More ne staje. Kao i tuga. Talasi dolaze, odlaze. Brišu tragove. Kao da nikad nisam ni postojao. Težina u grudima me je stiskala, ista koju sam nosio od trenutka kada sam je izgubio.

Krajičkom oka sam primijetio talase kako su mi se približavali, jedan za drugim. Svaki naredni veći od prethodnog. Pjena koja se kotrljala prema meni nalik galopirajućim konjima, divljim i neukrotivim.

Pokušao sam se pomaknuti. Okrenuti se i pobjeći dok mi je srce bubnjalo u ušima. Vrisak se osušio u skupljenom grlu. Stopala ukopana u pijesak su se odbijala pomjeriti. Osvrnuo sam se. Plavetnilo se širilo u nedogled. Samo more i nebo, bez kopna na vidiku. Udahnuo sam, zatvorio oči. Sačekao da me more dohvati hladnim rukama i povuče u svoju utrobu. Slana voda mi je ispunila usta i nos.

Tonući ka dnu promatrao sam mjehuriće zraka koji su odnosili život iz mene, niska bisera koja je vodila ka površini. Svjetlost se predavala tami. Njen lik, silueta u plavetnilu. Oči. Pogled zaključan u trenutku. Ruka je posegnula ka meni.

Hladnoća. Tama. Udah. Probudio sam se. Dočekao me je miris plastike i ustajalog vazduha. Avionski motor je preo negdje u daljini. Ruke su mi drhtale. Disao sam plitko, ali ukus soli… Ukus soli bio je stvaran.

„Ružan san?“

Zatreptao sam zvjerajući okolo prije nego sam pogledao ženu koja je sjedila pored mene.

Shvatio sam da su mi usta suha, jezik zalijepljen za nepce. Dah mi je bio isprekidan, kovitlao se ispred mog lica poput izmaglice. Srce je ubrzano tuklo.

„Da“, klimnuo sam glavom. „Dešava mi se to često ovih dana.“

Uvijek taj isti san. Talasi su me potapali iz noći u noć, kao da sam prolazio kroz pokoru. Sve je počelo prije nekoliko dana kada sam se sjetio datuma. Prošla je godina. Već nekoliko minuta poslije kupio sam karte. Tri dana poslije sjedio sam u avionu za Sejšele.

Uvijek me progonila misao da se vratim. Želio sam ostati i tada, ali sam otišao s repom između nogu. Valjda me je zbog toga more zvalo, još od tog dana. Sad sam se vraćao. Tamo gdje se sve završilo. Ili možda, tamo gdje sve počinje iznova.

„Agnes“, predstavila se Kreolka s naglaskom u glasu pružajući ruku.

Tek tada sam je zaista pogledao. Uske šake vretenastih prstiju, jarko obojene nokte. Ista nijansa karmina na punim usnama koje su upotpunjavale oblo lice. Dredove je vezala u rep. Zategnuta koža nijanse karamele. Blago ukošene oči su sijale u polumraku.

Prihvatio sam njenu ruku, blago je stisnuo i ponudio joj svoje ime zauzvrat. Koža joj je bila hladna i glatka. Zadrhtao sam.

„Nije li ti hladno?“

Nakrivila je glavu, a zatim se osmjehnula. „Ne baš. Vjerovatno te još drži san.“

„Moguće.“

Zavalio sam se u sjedište pokušavajući smiriti srce koje mi je još dobovalo u ušima. Pogledao sam kroz prozor s lijeve strane. Jutro se rađalo. Nebo je izgledalo nestvarno u nijansama ljubičaste, dok je s desne još vladala noć, gusta i neprozirna. Nisam mogao vidjeti ni motor tik pored Agnesinog prozora.

Negdje iznad nas, putanjom aviona, prestajala je noć. Počinjao je dan. Tišina je bila gusta. Prekinuo ju je njen glas.

„Znaš li da ovo nije ni noć ni dan?“ rekla je tiho.

Ponovo sam pogledao napolje, još uvijek pod dojmom sna. „Kako misliš?“

Agnes je pokazala glavom prema prozorima, prvo lijevo, pa desno. „Moja baka je vjerovala da u ovo doba između svjetova hodaju oni kojih više nema… Možda ih ne vidimo, ali ih osjećamo.“

Naslonila se na prozor na kojem njen dah nije ostavio trag. Usne su joj se nakrivile u smiješak. „Ali baka je pričala puno priča. Pogotovo otkako je počela zaboravljati šta je stvarno, a šta ne.“

„Izgleda da je tvoja baka bila zanimljiva žena.“

„Veoma“, odvratila je odsutno, a onda se okrenula prema meni. „Već si bio na Sejšelima?“

Klimnuo sam. „Ovo mi je drugi put.“

Agnes je podigla obrvu. Kraj njenih usana se pomaknuo u osmijeh. „Znači, zaljubio si se u otočje?“

„Ko se ne bi zaljubio u ovaj raj?“ Odvratio sam, premda sam znao da razlog mog povratka nema veze s pejzažima. „Pretpostavljam da si ti odavde?“

„Da, vraćam se kući.“ Njen glas je bio miran, ali onda je dodala: „Baka mi je umrla, pa idem na sahranu.“

Tišina se spustila između nas. Smrt je uvijek bila tema s kojom se nisam znao nositi iako sam znao dosta o njoj i gubitku voljene osobe.

„Žao mi je.“

Odmahnula je rukom. „Hvala, ali već je bila stara i dementna. Nikoga više nije prepoznavala. Možda je ovako bolje.“

„Možda“, rekao sam.

Pogledao sam kroz prozor, sada u potpunosti obasjan zorom. Magije više nije bilo.

„Gospodine, jeste li dobro?“

Stjuardesa se obrela pokraj mene. Nagnula se i šaputala da ne bi probudila ostale putnike.

„Da“, odgovorio sam pomalo zbunjen njenim pitanjem. „Samo sam ružno sanjao. Možete li mi molim vas donijeti još jedno ćebe? Hladno je.“

„Hladno?“

Njen pogled je ostao na mom licu nekoliko trenutaka, zatim skrenuo ka Agnes koja se vratila gledanju kroz prozor. Naposljetku je klimnula glavom i otišla, vrativši se s ćebetom. Ponudila se da mi donese ako mi još nešto treba ne obraćajući pažnju na Agnes. Zahvalio sam se, umotao u dva ćebeta i upalio film na monitoru ispred sebe ne želeći se vraćati snu.

***

Agnes je nestala u gužvi prilikom iskrcavanja dok sam ja zaostao skupljajući svoje stvari iz pretinca iznad glave. Vidio sam je tek nakratko na malenom aerodromu. Okrenula se prema meni, mahnuo sam joj mada ni sam nisam znao zašto, ali kao da me nije prepoznala. Samo se osvrnula i otišla.

***

Već tu večer sam sjedio na terasi s čašom vina u ruci, osluškivao šum talasa i promatrao voćne šišmiše, koji su u niskom letu letjeli s krošnje na krošnju. Preko dana su naglavačke visjeli s grana, tamnosmeđi grozdovi krznenog voća.

Sjetio sam se kada smo prvi put boravili tu, kako je uplašeno vrisnula kada ih je vidjela misleći kako su sigurno od takvih velešišmiša nastali mitovi o vampirima. Iako me je njena reakcija nasmijala, nisam mogao poreći da je možda bila u pravu kada sam vidio njihova raširena crna, opnena krila.

Tu noć dugo nismo mogli zaspati od zvukova koji su dopirali iz tame van naše kuće. Klepetanje krila, urlikanje, grebanje. Činilo nam se da se cijeli pakao okupio na našoj verandi.

Tako je bilo i večeras kada sam legao u krevet pored praznine. Ruka mi je prošla preko hladnoće žudeći za toplinom. Buka spolja mi nije dala da zaspim.

***

Ujutro sam se istuširao, pojeo doručak i odlučio uraditi ono zbog čega sam došao. Danas je bila godišnjica.

Vozio sam se priobalnom cestom. Provalija s moje desne strane u čijem dnu su se lomili bijeli talasi poput onih o kojima sam sanjao. Boje svuda oko mene, žive kakvih sam ih se i sjećao. Zapravo, sve mi je izgledalo kao da nikada nisam ni otišao, pa i taj bol koji me nikada nije napustio. Sjena koja me je pratila.

Zaustavio sam se ispred žičane ograde koja je skrivala napola potopljene ruševine. Navodno je tu bila tvrđava zloglasnog gusara Oliviera Levasseura. Pročitala je da je negdje na otoku zakopao basnoslovno blago i samo je o tome pričala. Maštala kako ćemo postati bogati za kratko vrijeme. Rekao sam joj da ne budali, da nismo te sreće i da trebamo uživati u onome što imamo, tom trenutku, nama.

„Uostalom“, dodao sam, „zar misliš da nisu i pametniji ljudi pokušavali sve ove godine da ga pronađu? Zašto misliš da ćemo baš mi biti ti koji će uspjeti?“

Namrštila se, naprćila maleni nos. Nije pričala sa mnom pune dvije minute nakon čega se samo okrenula i predložila mi da idemo na obližnju plažu o kojoj smo čitali tog jutra.

Volio bih da mogu vratiti vrijeme, spaliti taj članak. Zaboraviti put do tog mjesta. Odgovoriti je od toga i odvesti na onu malu plažu blizu kuće u kojoj smo odsjeli. Tamo smo mogli sjesti u hladu palmi, slušati žamor okeana i uživati u plavetnilu kojeg sam sada mrzio onoliko koliko sam ga prije volio.

Da sam tog jutra rekao ‘ostanimo’, možda bi i dalje bila ovdje.

Možda nikada ne bih spoznao smrt bliske osobe.

Nastavio sam dalje vijugavom cestom. Stigao sam do odredišta, barem dokle se moglo autom. Morao sam parkirati uz cestu, pa hodati putem koji je vodio utabanom stazom preko litice, kroz šumu. Povremeno bi sa strane bljesnula pučina, samo da bi tren poslije nestala u zelenilu.

Konačno sam je ugledao, uvalu između stijena. Bijeli pijesak je sijao na suncu. Čak i s te daljine sam mogao vidjeti dno u plićaku koliko je voda bila bistra. Bio sam nadomak mjesta na kojem je život završio i smrt počela. Gdje će smrt i okončati naposljetku jer ova praznina koju nosim nije ništa nego mrtvo ja, lešina čiji smrad samo ja osjećam.

Plaža je bila prazna kada sam sišao. Previše zavučena da bi se ljudi maltretirali s dolaskom ovdje. Neki bi rekli komad raja skriven od znatiželjnika. Za mene, pakao. Tek je trag nečijih koraka koji je vodio ka moru svjedočio da je neko bio tu. Jedino što mi je bilo čudno jeste da nisam vidio korake koji su se vraćali. Išli su u jednom pravcu, poput mene.

Osjećao sam da me neko promatra. Prešao sam pogledom preko džungle. Nisam vidio nikoga. Povjetarac je njihao krošnje noseći miris nečeg neodredivog. Miris prošlosti. Vlažan, sladunjav. Ne bih ga zaboravio ni da hoću.

Sjeo sam, prešao rukama preko pijeska. Bijeli valovi su se lomili u daljini na koraljnom grebenu. Do mojih stopala su dolazili samo ukroćeni talasići.

Ista slika je bila i onog dana kada smo bili tu.

***

Naš posljednji dan na otoku. Čekao nas je ponoćni let i vraćanje u stvarnost. Otišla je u more, zadirkujući me da stanem u plićak i promatram je dok roni. Pričala je ponovo o blagu, govorila kako se možda krije na dnu, između koralja.

Odmahnuo sam rukom i nastavio čitati knjigu, povremeno gledajući ka njoj koja je izranjala da uzme zraka, a zatim bi ponovo zaronila. Učinilo mi se da mi u jednom trenutku maše, pa sam uzvratio. Trebalo mi je vremena da shvatim da me doziva u pomoć dok ju je nešto vuklo u dubine.

Potrčao sam ka njoj, grabeći kroz vodu dok nisam izgubio tlo pod nogama i počeo se gušiti. Nekako sam uspio povratiti ravnotežu, spustiti stopala na kamenje i povući se u plićak odakle sam mogao samo stajati i gledati ka njoj. Paraliziran. Njeni pokreti sve slabiji, crvena mrlja oko nje sve šira. Prizor koji nikada neću zaboraviti.

***

Godinu dana. Svaki dan ista kazna. I dalje nisam mogao da je pustim. Sve je bilo isto. Kao da prošla godina nije postojala. Kao da ona nije umrla. Ili, možda, kao da ja nisam preživio.

Skinuo sam se. Ostavljao komad po komad odjeće na tlu. Ostao sam nag. Pošao sam ka moru, zastajući tamo gdje su mi talasi dodirivali prste. Zadrhtao sam ustuknuvši. Ponovo korak naprijed. Još jedan. Zakoračio sam u vodu ne zastajući dok mi nije došla do grudi. Stao sam na tren, promatrajući talase sve bliže i veće. Očekivao sam da vidim trokutasto peraje na površini mora.

Nastavio sam hodati, pijesak pod mojim nogama sve dalji dok ga više nisam osjećao. Voda me je obavijala poput teškog pokrivača. Hladna, ali ne i neprijateljska. Tijelo mi se opuštalo, dok me je more vuklo u svoj zagrljaj.

A onda, šapat. Jedva čujan, ali tu.

„Ne još.“

Pogledao sam oko sebe, ali nije bilo nikoga. Samo vjetar i more.

Udahnuo sam. Tada sam se prepustio uprkos strahu. Zaronio.

Voda me je progutala. Hladna i slana pekla je grlo, ispunjavala pluća koja su se stezala. Ruke su mi grčevito tražile nešto, bilo šta.

Tonuo sam u mrak kada sam osjetio ruke oko sebe. Grabile su me i vukle ka površini. Negdje na putu do svjetlosti, izgubio sam svijest.

***

Ležao sam na plaži kada sam otvorio oči. Moja odjeća složena pored mene. Blagi miris soli i algi u zraku.

Agnes je bila tu, klečala pored mene. Mokra kosa padala joj je preko lica. Nije govorila, samo se blago osmjehnula. Ne kao neko ko je sretan. Više kao neko ko zna nešto što ja ne znam.

Zapitao sam se kako je stigla ovdje.

„Na trenutak sam pomislila da sam te izgubila“, rekla je.

Kapi vode su blistale na njenoj koži. Tek tada sam primijetio da je i ona naga. Skrenuo sam pogled, rukama pokrio međunožje. Vrelina mi je oblila obraze.

„Agnes? Kako… Otkud ti ovdje?“

„Ovo mi je omiljena plaža“, odgovorila je ne mareći za svoju golotinju. „Volim doći ovdje da se opustim. Kuća je puna smrti i morala sam pobjeći. Srećom po tebe, izgleda. Mogao si se utopiti.“

Oborio sam glavu.

„Možda si to i želio. Jesi li?“

Slegnuo sam ramenima.

„Reci mi“, prošaputala je naginjući se naprijed, „zašto si se zaista vratio ovdje?“

„Prije godinu dana sam došao ovdje sa suprugom“, započeo sam priču s lakoćom koju nisam znao da posjedujem. Nikada riječi o tome nisu lako nalazile put van, čak i na terapijama koje sam posjećivao, sve one silne grupe za podršku.

Agnes je otišla do svoje odjeće, obukla se i vratila se.

„Izabrali smo ovo mjesto za medeni mjesec, nekoliko dana bijega od svega. Ko bi rekao da se raj može pretvoriti u pakao u nekoliko sekundi?“

„Šta se desilo?“

Sjećanja su navirala, talasi koji su me potapali. „Došli smo na ovu plažu. Otišla je roniti dok sam ja čitao knjigu. Mislio sam da me zadirkuje. Tek kada sam vidio krv u vodi… Svijet je stao na par sekundi, a šta sam ja radio?“

Agnesina ruka preko moje. Koža joj je bila hladna, previše glatka pod prstima. Suze su mi tekle niz obraze. Nisam plakao ni tog dana, ni sve to vrijeme poslije. Tek sada je bol izlazila iz mene.

„Stajao sam i gledao kako je gubim. Od tada moj život nije isti. Sanjam isti san. Ponekad ima nekih promjena, ali uvijek se to svodi na isto. Stojim u moru, valovi me gutaju i tonem ka dubini. Nekad me morski psi rastrgnu, nekad se samo udavim.“

„Ponekad, ono što ostavimo iza sebe nije spremno da nas pusti“, rekla je, naginjući glavu. Njene oči su me fiksirale kao da je željela prodrijeti u moj um, tražeći odgovore na pitanja koja sam skrivao.

„A ponekad ni mi nismo spremni pustiti ono što smo izgubili,“ rekao sam dodavši prije nego je stigla nešto spomenuti: „Možda sam ja taj koji uhodi nju.“

Dodirnula mi je obraz. „Moraš znati jednu stvar, granica između našeg i svijeta duhova ovdje je veoma tanka. Možda ti mogu pomoći.“

Podigao sam pogled ka njoj. „Pomoći? Kako?“

Odmahnula je rukom. „Znaš li gdje je stara plantaža šećerne trske?“

„Gore u brdima gdje je bilo selo robova?“

Klimnula je. „Dođi večeras. Prije ponoći.“

Gledao sam je zbunjeno. Nisam mogao ništa pročitati na njenom licu.

„Zašto?“

„Samo dođi. Vjeruj mi.“

Nisam znao šta da odgovorim na to. Do prije nekoliko trenutaka sam tonuo na dno mora kako bih zaustavio bol, sada mi je ona govorila da joj vjerujem dok me zove u šumu u ponoć?

„Ko si ti?“, upitao sam je. „Neka vještica?“

Osmjehnula se. „Prijatelj.“

Odlučio sam otići odatle. Okrenula je glavu dok sam se oblačio. Pošla je sa mnom govoreći kako je kasno i mora se vratiti kući. Ostavila me je negdje na pola puta pod izgovorom da je zaboravila nešto na plaži, ali ne prije nego me je podsjetila.

„Onda do večeras.“ Zagrlila me je hvatajući me na prepad, a onda je otišla niz isti put kojim smo došli.

***

Kada sam se vratio u sobu legao sam u krevet, sklupčan poput fetusa. Tišinu je narušavao samo ventilator koji se vrtio iznad mene. Iz nekog razloga, taj smještaj nije imao klimu.

Tako sam proveo ostatak dana, zaspavši u jednom trenutku. Za divno čudo, nisam sanjao ništa. Ili se nisam sjećao. Kada sam se probudio, bila je skoro ponoć.

Mjesto o kojem je Agnes pričala bilo je na drugoj strani otoka. Dok sam se vozio vijugavom cestom uz planinu, razmišljao sam o onome što mi je rekla na plaži. Agnes mi je željela pomoći, a ja sam se pitao jesam li to zaslužio nakon svega. Život je postao zatvor nakon gubitka supruge. Svaki dan nova tamnica. Svaka noć samica. Nisam mogao više tako živjeti. Želio sam sve okončati. Na ovaj ili onaj način. Bio sam isuviše umoran da nastavim.

Put je naglo skrenuo u šumu gdje je nedaleko od ceste bio parking. Izašao sam iz auta, upijajući toplu noć. Vlažni miris šume i cvijeća. Zvukove životinja u krošnjama odakle su me promatrale očima koje su bljeskale u mraku.

Posjetio sam to mjesto i prošli put. Slušao vodiča dok je pričao o robovima i surovim metodama kažnjavanja koje su koristili vlasnici plantaža svaki put kada bi uhvatili bjegunce. Spominjao je i grigri, moutyu, rituale koje su donijeli iz Afrike. Nešto što im je omogućavalo da pobjegnu od svakodnevnice sumornog života, mada nisam pretjerano obraćao pažnju na to sujevjerje.

Znoj je lijepio košulju za leđa dok sam hodao kroz šumu ka čistini. Siluete ruševina su se nazirale u mraku. Strah se poigravao sa mnom budeći sjene u tami, čineći da je selo ponovo oživjelo. Progutao sam knedlu na prizor koji sam vidio.

Tamo gdje je nekada bila crkva, gorjela je lomača. Vatreni jezičci su hrlili put neba u pokušaju da zapale zvijezde.

Sem Agnes nije bilo nikoga. Kada sam je upitao, odgovorila mi je da ćemo biti sami.

„Ovo mi djeluju kao neka vještičja posla.“

„Bojiš li se?“

Odmahnuo sam glavom.

„Mnogi ne žele da imaju posla s grigri iako vjeruju u to“, rekla je, pa zastala. „Ali dođu kada im treba.“

„Nije li to zabranjeno?“ Sjetio sam se onoga što je vodič pričao. Grigri je bio vrsta magije donesene iz rodne grude, religija u vrijeme kada je vladao bog nemilosrdnih bijelaca.

„Crni grigri je loš, ali bijeli nam je prijeko potreban. Tebi posebno.“ Pokazala mi je rukom da sjednem pored nje. „Zatvori oči i čekaj.“

Poslušao sam je. Proteklo je nekoliko minuta prije nego sam je ponovo čuo.

„Sada ih možeš otvoriti.“

Ostao sam bez daha u istom trenutku. Agnes je stajala ispred mene. Veliki crveni cvijet u njenoj kosi. Odbljesak plamenova plesao je po njenoj koži. Sem komada platna, omotanog oko struka tako da čini suknju s izrezom, nije imala druge odjeće. Nage dojke pokrivene nizom ogrlica od školjki. Iako smo bili sami, čuo sam jasan zvuk bubnjeva koji se pronosio kroz noć. Agnes je počela njihati kukovima u ritmu, sve brže i brže. Gledao sam je opčinjeno.

Agnes je plesala, a svaki njen pokret podsjećao je na talase.  Povijala se, povlačeći se i vraćajući, poput plime i oseke. Kao da je i ona bila dio mora, njegov odraz na kopnu.

Kapi znoja su blistale po njoj kada je kleknula ispred mene. Grudi su joj se užurbano dizale i spuštale.

Zagrlila me je. Miris njenog tijela mi je ispunio nozdrve. Nakon smrti supruge prijatelji su me pokušali natjerati da nastavim dalje. Upoznavali bi mi sa ženama svakom prilikom kojom su mogli, no sve sam ih odbijao.

Tek sam jednom, mjesecima poslije, upoznao ženu u baru. Bio sam sam, pio za šankom kada je sjela pored mene. Možda je bilo do alkohola ili do načina na koji me je gledala, dodirivala moju ruku dok se smijala, ali otišli smo do mog stana. Kada smo se našli u spavaćoj sobi, osjetio sam prisustvo moje supruge, sjenu koja stoji u prikrajku i promatra me. Ispratio sam svoju gošću, zbunjenu mojom iznenadnom reakcijom.

S Agnes je bilo drugačije. Kada me je poljubila sve drugo je nestalo. Bili smo sami kada se spustila na mene.

***

Agnes je nestala kada sam se probudio pred zoru. Iskrala se, ostavljajući me samog pored izgorjele lomače. Ostao je samo cvijet boje krvi koji je sinoć nosila u kosi. Stavio sam ga u džep od jakne.

Obukao sam se, sve vrijeme se osvrćući u nadi da će se pojaviti odnekud.

Dok sam se vozio natrag u smještaj, pažnju mi je privukla velika crkva pored puta i gomila ljudi ispred. Usporio sam jer mi se učinilo da sam u jednom trenutku ugledao Agnes među njima.  Zaustavio sam auto prekoputa, izašao i pretrčao preko ceste.

„Agnes!“, gotovo sam povikao. Činilo mi se da su se svi okrenuli prema meni.

Okrenula se i ona, djevojka s dredovima. Bademaste oči, lice, prsti. Sve je pripadalo Agnes sem pogleda.

„Agnes, zašto si otišla?“

„Oprostite, ko ste vi?“ Gledala me je zbunjeno. „Poznavali ste moju baku?“

„Baku?“ Zaboravio sam na sprovod njene bake.

„Mama Agnes“, odgovorila je i blijedo se osmjehnula. „Ljudi mi često govore da ličim na nju iz mlađih dana. Kako ste je znali?“

Usta su mi se osušila. „Ne razumijem“, čuo sam se kako šapućem dok sam se povlačio. „Sinoć je…“

„Gospodine…“, posegnula je rukom prema meni. „Jeste li dobro?“

„Tvoja baka… kada je umrla?“

„Prije nekoliko dana. Donijela sam njeno tijelo avionom prekjučer. Bili ste prijatelji?“

„Moglo bi se tako reći.“ Osmjehnuo sam se. „Pomogla mi je.“

Usne mlade Kreolke se razvukoše. „To ne čudi od nje. Svi su voljeli mamu Agnes. Bila je najveća bonnfanmdibwa.“

Primijetila je moj zbunjeni izraz lica.

„Svećenica“, objasnila je tiho, kao da ne želi da je neko čuje. „Pomagala je svima koji su trebali njenu pomoć.“

„Izvinjavam se na prekidu“, rekao sam povlačeći se. „Nije mi bila namjera.“

Otišao sam prije nego je bilo ko rekao nešto. Prije nego sam sjeo u auto, okrenuo sam se. Osmjehnuo sam se jer sam tek tada shvatio zašto me je ona stjuardesa onako gledala.

***

Tragovi u pijesku su vodili ka moru. Stajao sam u plićaku gledajući kako mi more zapljuskuje stopala. Više ga se nisam bojao.

Valovi su dolazili i odlazili, kao da nešto govore. Počelo je tiho. Zatim glasnije. Moje ime. Šaputalo se u pjeni, u plimi, u dahu svijeta. Osjetio sam to u kostima.

Nisam bio sam. Nikada nisam ni bio.

Izvadio sam onaj Agnesin cvijet iz džepa. Kleknuo i stavio ga na površinu vode samo da bi ga tren poslije struja odnijela dalje ka pučini.

Zatvorio sam oči na trenutak, a kad sam ih ponovo otvorio nisam osjećao bol. Po prvi put nakon toliko vremena, vladao je mir. Okrenuo sam se. Vidio sam novi trag stopala. Sada su vodili od mora. Osmjehnuo sam se.

Čekao me je život. Smrt više nije stanovala u meni. Mada me je more pustilo nisam bio siguran jesam li ja pustio njega.

---

Priča objavljena u Marsonicu 27, jun 2025.