Zaboravljeni

„Pitaš se kakav je to zaboravljeni bog koji se ni imena svog ne sjeća? Bogovi nisu toliko različiti od ljudi, smrtniče,“ jedva postojan, slabašni glas se širio prostorijom poput talasa noseći toliko željne odgovore kao da je sablast imala pristup njegovom umu. „Možda nas ne možeš posjeći mačem niti nas bolest može baciti na koljena. Besmrtni smo, ali i to ima svojih ograničenja. Da bi živjeli, trebaju nam vjernici. Onog časa kada vjera počne da blijedi i slabi, počinje naša propast.“ Riječi zaboravljenog boga bile su natopljene sjetom. „Svojoj djeci sam dao dar, a od mene je ostala tek sjena spomena mog imena u njihovim sjećanjima. Uskoro će i to izblijediti i postat ću zaborav, raspršen kao prašina na vjetru.“

Čitaj dalje...

Fragmenti

Tek kada sam mu spustio ruku na rame, reagovao je. Trznuo se, kao da sam ga probudio iz nekog dubokog sna, i pogledao me. Oči su mu plamtjele sjajem kakav prije nisam vidio.

„Jesi li čuo ovo?“, upitao me je.

„Šta?“

„Vjetar. Šapuće“, progovorio je odsutno.

„Ne budali. Vjetar k’o vjetar.“

Iscerio mi se u lice. Nešto u tome je natjeralo da jeza siđe niz moja leđa.

Čitaj dalje...

Niz paukovu nit: poglavlje III

III Razmicao sam granje četinara dok sam išao ka jezeru. Kroz krošnje sam vidio njegovu mirnu, tamnu površinu kako bljeska na mjesečini. Izašavši iz šume, našao sam se na obali jezera u čijem je plićaku stajala poznata figura u bijeloj haljini. Voda […]

Čitaj dalje...

Niz paukovu nit: poglavlje II

II „Manjak inspiracije?” Glas suputnika me je vratio u stvarnost gdje se u trenu sjetih gdje sam. Sjedio sam u avionu, vraćao se kući. Muškarac pored mi je bio blizak godinama, vodnjikavih očiju skrivenih iza naočala debelog okvira. Na tankim usnama mu […]

Čitaj dalje...

Niz paukovu nit: poglavlje I

माया (māyā) magija, iluzija    Za nju, djevojčicu s cirkusom u glavi   I   Smrt nije kraj već novi početak. Smrću zvijezde rađa se crna rupa, raste sporo i nezaustavljivo guta sve pred sobom kriveći vrijeme i prostor. Tako iz smrti […]

Čitaj dalje...

Svjetlonosac

Svega nekoliko metara od njegove kolibe, svijet se završavao. Progutala ga je neobična gusta bijela magla ni nalik onoj što se spuštala s planinskih vrhova. U njoj su nestali i noć i nebo, mjesec i zvijezde. Ostala je samo bjeličasta melasa čiji su se pipci vrzmali svuda uokolo.

Čitaj dalje...

Grobnica na Krovu svijeta

Kraljevi čije kosti su odavno bile prah raznesen vjetrovima prošlosti i bogovi u koje više niko nije vjerovao na ovom zimom stegnutom mjestu, nisu me plašili. Plašila me je planina sa svojom ćudljivom naravi, bijesnim vjetrovima što je koristila umjesto biča i mrazem kojim je ledila srž u našim kostima. I oni stvorovi urlika jačih od vjetra, što se bore u magli, kosmatih, snažnih tijela i dugih ruku koje ti mogu iščupati glavu u trenu, kao insektu. Bojao sam se i onih stvari što su počivale unutar planine, o kojima su i gorštaci pričali sa strahom i nikada kada bi pala noć, jer zlo se ne priziva u svoj dom. Njih sam se plašio i od njih sam zazirao. Jedino su oni mogli biti ubice mojih snova.

Čitaj dalje...
Čitaj dalje...