Kada Hollywood servira film koji je temeljen na istinitoj priči, treba mu prići s dozom sumnje jer ipak je to filmski medij koji zahtjeva drugačiji pristup, te poneko manipulisanje s emocijama gledatelja zarad veće dramatičnost i gledljivosti. U slučaju adaptacije romana Lorenca Carcaterre, „Spavači“, za koji je sam autor rekao da je autobiografski i da su samo imena i datumi izmijenjeni, to je barem jasno vidljivo na filmskom platnu, ali šta je s knjigom?

Carcaterra počinje roman ubistvom, a zatim se vraća godinama unazad i pripovijeda priču o svom odrastanju u Paklenoj kuhinji, ozloglašenoj četvrti New Yorka, tokom ranih šezdesetih godina prošlog stoljeća, kako bi nam predočio događaje koji su doveli do ubistva na početku.

Tako pratimo grupu dječaka, različitih godina, koji dolaze, iz mahom, narušenih porodica te im je ulica i njihovo druženje jedini spas od onoga što ih čeka kući. Poglavlje za poglavljem, Carcaterra kroz mjesece i godine, nasumično bira događaje iz tog perioda kako bi nam predstavio dječake i upoznao nas s njima, što mu donekle i polazi za rukom, ali uprkos tome što tvrdi da je ovo autobiografsko djelo, nedostaje mu autentičnosti u nekim dijelovima, pa dijalozi ne zvuče kao nešto što bi izgovarali klinci u tim godinama, a i sami likovi su nedovoljno izgrađeni pa Carcaterra tu pokazuje slabost svog spisateljskog talenta.

Postavlja se pitanje, šta je cilj tih dijelova romana, osim da nas upozna s dječacima i pripremi na ono što dolazi? Da u nama stvori simpatiju prema njima vješto koristeći njihovu problematičnu pozadinu pa time pokušava opravdati njihove postupke, kojih ima itekako sumnjivih, a onaj najgori ih odvodi u dom za maloljetnike. Nešto što je započelo kao neslana šala, prema imigrantu. Čovjeku koji im je bio meta samo zato što je bio imigrant. Pokušava to Carcaterra opravdati u svojim prisjećanjima, iskazati žaljenje zbog tih postupaka, no… Ima tu finih trenutaka, onako srceparajućih, detalja na koje zastanete i zapitate se da li je to moguće, ali onda dolazi posljednja trećina u kojoj dječaci odlaze u taj dom na izdržavanje kazne i tu…

Pa, jednostavno ono malo „autentičnosti“ koje je držalo roman na okupu počinje da nestaje i prerasta u tipično poigravanje s emocijama, sada već očigledno te se cijela stvar ruši na svojim staklenim nogama. Da nema one etikete „autobiografska priča“, možda bih i povjerovao u sve to, ali ne. Teške su to scene grupnog silovanja dječaka od strane grupe zatvorskih čuvara, međutim… kolike su šanse da se nađe grupa čuvara pedofila u jednom zatvoru, da zlostavljanje traje godinama, ne samo njih, nego i drugih, da djeca umiru od batina, da ih se muči i niko o tome ne progovara ni riječi? Pa ni roditelji da primijete nešto čudno kod svoje djece?

Ogradio se Carcaterra lukavo na neke stvari, pa je tako u sceni, tako besramno uzetoj iz filma „The Longest Yard“ i prepunoj klišeja da prevrćete očima, stavio da je lik koji umire od batina crnac, da je jedini čuvar koji se buni crnac. Zašto? Pa tih godina crnci u Americi nisu imali pretjerano prava i ko bi povjerovao u to šta imaju reći. O drugim stvarima, ne vrijedi ni pričati. Sve je već rečeno još onda kada je roman izašao i kada su ga mnogi pokopali zbog nedosljednosti. Niko nije pronašao nikakve dokaze o onome što se desilo, o postojanju takvog doma, o događajima koji su ispričani. Carcaterra i izdavač su se branili time da imaju kovertu s podacima, ali ništa se nije desilo pa je sve, vrlo vjerovatno, samo obična varka kako bi se roman prodao što im je i pošlo za rukom.

Prava na roman su prodata Hollywoodu još prije nego je roman izašao, što navodi na pomisao da je zapravo to samo dobro razrađena ideja i da je roman zapravo adaptacija scenarija jer nema apsolutno nikakve razlike između filma i romana. Sve je onako kako je i na filmu ili na papiru, kako god.

Roman koji će se, zbog tematike, poigrati s emocijama čitatelja, ali neuvjerljiv u svakom pogledu. Carcaterra možda jeste odrastao u Paklenoj kuhinji, možda je i bio u domu, to mu ne mogu osporiti, međutim, ostalo… Žalim. Šteta. Imao je Carcaterra dobrih dijelova i ne sumnjam da ne postoje slučajevi zlostavljanja, to je barem jasno i javna je tajna i ne želim to dovoditi u pitanje. Problem romana je previše Hollywooda.

• Naslov originala: Sleepers
• Prijevod: Maja Pantić
• Broj strana: 152
• Izdavač: SAMIZDAT B92
• Godina: 2013.

Copyright protected by Digiprove © 2019 Mirnes AlispahićSome Rights Reserved