kule od pijeska

Kule od pijeska, preludij 1. dio

Večeras će svijet skončati. Možda ujutro. Neće biti praska niti jecaja da ga isprate, samo tišina i mrak jer ovaj put je nestajao zauvijek, znao je to Matias. Sve one prethodne smrti bile su samo preludij u ovo, simfoniju haosa. Početak kraja. Shvatio je to onog trenutka kada se probudio uz zvukove mašina oko sebe, nemoćan da pozove u pomoć, čak i jauk da ispusti jer su mu usta i grlo bili blokirani stranim tijelom.

„Ne pokušavaj pričati“, začuo je poznat glas. Dopirao je negdje izvan njegovog vidokruga. „Intubiran si. Probudio si se, samo to je bitno.“

Zamućeni Danilov lik iznad njega. Dodir ruke na čelu. Posljednje stvari kojih se sjećao prije nego se vratio u ništavilo između sna i jave.

Ponekad mu se činilo da nije imao života prije te noći kada je sjena izronila iz mraka, kao da je prošlost nestala u magli koju nije mogao rastjerati. Čarolija ispojana kako bi se zaštitio od stvari koje su živjele tamo, tek bi poneka uspomena izronila. Otoci u moru zaborava. Ili pak tamnice zatvora iz kojeg nije mogao pobjeći. Samo bi se prebacivao iz jedne u drugu dok ne bi došao do posljednje. Tada bi se vraćao, ne znajući izaći.

Tako se i našao na tom putovanju u sutonu svijeta. Suočen s vlastitom prolaznošću, vraćao se u prošlost prisjećajući se puta koji ga je doveo do života kakav je imao, svih onih raskrižja na kojima je zastao pitajući se koju stazu izabrati.

Sanjar mu je jednom rekao da nikada ne odustane od snova, da vjeruje srcu da me vodi jer onaj koji to učini umire sporom smrću, iznutra, posve nesvjestan toga. Tijelo postaje tek ljuštura u kojoj obitavaju samo sjene sjećanja nekoć žive osobe jer ono što ga je pokretalo više ne postoji. Uvjerio se u to dok ga je gledao kako mu se gasi pred očima, a Matias okretao glavu u buntu.

Pitao se da li je sve vrijeme birao stranputice vođen impulsom ili je negdje, s vremenom, izgubio snove skrenuvši tako s pravog druma. Zaslijepljen emocijama.

Račvanja su odavno ostala iza njega ostavljajući samo jedan put, vijugavu cestu što se gubila ispred njega, nalik onoj kojom su putovali nekada davno. Dvije ceste u dva vremena. Jedna što vodi ka i druga što je vodila od. Putovao je objema nikada ne došavši do odredišta. Večeras će stići. Preduhitrit će kraj i doći tamo gdje je sve počelo, tamo gdje će noćno nebo pripadati samo njemu kada se na njemu ugasi posljednja zvijezda.

Društvo će mu biti žal za riječima izgovorenim i onim prešućenim i slike utisnute u sjećanje, barem one koje su preživjele stihiju vremena što je izgarala sve pred sobom ostavljajući samo pepeo. Konačno će biti slobodan.

Prekorio se zbog tog boravka u prohujalim vremenima gdje je prečesto boravio nakon izlaska iz bolnice, ali samo se tu, među sjenama, osjećao živim. Tamo je bježao od osjećaja koji ga je prožimao u stvarnosti, snolike čežnje. Konačno joj spoznao ime. Saudade. Tako su Portugalci nazivali tu žudnju za izgubljenim stvarima, istovremenu tugu zbog toga što su nestale i sreću zbog užitka što su bile tu, barem i na tren. Kada bi portugalski mornari odlazili na putovanje, u vremena pomoraca, njihove supruge bi osjećale saudade, ne znajući hoće li se njihovi muževi vratiti. ‘Užitak u kojem patiš, patnja u kojoj uživaš’, kako je rekao Manuel de Melo.

Proširenje pored puta se ukaza iza krivine i Matias skrenu. Iako je vremena bilo sve manje, morao je zastati. Vratiti se u stvarnost kojoj nije želio pripadati. Nije izlazio iz automobila, spustio je krov i posegnuo za cigaretom. Zapalio ju je i povukao dim, jedan od onih halapljivih, pa ga otpuhnu ka nebu na kojem su se zvijezde, jedna po jedna, gasile. Znao je da pogleda li gore kroz teleskop, vidjet će samo nadiruću tamu. Kao da je drevno, davno zaboravljeno božanstvo probuđeno iz sna što je trajao eonima odlučilo da se nahrani svjetlošću.

Dim se zakovitla uvis poprimajući siluetu ženskog tijela, njenog, samo na tren prije nego se preobrazi u leptira koji se rasprši i nesta u noći, odvodeći sa sobom i Matiasa, natrag među sjene koje je toliko obožavao, pokraj žene čiji je dodir koža pamtila. Putanju kažiprsta od grudi niz ruku, do vrha malog prsta i natrag, uz podlakticu i mišicu do srca gdje prst završi svoj put.

Podigla se na lakat. Osjetio je vlažnost njenih usana na vratu. Vrelinu daha na uhu.

„Japanci to zovu akai ito. Tu nevidljivu crvenu nit što povezuje dvoje ljudi. Može se razvući i zapetljati, ali nikada prekinuti. Bez obzira koliko duga i zapetljana bila, omogućit će im da se nađu ako se izgube. Nekada. Negdje. Nekako.“

Izvadila je crvenu nit, vunenu shvatio je kada ju je vezala oko njegovog lijevog ručnog zgloba. „Ponekad bih voljela bih da znam gdje si, da mi dopustiš da uđem u kojoj god vukojebini da si u toj svojoj glavi“, prošaputala je. „Pošto to ne želiš, dajem ti ovo. Kada je Tezej krenuo u labirint da se suoči s Minotaurom, Arijadna mu je dala klupko crvenog tkanja da mu bude nit vodilja do izlaza.“

„Ja se ne borim protiv mitskih čudovišta.“

„Čudovište se nalazi u svima nama“, rekla je blistavih očiju. „Samo želim da se vratiš. Meni. Moraš živjeti prije nego umreš, Matiase.“

„Zaista vjeruješ da ljubav nema kraj?“

„Kako će imati kada smo vječni?“

Ali nisu bili. Ljubav je poput kula od pijeska. Riječi prošaptane noću dok ljubavnici leže isprepletenih tijela, obećanja o vječnoj ljubavi i nepokolebljivoj vjernosti. Laži kojima se grade dvori veličanstvenih tornjeva sve do prvog talasa koja ih potopi kao da nikada nisu postojali. Tada bi ljubavnici ruke zarili u ruševine od čijeg bi blata iznova pravili dvorac. Trebalo je ostati nakon talasa. Dva zidara, a ne jedan, jer ono što jedan sagradi, drugi će srušiti i bez bijesnog mora, ali ništa u životu nije sigurno sem smrti i stoga se prije smrti moralo umrijeti. Sve, pa i ljubav, kako bi počelo iznova.

Kao u pjesmi koju je voljela puštati dok bi se vozili u starom kabrioletu putujući ka neznanom. Dvoje ljubavnika hrle ka vječnosti kroz prostor i vrijeme. Jedno je nesigurno, drugo mu pruža ruku i govori: „Dođi, sagradit ću ti kule od pijeska.“

Njihove kule odavno je razorio okean i premda su oboje bili bolno svjesni uzaludnosti toga, tumarali su plažom nakon oseke u potrazi za ostacima onoga što su stvorili. Svako za sebe, na različitim stranama. Sada je znao da su bili previše zaneseni idealima, vjerovali u iluzije koje su sami stvorili uvjereni da se osjećaji ne mijenjaju zaboravljajući da su ljudi ti koji se mijenjaju. Sumnjaju. Dvoume. Preispituju.

Međutim, postojao je trenutak kada je Matias shvatio da želi poći u nesigurnost i graditi pješčane tornjeve s njom. Noć poput ove koja je trebala biti posljednja. Noć u kojoj je svijet već jednom umro dok se vreli dah Santa Ane spuštao niz planinske klance i dalje, jureći ka obali. Mirisao je na pustinju. Budio nemire svojim šapatom. Dizao mrtve iz grobova.

Matias je krao poglede na nju. Smješkala se sklopljenih očiju, ruku podignutih u pokušaju da vjetar i ukroti ga. Bretela ljetne haljine spala s ramena. Zbog te slike vrijedilo je kupiti taj automobil novcem ušteđenim za druge snove jer ju zauvijek nosio u sebi. Svilu njene kože kada mu je uzela ruku i spustila je na svoje bedro. Natjerala ga je da je proba. Da sagradi još jednu ćeliju za sebe koju je posljednjih dana često posjećivao kako bi se prisjetio njenog ukusa. Čak i sada, svakim dizanjem cigarete do usana jezikom bi mu se zakotrljao njen ukus. Prsti mirisali na nju kao da ih je tek izvadio iz nje.

Bacio je opušak napolje i izašao iz automobila. Pošao ka metalnoj ogradi iznad litice. Vjetar se pojačao. Uvijao je skuta njegovog mantila poput krakova, sputavajući ga dok je koračao ka rubu litice, da ne priđe bliže. Da ne čuje pjev sirene iz uspjenušanih valova što su se lomili na stijenama. Čuo ga je jasno u vjetru koji je sada mirisao na nju i šaputao mu njeno ime žareći mu lice.

Okean se uzburkao, osjećajući njegovo prisustvo. Želio ga je kazniti zbog onoga što je uradio njegovoj mezimici, ali čak ni on nije mogao dosegnuti visine na kojima je Matias stajao.

Poželio je izvaditi pisma bez datuma skrivena unutar njegovog mantila. Izgovoriti njihov sadržaj naglas iako ga je napamet znao. Pročitao ih je toliko puta da je mogao vidjeti duge prste kako drže pero i kreću se po papiru krvareći tintom dok je pogledom pratio krivine ukošenog rukopisa.

Prepipao je džepove u koji su poput Borgesovog alefa stale tajne svemira i više, novčanik s dvije fotografije, kožom uvezan notes i svežanj pisama. Dodirnuo je grudi, napipao tvrdi ožiljak ispod košulje. Tkivo oko njega utrnulo i dalje.

„Imao si sreće što je bila loš strijelac“, rekao mu je Danilo u bolnici. „Dva centimetra su te dijelila od smrti.“

Osjetio je kap vode na čelu. Druga mu je pala na obraz kada je podigao pogled. Osmjehnuo se. Kiša je uvijek oplakivala kraj svijeta. Sklopio je oči prepuštajući se zovu sirene što se čuo kroz lomljenje talasa. Jednom nogom je već bio preko ograde kada je začuo zvuk savijanja metala, da bi potom sve utihnulo sem okeana.

Okrenuo se, probuđen iz hipnotičkog polusna. Nedaleko od njega, automobil je proletio kroz ogradu i zaustavio se na rubu stijene, zabivši se u drvo. Pojurio je, okliznuo se i pao. Koljeno je pulsiralo od bola, dlanovi izgrebani, ali je sa psovkom ustao, nastavljajući dalje.

Pažljivo se spustio do slupanog vozila. Muškarac je sjedio naslonjen na sjedište, grudi probodenih granom koja ga je prikucala. Zakrkljao je. Krv pokulja niz njegovu bradu, grudi dok je pokušavao oblikovati riječi potopljenim grlom. Matias je ispratio njegov pogled do praznog sjedišta suvozača. Rubovi rupe na šoferšajbi obojeni crvenilom, ženska cipela na podu. Pogledao je preko haube. Pepeljuga je nestala u dubinama.

„Ne govori ništa,“ prošaputao je Matias, pokušavajući otvoriti zaglavljena vrata. „Sve će biti u redu, ne brini. Izvući ću te.“


Photo by Anthony Cantin on Unsplash

Author

mirnes.alispahic@gmail.com
Trenutno izgubljen u prijevodu među pješčanim dinama u blizini Rub Al Khalija. Pokušava pisanjem pronaći put natrag.

Comments