Nebesa, Mieko Kawakami
Zastrašujuća je pomisao da živimo u svijetu u kojem ljudi čine zlo samo zato što to mogu, jer imaju potrebe koje ne mogu objasniti, pa se iskaljuju na onima koji su im najbliži. Barem tako svoje ponašanje objašnjava Momose, jedan od siledžija koji zlostavljaju glavnog lika romana „Nebesa“ japanske spisateljice Mieko Kawakami, kada mu se ovaj suprotstavi i kaže kako ima problema zbog njihovog zlostavljanja. Da li je doista tako jednostavna pozadina nasilnog ponašanja i zla koje ljudi čine jedni drugima? Volio bih da mislim da nije, da postoje razlozi i opravdanja (loše djetinjstvo, odgoj, okolina) iza ponašanja nasilnika koji se iskaljuju na onima slabijima od sebe. Nažalost, nije tako. Religija, fizički izgled, nacija sve su to stvari kojima se nasilnici opravdavaju, ali to što rade čine to jednostavno jer mogu. Jer u njima je nešto pokvareno.
Mieko Kawakami se u svom kratkom romanu ispričanom iz perspektive bezimenog naratora, poznatog samo kao Razroki, zbog njegovog strabizma, bavi uvijek aktualnom temom vršnjačkog nasilja i djece koja dolaze iz nesavršenih porodica. Glavni junak je neimenovani četrnaestogodišnji dječak koji živi u svom svijetu, trpeći nasilje Ninomiye, Momosea i ostalih bez pogovora jer su mu zaprijetili. Njegov život bi vjerovatno tekao istim tokom da jednog dana nije u pernici pronašao poruku: „Trebali li biti prijatelji.“ Nakon nekoliko pisama konačno otkriva identitet pošiljatelja. To je Kojima, „smrdljiva, prljava djevojčica“ koju zlostavljaju, baš poput njega.
Tako nastaje tajno prijateljstvo između dvoje zlostavljanih koje se razvija kroz niz skrivenih susreta i pisama. Dok naratorova porodica naoko djeluje normalno, iako očevo stalno odsustvo naslućuje probleme, Kojima tuguje za ocem, kojeg je njena majka ostavila radi novca. Njemu u čast, kao uspomenu na sretne dane života u siromaštvu, Kojima se ne kupa danima niti pegla odjeću, iako joj očuh može priuštiti novu odjeću. Ona naratoru priča o „Nebesima“, slici u muzeju koja predstavlja dvoje ljubavnika koji jedu kolače. Kojima tvrdi da što duže gledaš u nju, to stvarnost počinje da izgleda lažnije gdje nam zapravo Mieko govori kako ne postoji jedna stvarnost, već svako vidi stvari drugačije, baš onako kako ih Momose objašnjava naratoru.
Njihove sudbine i njihova usamljenost približavaju naratora i Kojimu, njihovo vrijeme provedeno skupa, pisma pisana u tajnosti, postaju čahura, vrsta utočišta koje ih štiti od patnje koja ih okružuje, ali sve se mijenja kada narator otkriva Kojimi da želi operisati svoje oko, misleći da će se tako spasiti zlostavljanja.
Mieko svoje likove gradi na iskustvima vlastitog djetinjstva, što im daje vjerodostojnost i mada se narator doima ravnim, jednodimenzionalnim likom, zapravo je samo varka. U toj njegovoj apatiji i depresiji u koju polako tone, krije se složen lik prepun strahova i želja, pitanja na koja želi pronaći odgovor. Krije se tinejdžer koji želi preživjeti djetinjstvo, a ovaj kratki roman predstavlja samo dio njegovog puta do odrastanja.
„Nebesa“ su roman koji se bavi tematikom o kojoj se treba pričati, koji veže čvor u grlu i ne pušta do kraja i srceparajuće scene zlostavljanja gdje se žrtve konačno suprotstavljaju svojim mučiteljima. Kawakami je s pravom nova nada ne samo japanske, nego svjetske književnosti.
You must log in to post a comment.