Nekada su govorili da svi putevi vode u Rim. Dok sjedim na vrhu dine i gledam ka horizontu gdje se dan još jednom predavao noći, čini mi se da svi putevi vode ka njoj, čak i oni kojima sam išao da odem […]
Osjećao se izgubljeno. Utopljenik u nepreglednom moru zlata koje se prostiralo oko njega dokle god mu je sezao pogled. Nije se sjećao kako je dospio tu niti gdje je to mjesto. Zapravo, nije znao niti ko je on. Unutar njegove glave postojala […]
„Robovi smo živih mrtvaca“, govori mi Bardhylla i ustaje iz kreveta. Posmatram je dok se oblači, svjetlost svijeće i sjene što joj igraju po koži, kreću se oblinama tijela. „Ne želim robovati više.“
„Nisu li samo bogovi besmrtni? Zašto razmišljati o nečemu što smrtnicima izmiče? Zašto bi neko uopće poželio biti besmrtan, premda bio i bog? Nije li to usamljen život?”
Sklapam oči ne bih li otjerao užase koji se bude iz svog sna. Prizivam zaborav da ih ponovo ogrne i mada tjeram grozote čini se da su mi uspomene bile satkane samo od njih.
Zagledao sam se u čovjeka iza te maske mržnje. Čovjeka koji me je mrzio jer sam došao na njegovo, po njegovo.
