„Nikada nismo beskonačno udaljeni od onih koje mrzimo. Iz istog bismo razloga mogli pomisliti da nikada u potpunosti nećemo biti pored onih koje volimo.“ Ovim mislima neimenovanog protagoniste započinje roman „Hladna koža“ Alberta Sáncheza Piñola i može se reći da je u njima sadržana cijela bit knjige.
“Nolite te bastardes carborundorum.”
„Nisu li samo bogovi besmrtni? Zašto razmišljati o nečemu što smrtnicima izmiče? Zašto bi neko uopće poželio biti besmrtan, premda bio i bog? Nije li to usamljen život?”
Noću vrijeme protječe na način svojstven noću.
Prvi roman Margarite Karapanou, grčke spisateljice, počinje kao i većina romana, s posvetom: „Mojoj majci, Margariti Liberaki, s ljubavlju“ da bi već u narednom poglavlju Margarita K. napisala: „Rođena sam u julu, u vučji sat, u znaku Raka. Kada su me donijeli njoj kako bi me vidjela, okrenula se ka zidu.“
Da li ljubav zaista ima rok trajanja? Ako je vjerovati Fredericu Beigbederu ima jer on u svom romanu kaže da “Ljubav traje tri godine”.
Sklapam oči ne bih li otjerao užase koji se bude iz svog sna. Prizivam zaborav da ih ponovo ogrne i mada tjeram grozote čini se da su mi uspomene bile satkane samo od njih.
Ovo je priča o dvoje ljudi koji po svim mogućim kriterijima ne bi trebali funkcionirati, ali funkcioniraju. Priča o različitostima, strahovima, kajanju i žaljenju za propuštenim prilikama.
Staklaste oči me promatraju kada skrećem pogled. U njima se ogleda nebo i orao što kruži u visinama. Život u mrtvilu.
Zagledao sam se u čovjeka iza te maske mržnje. Čovjeka koji me je mrzio jer sam došao na njegovo, po njegovo.
