik, ja…“

„Znam, i razumijem zašto si uradila što si uradila, samo me pusti i proći će. Možda sam samo ljubomoran na njega, što te ima. Što mi te je uzeo ispred nosa.“

„Izvini zbog toga“, rekla je oborene glave, a onda je naglo zakoračila prema meni zagrlivši me prije nego sam stigao reagovati.

„Hvala ti.“ Osjećao sam vibracije njenog glasa na grudima. „Za sve.“

Zatim je otišla ostavljajući me razoružanog da se pripremam za borbe koje su slijedile. Najveća je bila ona unutar mene gdje sam se borio sa samim sobom, uspomenama koje nisam mogao izbrisati, a kružile su oko mene kao lešinari čekajući trenutak slabosti da se obruše na mene u samoći.

Nekada su liječnici liječili ljude puštanjem krvi jer su tako mislili da bolest izlazi iz tijela, sve ono nečisto. Otvorim li vene sada da li će isteći iz mene i konačno me ostaviti na miru? Razmišljao sam o glupostima. Nije ona bila zmija niti njena ljubav otrov pa da je tek tako izbacim iz sebe. To je bilo dublje, složenije nego sam mogao i pretpostaviti.

Anaïsina posjeta je ostavila dugotrajne posljedice jer me nekoliko sati poslije, kada sam otišao do njenog šatora, Tarfrara pitala šta mi je. Zašto sam odsutan, više nego inače?

„Samo razmišljam o onome što će se desiti sutra. Želim da što prije prođe.“

Nije odgovorila na to. Osjećala je istinu u pauzama između riječi koje sam progovarao. Ona joj je sve otkrivala jer žene hvataju te male nijanse. Praznine i suvišne riječi im govore sve što trebaju da znaju.

Više me nije ništa pitala, niti sam ja pitao nju. Tu noć, dok smo vodili ljubav, imali smo nevidljivu gošću koje smo oboje bili svjesni. Tarfrara je zaspala poslije dok sam se ja prevrtao. Jedva da sam sklopio oči mučen snovima kojih se nisam sjećao i osjećajem straha koji me nije napuštao.

Pred zoru, prije nego su se svi počeli buditi, išunjao sam se iz Tarfrarinog kreveta pazeći da je ne probudim. Okrenuo sam se da je pogledam još jednom. Spavala je, barem se tako činilo neukom oku. Po dubini njenog disanja sam znao da se pretvara, no tako je bilo jednostavnije.

Spustio sam se da je poljubim, zastavši na trenutak da nešto kažem, ali sam se predomislio. Ovako je bilo bolje. Pretvaranje je značilo da se ne moramo opraštati. Jedna žena će stajati na vrhu dine, posmatrati rijetke karavane što su putovali pustinjom i pogledom tražiti voljenog.

            Logor je još bio uspavan, tek je usamljeni stražar sjedio na stijeni naslonjen na pušku, ali je i njegova glava umorna padala na grudi. Provukao sam se do svog šatora gdje sam se presvukao i spakovao ne mogavši odbaciti osjećaj koji me pratio bez obzira šta uradio.

            Da li sam se bojao ponovnog gubitka Anaïs, opet uz neznanje da li ću je ponovo vidjeti ili ne, ili sam samo strepio da nešto ne pođe po zlu. Ni sam više nisam bio siguran.

            Amastan je došao, javljajući mi da su svi spremni i da čekaju samo mene. Još jednom sam provjerio revolver koji sam imao i sakrio ga ispod košulje, pa pošao za Amastanom.

            Anaïs me nije ni pogledala kada sam prišao. Okrenula je glavu dok je njen suprug klimnuo k meni dodirujući prstima obod šešira. Uzvratio sam na isti način. Pošli smo i dok smo izlazili iz logora osjetio sam kako se ježim od drhtaja koji mi prođe kroz tijelo na što sam samo odmahnuo glavom ne želeći razmišljati o tome.

* * *

Automobil je već stajao na dogovorenom mjestu, skriven iza stijene, u hladu. Iako je sve djelovalo u redu, slutio sam opasnost. Prešao sam pogledom preko litica koje su nas okruživale, no nisam nikoga vidio što nije značilo da nas nije čekala zasjeda. Onaj osjećaj jeze me nije prolazio. Amastan je bio na oprezu također, primijetio sam njegovo držanje. Poput mačke koja se sprema skočiti na miša. Sive oči su posmatrale okolinu. Ruka mu je položena na kundak puške.

Kada smo dojahali blizu automobila, zaustavili smo se. Vrata vozila su se otvorila. Iz njega je izašao muškarac u višijevskoj oficirskoj uniformi. To nije bio pukovnik Blanchet. Podigao sam ruku, spreman da svojim suputnicima dam naredbu da bježimo kada me je zaustavio glas.

„Ne bih bježao da sam na vašem mjestu.“ Akcentiran glas, ne pretjerano. Dubok. Zapovjednički. „Samo ćete poginuti ranije.“

Dolazio je s druge strane vozila odakle je izašao muškarac u civilnoj odjeći. Uprkos vrućini imao je trodijelno odijelo i kravatu. Plava kosa mu je bila zalizana unazad. Prošao je rukom kroz nju i stavio šešir.

Zviznuo je i dva vojnika se pojaviše iza kamenja pušku uperenih u nas.

„Dobrodošli“, rekao je uz osmijeh. Gledao je u moje suputnike. „Već smo mislili da smo te izgubili kad gle. Eto te tu.“

Nisam morao ni pitati šta se desilo. Blanchet je uhvaćen. Ili je bio mrtav ili je negdje mučen dok ne izda sve one s kojima je radio.

„Ispričavam se na nepristojnosti. Zaboravio sam na manire. Dopustite da se predstavim, kriminalrat Claus Neumann.“

Gestapo. Pratili su Anaïs i Hervéa iz Francuske. Ako su došli ovdje to je značilo da je i Abwehr umiješan i da je Hervé suprug vrijedio više nego što sam slutio, mada nisam znao pravi razlog njegovog bijega i moje pomoći pri tome.

„Bojim se da je došlo do nesporazuma“, odgovorio sam posežući rukom ka dokumentima u unutrašnjem džepu moje jakne. Učinio sam to polako, dajući vojnicima do znanja da nemam oružje. „Mi smo francuski državljani. Putujemo iz Egipta gdje smo radili kao arheolozi, ali smo otišli nakon što je objavljen rat bojeći se za naše živote. Ovo je naš vodič. Molim vas, već sedmicama putujemo kroz pustinju.“

Višijevac je uzeo dokumente iz moje ruke, prelistao, pa ih pružio Njemcu koji ih pomno prouči prije nego je ponovo progovorio.

„Papiri su uvjerljivi, u to nema sumnje. Britanci ovih dana obraćaju puno više pozornosti, zar ne?“

„Molim? Bojim se da…“

„Benoît Moreau, zar ne? Mada sumnjam da ti je to pravo ime.“

To nije bilo ime na mom novom pasošu. Njemac je nekako znao moj drugi lažni identitet. Odlučio sam glumiti iznenađenost, mada sam sumnjao da mogu daleko otići s tim.

„Već neko vrijeme pokušavamo da uđemo u trag britanskom špijunu. Caravaggio.  To je jedino što znamo o njemu, ime. To i da radi po cijeloj sjevernoj Africi. Neko ko se nesmetano može kretati pustinjom i među ljudima.“

„Gospodine… Neumann, zar ne? Doista ne znam o čemu…“

„Blanchet je progovorio“, odjednom je progovorio višijevac. „Već neko vrijeme smo ga nadgledali. Uhapsili smo ga sinoć. Sve je otkrio, Moreau. Barem ono što je znao. Nadamo se da ćete ti i tvoji suputnici popuniti praznine.“

Neuman se posvetio Anaïs i njenom suprugu. „Anaïs Guégan.“

Njegovo prezime uz njeno ime. Nisam to primijetio prije jer ga nije izgovorila kada smo se vidjeli na onom bazaru. Sada mi je zasmetalo u trenutku kada sam imao bitnije stvari na umu.

„Da li znaš koliko te pratim? Zovu te Slavuj, zar ne?“

Spoznaja da njen suprug nikada nije bio osoba koju sam trebao spasiti me je udarila poput teretnog voza. Kako mi je to moglo promaći? Anaïs je bila ta koju su Njemci htjeli. Sve ovo vrijeme sam nju trebao spasiti, ali zašto? Čime se toliko zadužila Njemcima da joj je Gestapo bio za petama?

Pažnju mi je privukao Amastan. Beduin je držao ruke na jabučici sedla, blizu drške puške. Pogledi su nam se sreli. Braća po ratu. Razumjeli smo se. Sve što se odigralo poslije, odigralo se previše brzo za sve. Posegnuo sam za pištoljem u istom trenutku kada i Amastan za puškom.

Pucnjevi su se stopili u jedan. Zvuk je odjeknuo klancem poput grmljavine. Miris baruta je ispunio zrak. Kamile su frknule. Bacio sam brz pogled na svoje suputnike. Svi su sjedili na kamilama, naizgled nepovrijeđeni.

„Jeste li dobro?“, povikao sam na što klimnuše glavama.

Sjahao sam i pošao prema ljudima koji su nas dočekali u zasjedi. Trojica su ležala beživotno. Njemac je krkljao, daveći se u sopstvenoj krvi koja je natapala pijesak. Rukama je pritiskao vrat pokušavajući zaustaviti život koji mu je curio kroz prste. Podigao sam revolver, uperio ga u njegovo lice, ali oroz udari u prazno.

„Tarik!“ Anaïsin vrisak me trznu.

Okrenuo sam se. Hervé i ona su gledali u Amastana koji se oborene glave držao za stomak. Tek tada sam primijetio mrlju koja se širila prednjom stranom njegove odjeće. Potrčao sam k njemu, no stropoštao se s kamile prije nego sam uspio doći do njega.

Kleknuo sam pored starog beduina. Rat ga je konačno savladao. Ne onaj koji je vodio, ne njegov već rat drugih koji su ga doveli u pustinju. Kismet. Uzeo sam mu glavu u naručje. Sijeda brada sada grimizna. Disao je plitko, užurbano.

„Guerre“, prošuškao je s naporom šireći usne u osmijeh nakon čega je samo halapljivo pokušao udahnuti i tu se sve završi.

„Zbogom, prijatelju“, rekao sam prelazeći prstima preko očiju koje su staklasto posmatrale nebo.

Anaïs i Hervé su me čekali. Uplašeni. Objasnio sam im da nema vremena, da moramo ići. Dao sam im njihove dokumente. Novi pasoši. Novi identiteti. Novi životi. Za njih, ne za mene. Ja sam se vraćao ratu. Prepipao sam gestapovca. Nosio je značku u unutrašnjem džepu sakoa. Bacio sam je Hervéu.

„Pokaži je ako vas neko bude peglao. Niko ti neće tražiti nikakav drugi dokument. Dovoljna je značka.“

„Zaboga, Tarik. Ranjen si“, uzdahnula je Anaïs silazeći s konja.

Tek sam tada primijetio da sam pogođen u bok. Prostrijelna rana. Metak nije zakačio organe. Krvario sam, ali logor je bio blizu.

„Ništa ozbiljno“, odmahnuo sam rukom i digao glavu ka njoj. „Anaïs…“

Gledala je u mene, iščekujući šta ću reći kao da će se predomisliti ako kažem prave riječi.

„Neću moći s vama nakon ovoga. Od sada morate sami. Imate dokumente. Zapamtite priču. Vi ste arheolozi koji bježite iz Egipta ako vas neko pita. Ako bude problema Hervé može pokazati značku. Niko neće zaustaviti agenta Gestapoa. Avion za Portugal polijeće večeras. Sretno.“

„Tarik…“ Njena šaka poklopi moju. „Hvala. Čuvaj se.“

„I vi.“

Hervé mi je klimnuo glavom, a zatim sam pomogao Anaïs da se popne na konja i otišli su. Gledao sam ih neko vrijeme prije nego sam podigao Amastanov leš, prebacio ga preko kamile. Stari pustinjski ratnik i ja smo imali sopstveni put pred nama.

* * *

Cijeli logor se digao na noge kada sam se pojavio. Žene su jadikovale dok su muškarci spuštali Amastanovo tijelo s kamile. Tarfrara mi je pomogla da siđem s kamile, krvarenje je uzimalo svoj danak. Povela me je ka svom šatoru, ali sam odbio. Želio sam da budem uz brata. Otišli smo do njegovog šatora, prateći povorku.

Tamo su ga skinuli njegovu krvlju natopljenu odjeću, pomno oprali žilavo tijelo, a onda namazali kremu od sandalovine na Amastanovo čelo, ruke, koljena i stopala prije nego su ga umotali u kaffan.

Grob je već bio iskopan, u sjeni stijena pored isušenog korita. Njegov vječni dom u tom wadiju daleko od mjesta gdje smo se upoznali. Tarfrara mi je rekla da slobodni ljudi nikada ne umiru u potpunosti već se vraćaju pustinji, ostaju zauvijek oko svojih grobova i da ih možemo posjetiti kada god to poželimo. Oni će biti tu i čekati.

Amastanov grob je možda tu, ali uspomena na njega će biti uz mene do mog posljednjeg daha. Sjedeći na vrhu dine, sada već daleko od logora koji sam ostavio iza sebe, bježeći od samog sebe, posmatrao sam noćno nebo. Tamo na zapadu, gdje je negdje bila Casablanca, avion je polijetao. U mojoj glavi sićušna se sjena dizala, išla je ka Portugalu i u njoj je sjedila žena koja se vraćala tamo odakle je izašla, sjećanju. Možda će se jednom, nakon novih godina tišine i čežnje ponovo pojaviti jer takav je kismet, neznan. Naša sudbina možda zapisana u zvijezdama, našem oku nevidljivoj knjizi ili u linijama naših dlanova. Ko će to znati? Nije naše da odlučujemo o tome. Možemo se samo nadati da će ta geografije čežnje između nas nestati. Do tada će ona ostati zatvorena na stranicama moje sveske u svom zatvoru od riječi.

---

Photo by Nathan McBride on Unsplash