Probuđene furije

Probuđene furije, Richard Morgan

Richard Morgan piše mokre snove ljubitelja cyberpunka, u to nema sumnje. Počevši sa „Digitalnim ugljikom“, Morgan je u žanr uveo ciničnog antijunaka, Takeshija Kovača i ubacio ga u svijet neonki, megakorporacija, yakuza i tjelesnih modifikacija, te sve to obilato začinio nasilnim akcionim scenama i eksplicitnim seksom. „Probuđene furije“, posljednji dio trilogije o bivšem Poslaniku UN-a tu dobitnu formulu pojačava i diže ljestvicu, kako to obično biva s nastavcima. Ako nešto funkcionira, ne diraj. Samo dodaj još. Nažalost, u ovom slučaju ta kombinacija je podbacila.
Nakon što je u drugom dijelu serijala, „Slomljeni anđeli“ otišao iz noir voda i prebacio se u žanr političkog vojnog SF-a, Morgan se donekle vraća korijenima i stavlja Kovača u neonom obojene ulice Harlanovog svijeta, rodne mu grude, gdje oligarhija Prvih porodica vlada čeličnom rukom, a revolucionari sanjaju o povratku Quellcrist Falconer, mitske figure i vođe nekadašnje revolucije, mrtve već tri stoljeća.
Već na početku, Morgan čitatelja stavlja u akciju. Kovač je ranjen, progonjen. Njegovi džepovi su puni kortikalnih diskova svećenika, pripadnika radikalnog vjerskog reda. Njegovi motivi nepoznati sve do posljednje trećine romana kada se demistificira njegova persona, a povod za pokolj cijelog reda postaje više nego smiješan, posebno kada je u pitanju neko kao Kovač. Da je Morgan gradio lika na drugi način od samog početka, to bi imalo smisla, ovako i ne baš. To je samo povod da Kovač bude ono što najbolje zna, bezumni stroj za ubijanje.
Nije samo to problem ovog romana koji počinje dobro, uvlači u radnju od prve stranice i ne pušta. Neprestana akcija vodi Kovača iz situacije u situaciju, dok s novom ekipom odlazi u pustoš, poprište razornog rata, kako bi došao do novog tijela i nešto financija. Njihovim povratkom priča gubi na zaletu i počinje da ponire, svakim poglavljem dublje.
Postoje granice do kojih se može ići kada je u pitanju SF, a da se ne pretjera i ne ode u krajnost u kojoj se obezvrjeđuje sve što je do tada napisano. Upravo to radi Morgan, izvlačeći sulude plot twistove svakih nekoliko poglavlja, razvlačeći radnju i koristeći deus ex machina rješenja poput početnika kursa kreativnog pisanja, što dovodi do pitanja koliko je zaista Morgan bio motiviran da napiše ovaj roman ili je to odradio tek da ispuni ugovorne obaveze.
Prije svega, previše je niti upleteno u ovaj roman. Priča od kojih su se mogla napraviti dva zasebna romana o Kovaču. Zatim je tu problem koji Morgan ima od početka serijala, spomene određene teme koje bi romanu dale na težini, ali ih se samo ovlaš dotakne. Radikalna religija, revolucija i društvena borba između staleža, ponašanje prema ženama. Ima on sjajnih ideja ovdje, nedovoljno razrađenih. Ono u čemu briljira jesu njegove akcione scene, dostojne holivudskog blockbustera. Zapravo, ovaj roman doista i djeluje tako. Kao previše plaćeni holivudski SF ljetni hit u režiji Michaela Baya, recimo.
Daleko od prva dva romana o Kovaču, razvučen do granica bola, ali čitljiv jer ipak je ovo mokri san za ljubitelje cyberpunka.

Author

mirnes.alispahic@gmail.com
Trenutno izgubljen u prijevodu među pješčanim dinama u blizini Rub Al Khalija. Pokušava pisanjem pronaći put natrag.