kule od pijeska

Kule od pijeska, poglavlje 1

Boravili su u tišini, tamo gdje su se odavno osjećali previše ugodno. Glava mu je počivala u udolini njenih leđa. Pomaknula se. Miris njenog još mokrog međunožja mu je ispunio nozdrve, duboko ga je udahnuo, lica sada zarivenog u njen stomak. Nekada je istraživao Diwino smeđe tijelo, govorio joj kako se osjeća kao ljuštilac cimeta dok je miriše, u podnožju vrata, iza ušiju. Smijala bi se.

Izvukla se ispod njega. Gledao ju je kako skuplja odjeću s poda, obasjana mjesečinom, dok je on naslonjen na naslon kreveta posezao za cigaretom.

„Ljudi su se već počeli pitati kada ćeš otvoriti novu izložbu,“ rekla je glave okrenute ka platnu i slici koju je započeo.

„To je tek jedna nedovršena slika. Rano je pričati o izložbi, D.“

„Piješ li lijekove?“

Oklijevao je s odgovorom. Klimnuo glavom skriven u mraku, tek povremeno otkriven žarom cigarete.

„Matiase?“

„Da.“

„Sigurno?“

„Zašto bih te lagao? Ovaj put sam odlučio da istrajem.“

Otišla je u kupatilo odakle se ubrzo začuo šum vode iz tuša. Grane zanjihane vjetrom zagrebale su po prozoru na što se Matias zagleda u sjene koje su plesale po podu i zidovima, ugasi cigaretu i ustade. Odšetao je do štafelaja pokrivenog platnom kojeg je svukao, pa se zagledao u prizor koji je počeo slikati. Litica visoko iznad mora na čijem je vrhu usamljeno stablo, dok joj podnožje udaraju zapjenušani talasi i među njima žena okrenuta leđima, gleda gore. Ruke su joj podignute ka nevidljivom posmatraču. Grabe život. Traže pomoć.

„Lijepo te je vidjeti kako ponovo radiš.“

Nije ni čuo D. kada se vratila. Osjetio je njene grudi na leđima, hladne i vlažne. Ruke oko struka. Mekoću usana.

„Ne liči ni na šta što si prije slikao. Šta predstavlja?“

„Ne znam. Ta me slika proganja već neko vrijeme. Svaki put kada sklopim oči, tu je. Kada ih otvorim ostaju obrisi koji ne blijede. Želi da je naslikam.“

„Sviđa mi se. Nadam se da ćeš imati još ovoga.“

„D…“

Okrenuo se prema njoj, zarobio je u naručju. „Ostani večeras.“

Napolju se vjetar pojačao, kao da želi da uđe.

Glava joj se jedva primjetno pomjeri. „Oboje znamo da je i ovo bila greška.“

„Zašto onda ne ostaneš? Šteta je već učinjena.“

Uglovi njenih usana su se zategnuli na tren. „Nisi li ti taj koji je rekao da ima problema s intimnošću? Odjednom me zoveš da ostanem. Je li sve u redu?“

Sačekao je prije odgovora. „Naravno, sve je u redu. Razumijem. Vidimo se sutra u galeriji? Možda navratim ujutro.“

„Možda budem tamo.“ Podigla se na prste i poljubila ga. Ovlašni dodir njenih prstiju na obrazu prije nego je otišla ostavljajući ga samog ispred platna.

Nije bio iskren prema njoj. Laž je bila dio njega toliko dugo da je ni sam nije mogao razlučiti od istine. Drvo i litica na kojoj je pustilo korijenje su mu bili nepoznati, mjesto iz njegovih snova. Žena u pjenušavom naručju okeana, sirena iz dubina koja mu je pokazala kule od pijeska. Sjećanja na vrijeme kada ju je upoznao još žive slike u njegovom umu. Boje. Mirisi. Dodiri. Sve savršeno očuvano. Konzervirano bez roka trajanja.

Te kasne jeseni je često izbivao iz kuće, izbjegavao roditelje i tražio samoću. Nalazio bi je na kamenitoj obali, mjestu gdje su se sukobljavali vjetrovi i divlje more, uvertira u neminovnu zimu koju je mogao namirisati u zraku. Osjetiti u kostima uprkos vunenoj jakni.

Ponekad bi Matias zastao, okrenuo se ka okeanu, i tako bi stajali jedan naspram drugog, kivni na svijet. Tada bi uzeo kamen i zavitlao ga u zapjenušane ralje, ispuštajući urlik ne bi li nadglasao huk talasa, a onda bi nastavio dalje do nasukanog debla. Isprano sivo tijelo diva u čijoj bi se utrobi sakrio, između korijenja. Te večeri mu je otkrio tajnu, izgovorio riječi u njegove zidove znajući da će je čuvati do vječnosti. Na toj plaži ili negdje drugdje na svijetu, odnesen strujama koje su ga i donijele tu.

Matias je odlučio ostati i kada se mrak spustio, pored vatre koju je zapalio. Gledao je svjetionik na hridi, njegovu zraku svjetlosti, mač koji je sjekao noć. Za vrijeme oluja bi se činilo da će valovi potopiti i odnijeti u dubine mračnim božanstvima drveni mol što je vodio do stare građevine, ali je opstajao kroz godine.

Treperavo svjetlo u podnožju svjetionika mu je privuklo pažnju, kao da je usamljena krijesnica prkosila prirodi. Matias je ustao i nogom rasuo oganj prije nego je izašao iz skrovišta. Isprva mu se činilo da je svjetlo nestalo, da ga nikad nije ni bilo, a onda se pojavilo ponovo. Kada je primijetio treperavo svjetlo u podnožju svjetionika, već je bilo kasno. Jurilo je ka rubu stijene, a zatim nestalo. Matiasov krik da stane odnio je vjetar.

 

Otac je sjedio u dnevnom boravku, zamišljeno gledao u vatru u kaminu. Nekada je u takvim situacijama slušao muziku, obično Johna Coltranea za čiji je saksofon tvrdio da ima dušu i da je produžetak Coltraneovog bića jer kako drugačije opisati melodije koje je stvarao.

Nije ni primijetio kada je Matias ušao. Tek ga je škripa daske na stepeništu odala. Otac je obećavao to popraviti godinama. Činilo mu se da to nikada neće popraviti kako bi ga mogao uhvatiti u povratku s noćnih lutanja.

„Gdje si bio? Vidiš li kakvo je vrijeme napolju?“ Otac je privukao drugu stolicu pokraj sebe i pozvao ga da mu se pridruži. Mladić je oklijevao. „Matiase…“

„Idem na spavanje“, rekao je i pojurio na sprat, preskačući po dvije stepenice odjednom. Tu noć je zaspao slušajući Johna Coltranea, držeći grčevito sliku oca u zadimljenom baru.

Naredne noći se vratio na plažu, isto mjesto. Krijesnice nije bilo. Ni noć poslije te niti onu što je došla iza. Ipak, Matias se vraćao tamo gdje je bio miran, što dalje od stratišta snova. Skriven u unutrašnjosti naplavljenog debla, sjedio je i gledao fotografiju oca, sjedi za klavirom u polumraku, skriven zavjesom dima. Usne razvučene u poluosmijeh. Pronašao ju je u koverti, s pismom. Skrivene na očevoj brodici.

Izgubio se među ispisanim redovima, pokušavao zamisliti ženu koja ih je napisala njegovom ocu, čovjeku za kojeg je mislio da nikada ne bi prevario majku. Da je njihov brak savršen. Da je on bog, a Matias njegov sljedbenik.

Tek ga je huk sove natjerao da digne glavu. Tako ju je i vidio kako izlazi iz mora, mistična undina što je svlačila svoju kožu tokom noći kako bi prošetala plažom u potrazi za nepažljivom žrtvom. Kapi vode su se slijevale niz nago tijelo dok je išla ka Matiasu, kojeg je primijetila tek kada se približila.

„Izvinjavam se“, rekla je i svjesna svoje golotinje, pokušala je sakriti rukama. „Nisam očekivala da ću zateći nekoga.“

Matias je progutao pljuvačku, pa skinuo jaknu i pružio joj. Prihvatila ju je. Vjetar je nosio njen miris pun soli u Matiasovo lice.

„Oprosti što sam te uplašio.“

 

Muzika iz zvučnika ličila je njenom sirenskom zovu. Plime i oseke sjećanja su se smjenjivale te noći dok nije ostao samo otužni zvuk trube kojom je Miles Davis mamio poput trubadura iz bajke. Matias je pošao ka toaletu, gdje se umio i pogledao u ogledalo. Rođendan mu je za koji dan. Isti broj godina kao njegov otac kada je umro na isti datum. Gledao je svoju crnu bradu prošaranu sijedima. Kada bi dopustio kosi da poraste, u onim periodima lijenosti, vidio bi srebro kojim su bile obojene njegove sljepoočnice. Poput očevih. Kao i oči koje su ga osuđivale svaki put kada bi ugledao vlastiti odraz.

Otvorio je ormarić iznad umivaonika, posegnuo za bočicama. Razmišljao je svega tren prije nego je prosuo pilule u vodu WC školjke. Osjećao je slobodu dok su karike okova jedna po jedna nestajale u viru. Ostao je samo zatvor uma koji je izgradio sam za sebe. Ipak, bio mu je draži od zveckanja lanaca. Oni su ga sapinjali, branili mu da slika, da osjeća. Da vodi ljubav. Kada se sve smirilo, ostala je samo laž izgovorena D. i prazne bočice koje je bacio u kantu prije nego je izašao iz kupatila.

Natočio je čašu vina kada je začuo zvuk, negdje iz prizemlja.

„D? Jesi li to ti? Vratila si se?“ Osmijeh mu je zaigrao na usnama. Okrenuo se s čašom u ruci. Vidio je siluetu u sjeni. „D? Diwa?“

„Ti si obično čudovište, Matiase“, progovorila je figura iz mraka.

„Ko je to?“

„Ne sjećaš me se? Zaista?“

Zakoračila je naprijed otkrivajući se.

„Kim? Šta ti radiš ovdje?“

„Ostavio si me zbog one kurve koja je sad bila tu? S njom si se viđao iza mojih leđa?“

„Kim, Diwa je… stara prijateljica.“

„Koju jebeš.“

„Naš odnos…“ Zastao je posmatrajući nepozvanu gošću. „Ona prodaje moje slike.“

„Prestani, Matiase. Ne želim da te slušam. Laži koje sipaš.“

„Kim, zašto si ovdje? Nismo li posljednji put rekli sve što smo imali reći?“

Šutjela je. Obrazi su joj blistali na mjesečini.

„Želim da patiš. Da te boli koliko mene boli.“

„Kim, nikada nisam želio da te povrijedim, ali sve sam ti rekao na početku. Bio sam jasan. Nisam li?“

Podigla je ruku, do tad skrivenu u džepu mantila. Nosila je maleni revolver koji je uperila u njega.

„Imaš li ideju koliko boli slomljeno srce? Nemaš, naravno. Jer si obična ljuštura bez osjećaja i ne mariš za druge ljude. Obični si egoista. Progutala sam tvoje sjeme. Dala sam ti dio sebe koji nikada nikome nisam dala, a kako si mi vratio?“

„Kim, molim te…“

Pucanj ga je uhvatio u raskoraku, dok je išao prema njoj. Zastao je. Spustio pogled. Nije bilo bola, samo crvena toplina koja se širila njegovim grudima. Srušio se pokušavajući izgovoriti pitanje riječima slankastog okusa bakra u kojem su zamrle. Novi prasak je odjeknuo sobom da bi se zatim tijelo stropoštalo negdje izvan njegovog vidokruga.

Matias više nije mario. Gledao je ka platnu, krijesnicama koje su ispunile prostoriju treperavim tačkama svjetlosti svojih organa. Pružio je ruku, pokušavajući ih dosegnuti prije nego mu se svijest izgubi. Koraci bosih stopala i miris mora su ga natjerali da otvori oči. Stajala je iznad njega. Tako blizu, ipak nedostupna.

Spustila je kažiprst na njegove usne, liznula krv, dlan. Obuhvatila nabreklu muškost, uvela ga u sebe dok je svijet nestajao oko njih.

 

Već je prije bio na tom malom groblju, među poznatim nadgrobnim pločama s dva uklesana imena koja je poznavao, jedno cijelog života, drugo tek prisustvo, sjena što ih je pratila. Tumarao je i tada između njih, izgubljeni i uplašeni dječak. Skriven u tijelu odraslog muškarca, dijete se osvrtalo, pokušavajući prodrijeti kroz noć što je prekrivala krajolik. Pošao je naprijed kada je začuo glas iz mraka.

„Ko se to usuđuje da narušava moj mir večeras?“

„Ja…“

Nije stigao ni odgovoriti kada ga je ruka zgrabila za rame i okrenula. Našao se licem u lice sa skeletom obučenim u crni smoking, visoki cilindar na glavi, pola lica skrivenog iza crnih naočala.

Ca ou vlé, ti gason?“ Šta želiš, dječače?

Matias je osjećao toplinu žara cigarete koju je stvor držao među zubima. Dim ga je počeo gušiti.

„Ne znam. Ja…“

„Sjećam te se. Došao si i prije, tražio djeda. Reći ću ti što sam rekao i tada. Tvoje vrijeme još nije došlo. Moraš se vratiti.“

Tada je podigao koščatu šaku, ispružio dlan i puhnuo Matiasu u lice prah od kojeg se zakašljao dok se ponovo gubio u tami u kojoj su do njega dopirali iskrivljeni glasovi.

„Imamo puls.“

„Vratio se.“

„Sranje, mislim da se budi.“

„Provjeri anesteziju.“

 

Danilo je bio taj koji je došao po njega kada su ga otpustili. Insistirao je da idu kod njega dok se ne oporavi. Matias mu se zahvalio. Želio se vratiti među svoje duhove, na mjesto zločina. Danima je prebirao po uspomenama, prikovan za bolnički krevet. Čak i sada, dok su se vozili. Svaki u svom krugu ograđenom nevidljivom kredom, u svojoj čežnji i usamljenosti. Kao nekad za vrijeme zajedničkog života, kada bi im se poklopile mračne faze. Postajali bi dva samotnjaka, ni metar udaljena, a hiljadama kilometara daleko.

„Shvatio sam nešto dok sam ležao u bolnici“, Matias je razbio čaroliju.

„Da ne možeš živjeti bez mene? Da si se konačno predomislio?“

Nasmijali su se.

„Na tvoju žalost, ne. Otkrio sam našu boljku.“

„Zaista? Nakon svih ovih godina?“

Saudade. To je ono što nas muči, prijatelju.“

Saudade?“

„Snolika čežnja, melanholija što nas izjeda iznutra, polako, dok ne ostane ništa sem prazne ljušture.“

„Ima li joj lijeka?“

Matias je slegnuo ramenima. „Ne znam. Zaista ne znam.“

„Smrt“, odvratio je Danilo smireno. „Ona liječi sve, zar ne? Ona oslobađa.“

„Šta si rekao?“ Matias mu je uputio pogled.

„Smrt oslobađa, ali moraš živjeti prije nego umreš, zar ne? Prije nego svijetu dođe kraj. Jesmo li mi živjeli, Matiase?“

„Ponekad se i sam pitam,“ izgovorio je tiho. „Možda i jesmo. Nekako. Negdje. Nekad.“

„Šta to mrmljaš?“

„Danilo“, okrenuo se k njemu, „da li je kasno početi ispočetka? Odsanjati snove?“

„Vidim da te je boravak u bolnici natjerao na razmišljanje. Izašao si, preživio. Opusti se sada. Odmori. Kasnije ćemo pričati o snovima.“

Vratili su se tišini.

Matias se prisjetio prvog odlaska do toaleta, gledanja u ogledalo. Lica zaraslog u prosijedu bradu. Izrasla rijetka kosa gotovo u potpunosti sijeda. Oči koje su osuđivale više nego ikad. Tada je dotakao grudi, napipao ožiljak. Podigao je bolesničku halju i suočio se s njim, zvjezdastim oblikom. Dva centimetra do smrti.

Nije ni primijetio kada su stigli. Tek ga je Danilovo dozivanje vratilo u stvarnost.

„Odlutao si. Jesi li dobro?“

„Da, ne brini. Samo sam se zamislio, to je sve.“

Cijelo potkrovlje je bilo pretvoreno u atelje i spavaću sobu kako bi mogao slikati do duboko u noć ili ustati iz kreveta kada bi se probudio snovima natjeran na slikanje. Matias je zastao na vrhu stepenica, pogledom prešao preko prostorije da bi se zaustavio na slici koju je ostavio. Neko ju je prekrio platnom.

„Imao si sreće da se Diwata vratila tu noć.“

Danilo ju je uvijek punim imenom. Matias je nije vidio niti čuo od posljednjeg susreta. Njegovi pozivi i poruke su ostajali neuzvraćeni. Odlučio ju je posjetiti naredni dan.

Prošetao je do mjesta na kojem je stajao kada je Kim došla. Naslućivao je oblik svog tijela na podu. Grimiz koji se širi. Nagu ženu što je stajala iznad njega.

 Pogledao je Danila preko ramena. „Jesam li doista čudovište?“

„Nismo li svi?“

Čudovište se nalazi u svima nama. Čuo je to i ranije. Pogled mu se spustio na ručni zglob. Nije bilo niti vodilje.

Danilo je spustio torbu s Matiasovim stvarima i prišao mu. „Jesi li siguran da nećeš da dođeš kod mene? Barem nekoliko dana.“ Ruka mu je počivala na Matiasovom ramenu.

„Hvala, prijatelju, ali… Treba mi malo samoće. Sem toga, osjećam inspiraciju kakvu odavno nisam osjećao. Možda naslikam nešto.“

„U redu, znam koliko si tvrdoglav pa ti neću protivriječiti, ali ako se predomisliš… Dijeli nas samo jedan telefonski poziv.“

„Znam.“

Rastali su se zagrljajem.

Matias nije sačekao ni da se zvuk Danilovih koraka izgubi u prizemlju, otišao je do štafelaja suzbijajući želju koja ga je danima morila, da strgne bijelu tkaninu s njega. Bila je tu, nadohvat podignute ruke i ispruženih drhtavih prstiju. Oklijevao je, skupio ih i odmaknuo, samo da bi se predomislio u trenu. Bacio je pokrov na pod.

Litica. Drvo. Noćno nebo. Uzburkalo more. Nedostajala je samo žena u talasima.


Photo by Oliver Sjöström from Pexels

Author

mirnes.alispahic@gmail.com
Trenutno izgubljen u prijevodu među pješčanim dinama u blizini Rub Al Khalija. Pokušava pisanjem pronaći put natrag.