Sama tematika „Ciganina“ je sjajna, teme su uvijek aktuelne, posebno sada, što ga u jednu ruku čini ziheraškim romanom napisanim da se poberu nagrade, što je na kraju i uspio, pa je teško reći da li je zaista pisan s namjerom da udara po emocijama ili da istraži nova područja balkanske književnosti. U svakom slučaju, zbog pristupa naraciji i odluke da cijelu priču ispriča kroz četiri naratora, jasno definirana što je za svaku pohvalu, kao transkript razgovora u kojem se oni obraćaju neimenovanom sugovorniku, osim u slučaju Sandija za kojeg znamo da se obraća Japici, roman gubi na emotivnoj težini koju je trebao imati, s obzirom na to kojim se temama bavi, mada je vjerovatno zamisao bila da se tako čitatelj/čitateljica više zapitaju o svemu, jer se ipak likovi obraćaju direktno njima.

Međutim, najveća mana romana jeste upravo taj tip naracije, jer izostaje dosta toga, a previše se kaže. Nekada treba ostaviti čitateljima mogućnost da sami dođu do nekih zaključaka, umjesto da im se trpaju nasilno u glavu. Također, teško je zamisliti pravi intervju ispričan na ovaj način, gdje sugovornik zna napamet i komentare i nadimke korisnika na YouTubeu ili pak cijele dijaloge ispričane na dijalektu. Jednostavno zvuči neuvjerljivo i na trenutke prilično zamarajuće. Ima tu još stvari koje škripe, prvenstveno upravo zbog odluke da se roman ispriča na način na koji je ispričan. Čak i Sandijev dio, koji je “najmesnatiji” previše odskače.

Ipak, Novak dobro piše, ima nekoliko jakih scena u romanu koje ostaju u sjećanju, ali sveukupan dojam jeste da je roman mogao i trebao biti jači. Ovako je cijeli potencijal i talenat, koji Novak nesumnjivo posjeduje, neiskorišten do kraja, ali se ne može sporiti kvaliteta romana.