
Stakleno zvono, Sylvia Plath
Deset godina je dug period da bi se nosilo breme kojeg se gotovo nemoguće otarasiti. Živjeti u sjeni prošlosti koja pritišće i ne dopušta da se krene dalje. Toliko je Sylvia Plath u glavi nosila ideju o „Staklenom zvonu“, svjesna da ga mora razbiti kako bi nastavila sa životom. Tako je i napisala prijateljici, da je njen prvi i jedini objavljeni roman „Stakleno zvono“ napisan kako bi se obračunala s prošlošću. Ipak, dovoljno svjesna svojih unutrašnjih borbi, Sylvia je na posljednjim stranicama romana napisala kako ne može biti sigurna da se stakleno zvono neće spustiti ponovo, negdje, bilo gdje, u bilo kom trenutku njenog života, što se naposljetku i desilo, svega mjesec dana nakon objavljivanja njenog romana. Ironično, kao da je katarza dobivena pisanjem romana zapravo bila njena zla kob.
Napisan u dva jasno odvojena dijela, prvi u kojem mlada i talentirana Esther dolazi u veliki grad, kao dobitnica stipendije da bi radila kao gostujući urednik u poznatom časopisu, te tako utrla svoj literarni put ka slavi. Odvojena od porodice, Esther upoznaje nove ljude, otvara joj se novi svijet, nepoznat i zastrašujuć, ali ipak neodoljivo privlačan. Tu Esther shvaća kako ne želi da bude poput ostalih žena koje poznaje u svom naselju, jedna od onih stereotipnih domaćica tog perioda američkog društva. Ona je rođena za više stvari.
Međutim, sve što je lijepo kratko traje. Esther se vraća kući, pod stakleno zvono. Njene nade bivaju uništene kada saznaje da nije primljena na kreativni kurs pisanja kojem se toliko radovala, čime se njen silazak u ponor mentalnog sloma samo ubrzava. Snovi o životu bivaju zamijenjeni pokušajima samoubistva, radost je zamijenjena prazninom, a zabave nestaju u sobama mentalnih institucija.
Raskošan i emotivan, kako samo pjesnici znaju napisati, „Stakleno zvono“ roman je koji ne ostavlja ravnodušnim. Kroz njega, od poglavlja do poglavlja, Sylvia Path se otvara i priča o ljudima oko sebe, prosipa misli i kroz alter ego postaje hroničar vlastitog pada. Nezahvalno je pisati o romanu poput „Staklenog zvona“, u strahu da se ne kaže nepromišljena riječ koja bi naudila Sylviji i svim onim Esther ovoga svijeta. Isprazan, tužan, depresivan. Impresivan.
Jedini roman, uz Eastonov „Manje od nule“, koji sam pročitao da tako vjerodostojno prikazuje stanje svijesti i emocije depresivne osobe. Nažalost, iako objavljen prije skoro 60 godina, s događajima i mentalitetom društva od prije 70, „Stakleno zvono“ je i dalje aktualan roman jer stigma kojom su obilježene takve osobe je itekako prisutna, što ne govori ništa dobro o ljudskom rodu.
You must log in to post a comment.