Tek kada sam mu spustio ruku na rame, reagovao je. Trznuo se, kao da sam ga probudio iz nekog dubokog sna, i pogledao me. Oči su mu plamtjele sjajem kakav prije nisam vidio.

„Jesi li čuo ovo?“, upitao me je.

„Šta?“

„Vjetar. Šapuće“, progovorio je odsutno.

„Ne budali. Vjetar k’o vjetar.“

Iscerio mi se u lice. Nešto u tome je natjeralo da jeza siđe niz moja leđa.