“Francuski roman”, nešto je drugačije djelo od onoga na što smo navikli od Frederica Beigbedera, no ništa manje vrijedno i vjerovatno je njegov najintimniji roman dosad.

Nekada posrnemo, padnemo na najnižu tačku života gdje počnemo da vrtimo film i preispitujemo svoje odluke, pitamo se gdje smo pogriješili i jesmo li mogli nešto drugačije uraditi. Možda tražimo opravdanje za učinjene postupke, možda se samozažalijevamo dok niko ne gleda, ali kako god, sve prođe, pa tako i doživotna ili u slučaju Fredericka Beigbedera pritvor od 24 sata, koji je produžen na 32.

Za vrijeme tog pritvora, on u ćeliji pariskog zatvora počinje da se vraća u djetinjstvo, koje je, kako sam kaže, namjerno zaboravio. Kako i ne bi kada se tamo kriju stvari koje su ga učinile čovjekom kakvim jeste, emotivno osakaćenim, ne baš dobrim ocem i melanholičnim dječakom, koji odbija odrasti. Tu su razlozi njegovog ponašanja koje je dovelo do toga da ga uhapse u rane jutarnje sate dok šmrće kokain s haube sportskog automobila, ali Beigbeder ne traži samilost svojih čitatelja niti se pravda, iako nekoliko puta krene ka patetici i samožaljenju, pa se vješto izvuče jer ipak je on dovoljno inteligentan pisac i šarmantna pojava da bi sebi dopustio jeftine klopke za čitatelje. On samo preispituje svoj život. Stvari koje su prethodile svemu.

Klasični je to Beigbeder u svom narativu, ne toliko humorističan kao inače, kao da mu nedostaju maske Marca i Oscara, njegovih alteregoa iz drugih romana, ali dovoljno sarkastičan i ciničan kada treba. Dok u principu uvijek govori o sebi krijući se iza svojih alteregoa, osipajući ujedno paljbu po društvu i pojavama u njemu, ovdje je sebi dopustio više ogoljavanja i poniranja u svoju ličnost nego što je to radio prije.

Tako je „Francuski roman“ više njegova autobiografija negoli roman, pa samim tim, a i zbog okolnosti u kojima je dobio inspiraciju za pisanje, jasno je zašto je humor smanjen na minimum i izostaju njegovi aforizmi i udarni izrazi, uglavnom o ljubavi, na koje nas je navikao. Beigbeder priča o odnosu s bratom, koji je, za razliku od njega, savršen i navodi da je, pored razvoda roditelja, ta njegova savršenost razlog Frederickove sudbine, da postane nadobudni pisac bez dlake na jeziku, dječak u tijelu muškarca pun nesigurnosti. Svom bratu ujedno zavidi, ali ga i neizmjerno poštuje. Dotiče se on i svojih roditelja, majke i očuha, oca i njegovih ljubavnica, raskalašenih zabava, svojih predaka, ali i Francuske jer ipak on ne može bez te kritike, suptilno provučene kroz tekst.

Emotivniji nego inače, Beigbeder je u „Francuskom romanu“ predstavio sebe na nešto drugačiji način. Ljubitelj dobre zabave i žena je i dalje tu, njegovo ponašanje je isto, ali ovaj put se iza njegovog osmijeha i raskalašenosti pojavljuje melanholični dječak za kojeg smo sve vrijeme znali da je tu, samo se nikada nije pokazivao. Nije roman koji bih preporučio za upoznavanje s njegovim opusom, više je za nekad poslije.

Copyright protected by Digiprove © 2020 Mirnes AlispahićSome Rights Reserved