Sve mi je bilo maglovito poput sna kojeg se prisjećaš ujutro dok pokušavaš sklopiti mutne fragmente u veću sliku. Još uvijek mi je u glavi odjekivalo zavijanje sirena. Čuo sam ih prije nego su rotaciona svjetla počela da se probijaju kroz avetinjsko drveće.

Dodir kiše dok sapire krv još uvijek je tako hladan na mom licu. Dižem ruke i gledam ih. Sada su čiste. One su mu bile posljednji odar.

Prisjećam se policajaca. Prilaze mi kao utvare uhvaćene u svjetlost farova i mrežu od crveno plave noći. Glasovi su im izobličeni i ne razumijem ih. Ne mičem se.

Gledam oko sebe i shvatam da sam u ćeliji. Zidovi su hladni. Vidim vrata s prozorčićem i otvorom za hranu. Iznad kreveta metalnog okvira i neudobnog dušeka, uski prozor kroz koji dopire mjesečina.

Tu sam već neko vrijeme. Koliko je već prošlo od one noći kada sam se probudio i vidio Damira kako se oblači i izlazi iz stana?

Sjeo sam na rub kreveta čiji okvir izdajnički zaškripa. Gledajući još jednom u dlanove, zapitao sam se jesam li ovo mogao spriječiti? Ili se s nekim stvarima jednostavno ne vrijedi boriti?

„E, Damire, Damire“, prošaputao sam kao da stoji ispred mene. „Kako smo došli do ovoga?“

Sjećam se.

***

Počeli smo prije više od dvadeset godina, kao dva zbunjena petnaestogodišnjaka s mudrošću stogodišnjaka, u dvorištu doma za maloljetnike. Sjedili smo i pričali, pušeći cigaretu koju je on dobio od čuvara za jedno drkanje u ostavi za čistačice, a onda smo negdje usred razgovora shvatili koliko se naše krhotine uklapaju jedna u drugu i tvore jedno okrnjeno savršenstvo.

Bio je dovoljan jedan pogled i jedan poljubac. Kako se nešto tako čisto i nevino pokvari i istrunu?

Ja sam krotio naše demone i krpio silne pukotine na našima psihama, koje smo skupljali skupa s ožiljcima po koži kao medalje. Onima iz djetinjstva pridružili su se oni iz rata.

U onom rovu, dok smo skidali komadiće prijatelja s lica i čistili njegov mozak iz prljave kose prepune vaški, nastala je pukotina koju nikada nisam mogao u cijelosti zakrpiti. Taj jaz se samo širio dok na kraju nije postao toliki da ga više nisam mogao dosegnuti.

Mogu čak i reći kada sam ga zauvijek izgubio, dok smo ratovali kao plaćenici po brdima Istoka, koja ni Aleksandar Veliki nije uspio osvojiti i nazvati svojima.

Šta smo drugo mogli raditi? Jedina škola nam je bila ulica, jedino znanje ratovanje. Možeš to prihvatiti i nastaviti dalje ili se predati, staviti metak u cijev i zagristi ga.

Sada kada se osvrnem i pogledam unazad, možda je bilo bolje da smo poginuli negdje. Manje bi patili. Ovako smo bili živi leševi.

U godinama koje su prolazile, radili smo stvari na koje nisam nimalo ponosan. Ogrezli smo u krvi. Damir više nego ja. Nekada mi se činilo da je postao neko drevno božanstvo haosa i rata kada bih ga vidio kako stoji krvavog lica s luđačkim sjajem u očima. Svakim danom ga je bilo teže vratiti u stvarni svijet.

Jedna rutinska pratnja konvoja i iznenadna oluja bili su dovoljni da zauvijek sve promijene. Takvu oluju nikada prije nisam vidio. Preko vrhova planina su se dokotrljali oblaci i pretvorili dan u noć. Vjetar, tako jak da se igrao s našim terencem kao ljuskom od jajeta, podigao je ogroman talas prašine koji nas je progutao u trenu i natjerao da stanemo.

Kako je naglo počela, tako je i završila. Sve se smirilo u trenu, oblaci su se razišli otkrivajući noćno nebo prepuno zvijezda. To je bilo čudno. Nije bilo više od podneva kada je oluja počela i trajala je svega dvadesetak minuta.

Terenac je stajao u mjestu dok je Moussa psovao za volanom pokušavajući ga upaliti, ali osim štektanja, motor je uporno odbijao poslušnost.

„Izgleda da je mrtav“, bijesno je zabrundao Moussa svojim engleskim teško natopljenim afrikanskim naglaskom. Kao potvrdu, opsovao je još jednom udarivši o volan.

„Jebiga, skontat ćemo nešto“, odgovorio sam mu.

Nismo ni primjetili da je Damir izašao van i kao hipnotisan ide prema veličanstvenom prizoru koji je oduzimao dah. Sablasna svjetlost mjeseca osjetljavala je okolinu, a noć je davala svoje nijanse svemu bojeći veličanstveni krajolik u svoje boje.

Svuda oko nas su bile ruine nekog drevnog grada, masivni stubovi razbacani po pijesku, a oronuli su kameni zidovi odavali konture nekadašnjih prostorija. U onoj tmini i oluji nije ni bilo čudo što ništa nismo vidjeli.

U planini, u čijem je podnožju ležao taj ruševni grad, zjapio je mračni otvor prema kojem je Damir išao. Kao oparen, izletio sam iz terenca i potrčao ka njemu. Kada sam ga stigao, bio je izgubljen. Gledao je u tamno grotlo, a onda je predložio da uđemo. Nije se obazirao na moje negodovanje. Pogleda fiksiranog na otvor krenuo je preko staze od kamenih ploča koja se nazirala ispod pijeska.

Što je on više odmicao, to se u meni više rađao neki nemir. Nešto što mi je ježilo kožu i dizalo svaku dlaku uvis.

Pogledao sam upitno u Moussu čije su beonjače sjale u mraku. Odmahnuo je glavom mrmljajući nešto o zlim duhovima. Na koži boje ebanovine svjetlucale su krupne graške znoja. Nisam mogao vjerovati da se on nečega boji. Zgrabio sam pušku iz njegovih ruku, doviknuo mu da čuva stražu i pošao za Damirom.

Približavajući se mračnom ulazu, nelagoda je rasla. Osjećao sam da idemo u samu utrobu Pakla. Onaj glasić u glavi koji je samo šaputao da je to loša ideja, sada je urlao.

Ubrzao sam korak sustižući ga. Ledeni zrak iz unutrašnjosti planine milovao nas je po licu noseći u sebi miris prošlosti i utrobe zemlje.

„Damire?“

Tek kada sam mu spustio ruku na rame, reagovao je. Trznuo se, kao da sam ga probudio iz nekog dubokog sna, i pogledao me. Oči su mu plamtjele sjajem kakav prije nisam vidio.

„Jesi li čuo ovo?“, upitao me je.

„Šta?“

„Vjetar. Šapuće“, progovorio je odsutno.

„Ne budali. Vjetar k’o vjetar.“

Iscerio mi se u lice. Nešto u tome je natjeralo da jeza siđe niz moja leđa.

Nestao je u tami otvora prije nego sam stigao reagovati. Psovao sam dok sam tražio hemijsku baklju u postraničnom džepu hlača. Napokon sam je našao i prelomio, a onda sam pošao za njim.

U tunelu isklesanom u planini bilo je mračno kao u grobu i jednako usko. Sablasno crvena svjetlost baklje samo je pogoršavala prizor.

Zrak je bio pun prašine, buđi i smrada starosti, ali i nabijen nečim što nisam mogao definisati, ali sam ga osjećao na koži. Vibrirao je.

Hodnik se naglo završio ogromnom prostorijom, grandioznih, masivnih kamenih stubova sa strane nečega što je ličilo na stazu od granitnih blokova koja je vodila u tamu. Strop je nestajao negdje u mračnim visinama.

Pitao sam se kako je to moguće. Koliko sam se sjećao, nismo silazili pod zemlju, niti smo naišli na kakve stepenice niti je hodnik bio pod nagibom. Ko je uopće napravio ovo?

Zastao sam neodlučno i zazvao Damira. Nije se odazvao. Utom mi se ugasila baklja ostavljajući me u potpunoj tami. Um, pogonjen strahom, iskoristi tu priliku da se poigra sa mnom.

Grčevito sam stezao pušku oznojenim dlanovima. Nešto u tmini oko mene se pokrenulo. Čuo sam kako se vuče po podu, teško i gnjecavo. Izvukao sam baklju samo da bi mi ispala. Psujući u bradu, slijepo sam pipao oko sebe tražeći je. Gnjecavi, teški zvuk vuče po podu je bio sve bliži.

Bilo mi je teško razlučiti da li su to zaista bile varke strahom pogonjenog uma ili stvarnost. Zlokobni pogledi bezimenih užasa koja su se skrivala u tami oko nas. Nisam ih vidio, ali sam osjećao dodire njihovih pogleda svuda po koži.

Uskovitlani obrisi tmine kretali su se oko mene. Nisam vjerovao sopstvenom umu. Poželio sam pucati, ali šta ako pogodim Damira?

Negdje u mraku, nešto zasikta. Pritisnuo sam obarač. Meci su zagrizli nešto mekano.

Dlačice na vratu su mi stajale uspravno dok je hladni znoj natapao odjeću. Kupao sam se u vlastitom strahu. Prsti su mi napipali baklju i grčevito se stegnuli oko nje. Crvena svjetlost razbi tamu oko mene i onaj gnjecavi zvuk nestade. Dozvao sam Damira. Nije se javljao. Odjednom se pojavio ispred mene lica zlokobno obasjanog crvenom svjetlošću baklje.

„Idemo!“, rekao je vukući me.

Potrčali smo ka izlazu.

Dočekala nas je zora i sunce koje se pomaljalo iza pješčanih dina. Pogledao sam u Damira koji je djelovao kao da je došao sebi. Rekao je da je u redu. Povjerovao sam mu jer nisam imao drugog izbora u tom trenutku.

Mousse nije bilo. Našli smo pušku iza oborenog zida i gomilu čahura u pijesku razbacanih uokolo. Na kamenom zidu bio je otisak krvavog dlana i mrlje od krvi.

Nikada nismo saznali šta mu se desilo. Ušli smo u terenac koji je upalio iz prve i otišli ne osvrčući se.

U bazi smo napisali lažni izvještaj i odradili svoje do kraja. Nikada nikome nismo rekli šta se zaista desilo. Vjerovali smo da će izbjegavanje priče otjerati sjećanja.

Od one noći Damir više nije bio isti. Ništa nije bilo isto. Često je znao odlutati. Jednostavno bi se negdje izgubio. Tijelo bi bilo tu, ali njegove misli i njegov pogled su lutali kilometrima daleko. Pitao sam ga šta mu se dešava, ali uvijek je govorio da je sve u redu.

Više nismo ni vodili ljubav. Bježao je čak i od mog dodira. A kada bi se konačno i spojili u ljubavnoj igri, sve bi bilo tako brzo i bez osjećaja. Odsutno.

Nekada bi nestao na par sati iz stana, nekada na nekoliko dana. Bila je to ljubav koja se morala okončati, toksičan odnos dvije napukle osobe u kojem jedna pokušava zakrpiti drugu, a ni sama nije zakrpljena. Pa ipak, nisam ga mogao tek tako pustiti i ostaviti.

Gledao sam bespomoćno kako sve ono što sam poznavao nestaje, topi se i bespovratno odlazi poput zaostalog snijega pred toplinom ranog proljetnog sunca. Zamjenjivalo ga je nešto što je samo imalo njegov lik, duše crnje od najdubljeg bezdana. Znam to jer sam pogledao u taj bezdan.

Pokušavao sam otkriti šta mu je. Danima sam tražio ono mjesto u pustinji po internetskim i satelitskim mapama. Kilometrima uokolo nije bilo ništa. Kako je to moguće? Od onih ruševina nije bilo traga.

Te noći me je probudila praznina u postelji. Vidio sam ga kako se hipnotisano oblači, kao da mjesečari. Pokušao sam ga dozvati, ali bezuspješno. Odnekud se u njegovim rukama našao bodež kakav prije nisam vidio. Drške od kosti i srebrenaste oštrice. Sačekao sam da izađe, a onda sam se obukao na brzinu i pošao za njim.

***

U mračnoj unutrašnjosti automobila čuo se samo usporeni rad brisača i dobovanje kiše po krovu. Tinjajući žar cigarete zasja jače kada sam povukao dim.

Gledao sam u kolibu osvjetljenu mutnom svjetlošću farova. Njegov motor bio je parkiran ispred. Otpuhnuo sam posljednji dim prije nego sam ugasio cigaretu i izašao van.

Gacajući kroz blato, prišao sam panju u koji je bila zabijena sjekira. Iščupao sam je i ponio sa sobom mada ni sam ne znam zašto.

Gledajući u tamu koja se skrivala iza kućnog praga osjetio sam ono isto sviranje jeze niz moju kičmu kao kada smo stajali ispred grotla.

Pogledao sam još jednom u noć, gustu i ljepljivu poput melase. U tami su se nazirala drveća, a moj se um, izgleda ponovo, poigravao sa mnom praveći od sjena čudovišne oblike što su me posmatrala. Protrljao sam oči tako jako da mi se pogled ispuni blještavim zvjezdicama. Taj vatromet otjera čudovišta od mašte, a ja zakoračih u sobu.

Pokušao sam napipati prekidač za svjetlo. Pritisnuo sam ga, a sijalica sablasno zažmirka. Jednom. Dvaput. Treći put se naglo upali, zatreperi i puče zasipajući mi lice komadićima stakla.

Instinktivno sam zatvorio oči, osjetivši stotine oštrih staklenih ujeda po koži. Ponovo sam u mraku. Nervozno sam preturao po džepu, prstima mokrim od sopstvene krvi. Tražio sam mobitel. Njegov displej zasvijetli u mraku. Oko mene je bila mrtva tišina, ako ne računam bubnjanje mog srca i damar krvi u ušima.

Krenuo sam prema sredini sobe, praćen škripom podnih dasaka. Na sredini sam osjetio prazninu ispod nogu. Upalio sam svjetiljku na mobitelu i pogledao. Vrata do podruma. Komadići stakla su škripali pod mojim nogama dok sam ih čistio kako bih podigao vrata.

Iz mračnog grotla pokulja hladan zrak pun vlage i teškog mirisa zemlje. Drvene stepenice su vodile dolje. Činilo mi se da gledam u stepenište što vodi u Tartar, negdje iza tri sloja noći. Iako prekaljeni ratnik, u tom trenutku sam duboko udahnuo tražeći posljednje atome svoje hrabrosti i snage da se spustim. Gonila me samo ljubav i ništa više. Osjećao sam se kao moderni Orfej koji kreće u Had po svoju Euridiku. Samo mene nisu čekali Kerber, Had i Perzefona.

Stepenice su škripale pod mojom težinom dok sam silazio. Kada sam sišao, našao sam se na početku tunela koji se gubio u tami.

Bilo je jasno da je pomno kopan već duže vremena. Drvene potpore su se nalazile na svakih nekoliko koraka. Ovdje je Damir nestajao?

Nekada davno stajao sam u istom takvom tunelu, samo nižem. Natovaren kao mazga, mršav, nasilno odrastao preko noći. Tunel spasa, kako su ga nazvali, vodio je mene i meni slične u smrt.

Svakim korakom sjećanja su se vraćala. Odjednom sam prolazio kroz rov, nosnice pune teškog mirisa krvi, truleži, raspadanja i smrti. Uši mi paraju vrisci ranjenih i stenjanje umirućih dok se zemlja trese iznad nas od eksplozija. Miris vlažne zemlje i teški pritisak nečega neopipljivog na mojim ramenima, njegovi dodiri po mojoj koži i taj zrak koji je hladio moje znojem orošeno čelo bili su katalizatori te reakcije što je probudila mrtvace uspomena.

Zastao sam,  pridržao se se za zid i odmahnuo glavom ne bih li ih tako istjerao..

„Dosta“, istisnuo sam kroz zube. „Odlazite!“

Odnekud dođe dašak vjetra i pomilova mi lice hladnim prstima, a s njim dođoše i glasovi. Hiljade njih. Pjevali su svoju pjesmu pojačavajući se dok ne postadoše jedno u mojoj glavi.

Pao sam na koljena, ispuštajući mobitel i sjekiricu. Uhvatio sam se za glavu ispuštajući nemoćni krik, koji odjeknu tunelom.

„Izlazite iz moje glave!“, vrisnuo sam.

Kada sam otvorio oči kroz crvenu koprenu vidio sam da klečim u nekoj sumornoj izmaglici čiji su se tanki sivi pipci uvijali oko mene. Mobitel je blijedo svjetlio ispod. Pokupio sam ga, napipao sjekiricu i ustao. Bio sam odlučan. Više me ništa nije moglo zaustaviti.

Hrabro sam kročio kroz tu čudnu izmaglicu.  Došao sam do drvenih vrata. Između proreza je dopirala žućkasta, slabašna svjetlost.

Prislonio sam lice na jednu pukotinu između dasaka i pogledao unutra.

Iza je bila poveća prostorija, zemljanih zidova na koje su bile okačene električne svjetiljke, napajane malenim agregatom koji je brujao u ćošku. Na sredini prostoriji kameni žrtveni oltar. Zaključio sam to po tamnim flekama krvi i žrtvi koja je ležala na hladnom kamenu.

Bio je to Damir, raširenih nogu, potpuno nag. Pogleda uperenog u plafon, nije se micao. Nije čak bio ni vezan.

Opsovao sam sebi u bradu utišavajući krik koji mi se rađao u grlu. Odgurnuo sam vrata i ušao. Nešto… Neka sila me je ukopala u mjestu. Paralisala. Nisam se mogao pomaći. Samo sam stajao tako, nemoćno i gledao u čovjeka kojeg sam volio i gubio. Bio sam bespomoćan.

Podigao je glavu i pogledao me praznim pogledom. Gledali smo se nekoliko trenutaka, a onda je spusti nazad.

Tama iza njega se pokrenu i dobi oblik. Naježio sam se sav dok sam gledao taj mračni, visoki oblik koji se pojavljivao. Usta su mi se raširila. Naš Moussa, saborac. Isti onaj Moussa kojeg smo izgubili u onoj pustinji.

Otvorio je kapke i pogledao u mene tim dubokim rupama koje je imao umjesto očiju.  Debele mesnate usne su mu se raširile u osmijeh.

Gladni su. Nisu jeli eonima. Njegov duboki glas mi je brujao u glavi.

Podigao je ruke. U njima je bio onaj isti bodež kojeg sam vidio u Damirovim rukama. Slutio sam njegov sljedeći korak. Bodež se spusti do Damirovog vrata i napravi rez. Isprva se činilo da se ništa nije desilo, a onda mu glava klonu unazad i vrat zjevnu. Krv poteče iz njegovih usta i razjapljenog vrata niz zidove oltara.

Bespomoćno sam gledao. Da sam mogao, skočio bih i rastrgao Moussu ili šta god je bilo to stvorenje golim rukama. Ali nisam.

Samo sam nemoćno stajao okovan nevidljivim okovima. Suze su mi se kotrljale niz obraze. Osjećao sam njihovu slanoću na usnama. Kroz jecaje sam dozivao Damirovo ime, prijeteći Moussi da ću ga ubiti. Nije se pretjerano obazirao na moje prijetnje, već je ponovo podigao bodež i ubo.

Ovaj put u stomak i nagore, ka srcu. Njegova mišićava podlaktica nestade u Damirovoj utrobi do lakta, a onda se pojavi držeći njegovo srce. Još uvijek je kucalo.

Gotovo da sam mogao čuti njegove posljednje otkucaje u glavi. Široki bijeli zubi su zagrizli jaki mišić kao jabuku i otkinuli komad.

Onda je krenuo prema meni. Ličio je na otjelovljenje nekog košmara. Prilazio mi je, ogrnut tek nekom tkaninom oko pojasa. U rukama je držao bodež i nagriženo srce dok mu se krv slijevala niz bradu i kapala na grudi.

Prišao mi je, unoseći se u lice i raširio usne u osmijeh. Tek tada sam primjetio da su mu zubi poredani u tri reda, jedan iza drugog, sitni i oštri. Podigao je Damirovo srce i natrljao mi ga u lice.

Moussa je podigao bodež, spreman da mi ga sjuri u grudi. Njegova donja vilica se spustila, a usta razjapila dovoljno da me može progutati u jednom zalogaju. Iz razjapljenih usta dopiralo je bezbroj urlika kakve ljudsko uho nikada nije čulo.

Od tog trenutka sve je nekako maglovito. Sve se odigralo kao u usporenom filmu. Ne znam šta se desilo kada sam odjednom osjetio da me spone nevidljivih okova više ne čuvaju. Ruka sa sjekiricom, podignuta i spremna za napad još prilikom ulaska spustila se na Moussinu ćelavu glavu.

Sitne kapi krvi i sivi komadići mozga su mi poprskali lice kada sam iščupao sjekiricu iz njegove lobanje. Dizao sam ruku i spuštao je, ne obazirući se ni na šta. Bijes je u potpunosti zamijenio strah.

Stao sam kada više nisam imao u šta udarati. Sjekira mi je iskliznula iz ruku, klizava od krvi. Konačno je bilo gotovo. Barem sam tako mislio.

Ustao sam zadihan i krvav, pogledom tražeći Damirovo tijelo, ali je oltar bio prazan. Nije ga bilo. Krajičkom oka primjetio sam nešto i okrenuo se. Damir je stajao nedaleko mene, grudi i lica umazanih krvlju. Skočio je na mene prije nego sam stigao reagovati.

Nalet njegovog tijela nas je obojicu oborio. Uhvatio me je za vrat i davio. Gledao sam ga. Ne njega već to. Njegove oči, crne poput katrana, bez beonjača, zurile su u mene, duboke kao ambis. Kakav god to stvor bio, nije bio Damir.

Smogao sam snage, podigao ruke i zabio palčeve u njegove crne oči. Gurao sam ih sve dublje i jače dok nisam osjetio kako pucaju pod mojim prstima. Stisak njegovih šaka oko mog vrata je popustio. Okrenuli smo se.

Izvukao sam palčeve iz krvavih jama njegovih očiju, zgrabio kamen i stuštio ga na njegovu lobanju u jednom silovitom potezu. Ogavni zvuk pucanja lobanje ispunio je prostoriju. Udario sam opet i opet.

Uzeo sam njegovo tijelo u naručje, privio ga na grudi i zaplakao.  S njim u naručju sam izašao napolje.

„Ubio sam ga“, rekao sam u slušalicu dok je kiša prala krv s mene. „Mrtav je.“

***

Sjedio sam na rubu krevet prepušten udarima talasa sjećanja kada sam primjetio pokret u mračnom ćošku moje ćelije. Podigao sam pogled gledajući u kovitlac tame što je poprimao poznat oblik. Očekivao sam ga. Čudno, pomislio sam dok mi je prilazio, a njegov glas brujio u mojoj glavi, više se nisam bojao.

Ova priča je objavljena u Marsonicu 13.

---

Photo by Carlos Cara Alvarez