Iako kažu da je nemoguće putovati kroz vrijeme, ne bih se složio s tim. Moguće je. Svi to radimo povremeno. Ponekad kazaljke vremena obrnu taktovi poznate melodije, možda miris koji nanese povjetarac i zagolica nam nozdrve ili prizor nečeg poznatog i […]
Ovo je zapravo poetski ispričana priča o ispunjenju života, strahu od smrti i ljubavi, čistoj i nevinoj. O neukaljanoj ljepoti Trnoružice u njenom staklenom lijesu jer ako se sjetimo originalne bajke, vidjet ćemo da je zapravo silovana tako usnula. Jedina tužna kurva, koje se spominju u naslovu, jeste sam glavni lik koji sam kaže, “seks je utjeha za one koji ne mogu pronaći ljubav”.
Neka osjećanja zauvijek ostaju s nama. Neka izazivaju bol upravo iz tog razloga što ostaju. Da li je stvarno moguće nositi uspomenu na nekoga godinama, biti zaljubljen u osobu koja je bila nekad dok ste bili djeca? Željeti je i voljeti i tražiti u svakoj osobi na koju naiđete? Da li je to uopće ista osoba godinama poslije? Hadžimiju se to desilo sa Šimamoto, djevojčicom koju je poznavao kada su imali dvanaest godina, a onda su im se putevi razišli kada se odselio. Ostala je samo uspomena i ta neostvarena želja.
„Pitaš se kakav je to zaboravljeni bog koji se ni imena svog ne sjeća? Bogovi nisu toliko različiti od ljudi, smrtniče,“ jedva postojan, slabašni glas se širio prostorijom poput talasa noseći toliko željne odgovore kao da je sablast imala pristup njegovom umu. „Možda nas ne možeš posjeći mačem niti nas bolest može baciti na koljena. Besmrtni smo, ali i to ima svojih ograničenja. Da bi živjeli, trebaju nam vjernici. Onog časa kada vjera počne da blijedi i slabi, počinje naša propast.“ Riječi zaboravljenog boga bile su natopljene sjetom. „Svojoj djeci sam dao dar, a od mene je ostala tek sjena spomena mog imena u njihovim sjećanjima. Uskoro će i to izblijediti i postat ću zaborav, raspršen kao prašina na vjetru.“
Tek kada sam mu spustio ruku na rame, reagovao je. Trznuo se, kao da sam ga probudio iz nekog dubokog sna, i pogledao me. Oči su mu plamtjele sjajem kakav prije nisam vidio.
„Jesi li čuo ovo?“, upitao me je.
„Šta?“
„Vjetar. Šapuće“, progovorio je odsutno.
„Ne budali. Vjetar k’o vjetar.“
Iscerio mi se u lice. Nešto u tome je natjeralo da jeza siđe niz moja leđa.
Svega nekoliko metara od njegove kolibe, svijet se završavao. Progutala ga je neobična gusta bijela magla ni nalik onoj što se spuštala s planinskih vrhova. U njoj su nestali i noć i nebo, mjesec i zvijezde. Ostala je samo bjeličasta melasa čiji su se pipci vrzmali svuda uokolo.
Kraljevi čije kosti su odavno bile prah raznesen vjetrovima prošlosti i bogovi u koje više niko nije vjerovao na ovom zimom stegnutom mjestu, nisu me plašili. Plašila me je planina sa svojom ćudljivom naravi, bijesnim vjetrovima što je koristila umjesto biča i mrazem kojim je ledila srž u našim kostima. I oni stvorovi urlika jačih od vjetra, što se bore u magli, kosmatih, snažnih tijela i dugih ruku koje ti mogu iščupati glavu u trenu, kao insektu. Bojao sam se i onih stvari što su počivale unutar planine, o kojima su i gorštaci pričali sa strahom i nikada kada bi pala noć, jer zlo se ne priziva u svoj dom. Njih sam se plašio i od njih sam zazirao. Jedino su oni mogli biti ubice mojih snova.
“Ona je zrak koji udišem ili želja za njom.”
