Divni svijete, gdje si?, Sally Rooney
Sally Rooney je došla tiho i postala književna senzacija preko noći. Sve je počelo od eseja koji joj je osigurao pažnju agenta, a onda je iz ladice izvukla rukopis „Razgovora s prijateljima“ kojeg je napisala s 24 godine i tako je postala „glas generacije“. Alice, Rooneyina junakinja iz posljednjeg romana „Divni svijete, gdje si?“ spisateljica je poput Sally, stekla je slavu s dva romana i sada sumnja da u sebi ima snage i talenta da iznese treći i bilo koji drugi poslije njega. Mada Rooney tvrdi kako nikada ne piše o sebi, ovdje je teško ne pronaći paralelu, posebno u rečenici koju Alice piše u svom emailu prijateljici Eileen, gdje kaže kako ljudi očekuju od nje da proda to malo talenta što ima dok ne zaradi puno novca i ne ostane bez talenta, a na njeno mjesto dođe nova dvadesetpetogodišnja senzacija. Kao da sama Rooney priznaje da je precijenjen pisac i da piše popularne teme radi drugih, ne radi sebe.
Njena druga junakinja, Eileen, najbolja je Aliceina prijateljica od studentskih dana i ponekad se čini da među njima neke razlike. Email komunikacija, koja slijedi nakon svakog njihovog poglavlja, ne čini situaciju ništa boljom jer se čini da obje progovaraju istim jezikom, bez nijansi. Obje su oštećene, izgubljene u životu i pravi su predstavnici generacije. Jedina razlika su partneri koje su izabrale.
Alice, koja se oporavlja od nervnog sloma, odlučuje okrenuti novi list. Otići daleko od sviju samo da bi pronašla zonu komfora u vezi s likom koji joj uopće ne odgovara, kao ni ona njemu, ali nasilu guraju. Lažu se da odgovaraju jedno drugom.
Eileen nije ništa bolja. Zaljubljena u istog muškarca od svoje 15. godine, ona s njim ima povremenu ljubavnu aferu. Želi ga, ali ne želi biti s njim. Za razliku od Alice, njenom partneru je doista stalo do nje. Ili se i on zavarava zonom komfora jer su navikli jedno na drugo.
Obje su u toksičnoj vezi, iako to ne žele priznati sebi.
„Divni svijete, gdje si?“ produžetak je ili bolje reći, nadogradnja „Normalnih ljudi“. Isti likovi, iste situacije. Dok su Connell i Marianne više kartonski isječci negoli ljudi od krvi i mesa, Alice i Eileen, pa čak i Felix i Simon, češće djeluju kao punokrvne osobe nego što su to njihovi prethodnici. Sve ono što je popularno današnjim generacijama, nalazi se i u ovom romanu. Otuđenost, osjećaj izgubljenosti, seks bez osjećaja kojim se koristimo samo da bi se osjetili živima, društvene mreže, depresija, zone komfora koje sebi izgradimo iako nemaju smisla. Da bi bila in, Sally je čak dodala da su dva od četiri lika biseksualna iako to ničim ne doprinosi radnji niti gradnji njihovih ličnosti, ali je tu kako bi se bilo u trendu.
U usporedbi sa „Normalnim ljudima“ „Divni svijete, gdje si?“ vidljivo je unaprjeđenje u smislu likova, iako su u biti to isti naporni likovi koje želite ošamariti, i obrade određenih tema, ali nedostaje tu još mnogo toga. Sallyn stil, onaj koji mnogi smatraju genijalnim, i dalje često djeluje na osrednji rad iz kreativne radionice i tek u posljednjoj trećini romana se pokazuju naznake njenog talenta koji govore da bi mogla bolje i više, samo ako joj se pokaže pravi put. Neosporno je da kvaliteta varira, ne od stranice do stranice, ili poglavlja do poglavlja, već od pasusa do pasusa. Nerijetko je tekst nalik opisima slika koji se pišu za slabovidne i slijepe osobe. Suhoparni scenaristički pristup, što je svakako nešto na čemu je trebalo poraditi.
Prethodni romani su bili rukopisi izvučeni iz ladice, sređeni na brzinu i izbačeni na tržište. „Divni svijete, gdje si?“ je trebao još malo odstajati, možda proći još neku ruku prepravki prije objave, no ne želeći sjahati s talasa uspjeha nakon prethodna dva romana, izdavač se odlučio objaviti ga. Svakako da će se ljudi pronaći u njemu, mlađe generacije prvenstveno, jer se mogu prepoznati u likovima i situacijama pa će tako lakše srasti s njima, ali to i dalje ne čini ovo dobrim romanom, tek osrednjim.
-
Tagged bezbojni cukuru tazaki, bezbojni tsukuru tazaki, haruki murakami, japan, japanska književnost