Ciganin, ali naljepši, Kristian Novak
Romi. Ksenofobija. Rasizam. Trgovina ljudima. Okrutno višestruko ubistvo. Tragična ljubavna priča. Društvena kritika. Sve su to elementi romana „Ciganin, ali najljepši“ Kristiana Novaka, pa se ovako čini kao literarno kopile “Doma za vješanje”, “Sjećanja na ubistvo” i “Traffica” uz dašak Boormanovog “Oslobađanja” ili Hillove “Južnjačke utjehe”, što donekle i jeste, ali i nije.
Novak atmosferom američke južnjačke gotike uspješno prikazuje hrvatsko Međimurje, koje se čini prikladnim ekvivalentom močvara kojima suvereno vladaju Kajuni ili divljinama Georgije u kojima stranci nisu pretjerano dobrodošli, jer tamo vladaju drugačija pravila negoli van tog područja, te kroz četiri narativa, koja se isprepliću, pripovijeda priču o događaju koji se desio prije nekog vremena usput se koristeći elementima magijskog realizma sve u svrhu otkrivanja gorke istine iza svega.
Sama tematika „Ciganina“ je sjajna, teme su uvijek aktuelne, posebno sada, što ga u jednu ruku čini ziheraškim romanom napisanim da se poberu nagrade, što je na kraju i uspio, pa je teško reći da li je zaista pisan s namjerom da udara po emocijama ili da istraži nova područja balkanske književnosti. U svakom slučaju, zbog pristupa naraciji i odluke da cijelu priču ispriča kroz četiri naratora, jasno definirana što je za svaku pohvalu, kao transkript razgovora u kojem se oni obraćaju neimenovanom sugovorniku, osim u slučaju Sandija za kojeg znamo da se obraća Japici, roman gubi na emotivnoj težini koju je trebao imati, s obzirom na to kojim se temama bavi, mada je vjerovatno zamisao bila da se tako čitatelj/čitateljica više zapitaju o svemu, jer se ipak likovi obraćaju direktno njima.
Međutim, najveća mana romana jeste upravo taj tip naracije, jer izostaje dosta toga, a previše se kaže. Nekada treba ostaviti čitateljima mogućnost da sami dođu do nekih zaključaka, umjesto da im se trpaju nasilno u glavu. Također, teško je zamisliti pravi intervju ispričan na ovaj način, gdje sugovornik zna napamet i komentare i nadimke korisnika na YouTubeu ili pak cijele dijaloge ispričane na dijalektu. Jednostavno zvuči neuvjerljivo i na trenutke prilično zamarajuće. Ima tu još stvari koje škripe, prvenstveno upravo zbog odluke da se roman ispriča na način na koji je ispričan. Čak i Sandijev dio, koji je “najmesnatiji” previše odskače.
Ipak, Novak dobro piše, ima nekoliko jakih scena u romanu koje ostaju u sjećanju, ali sveukupan dojam jeste da je roman mogao i trebao biti jači. Ovako je cijeli potencijal i talenat, koji Novak nesumnjivo posjeduje, neiskorišten do kraja, ali se ne može sporiti kvaliteta romana.
You must log in to post a comment.