XV

Odlazak na jezero potrajao je duže od planiranog. Za mrtve je vrijeme bilo apstraktan pojam. Nisu imali sadašnjost niti budućnost. Oni su živjeli samo u prošlosti, obrisi dragih ljudi što su se provlačili našim sjećanjima ne mareći za svijet živih i naše potrebe.
Pogledao sam na sat dok sam se približavao mjestu sastanka, psujući kroz stisnute zube. Kasnio sam više od sat vremena i mogao sam se samo nadati da me William čeka. Prostor ispred odmarališa bio je popunjen autima lokalaca, uglavnom pickupovima, pa sam automobil morao ostaviti na sam kraj parkinga, iza kamiona, odmah pored vanjskog toaleta.
Zvuk mojih koraka preko betona odjekivao je parkingom, gubio se između masivnih metalnih zvijeri. Okretao sam se oko sebe, gledao niz te mračne prolaze tražeći nešto, ni sam ne znajući šta. Oni su dolazili kao sjene. Nisu imali oči koje su sijale u mraku, samo bi izronili iz tame kao da su rođeni iz nje. Mada nisam ništa vidio ubrzao sam hod prema zgradi iz koje su dopirali graja gostiju i glasna muzika.
Posegnuo sam za vratima koja se otvoriše u tom trenutku, puštajući napolje talas toplog zraka obogaćenog nikotinom i smradom oznojenih tijela. Dva muškarca prođoše pored mene, noseći trećeg obješenog na njihovim ramenima čije su se noge vukle po podu. Mumljao je u bradu, dok su mu se oni smijali.
Talasi galame i dima me poklopiše čim sam ušao. Glas Jona Bona Jovija je dopirao s velikih zvučnika, obješenih po zidovima. Pjevao je kako je tražen kauboj koji jaše svog čeličnog konja.
Odudarajući od ostalih gostiju, privukao sam pažnju još na vratima bara. Primijetio sam da me odmjeravaju dok sam pogledom pretraživao zadimljenu prostoriju. Bilo je teško prepoznati bilo koga na prigušenoj svjetlosti dugačkih, uskih neonki.
U jednom uglu je stajao jukebox, do njega meta za pikado na kojoj su se smjenjivala četvorica. Tri stola za bilijar, svi zauzeti. Sve je zaudaralo na alkohol, znoj i prženu hranu što je u meni izazivalo mučninu jer cijeli dan nisam ništa pojeo i sada me je mučila kiselina.
Nije ga bilo među tim ljudima. Ipak je otišao. Nije me sačekao, ali nisam ga krivio. Razočaran, pošao sam napolje kada sam primjetio kako mi neko maše sa šanka. William! Ozaren, odmahnuo sam mu da mu dam do znanja da sam ga primijetio i pošao prema njemu.
„Kasniš”, rekao je vidno nervozan. Cigareta mu je igrala na usnama. „Previše kasniš. Nemam puno vremena.“
„Izvini. Zadržao sam se na jezeru”, rekao sam spuštajući se na visoku stolicu pored njega.
„Jezeru? Mayinom jezeru?“
„Znao si za to?“
„Naravno. Pričala mi je o njemu. Ponekad mislim da bi sve drugačije bilo da nije pronašla to jebeno jezero. Možda bi sada…“ Zastao je, okrenuo se preko ramena, gledajući u lica gomile kao da traži nekoga. „Nije ni bitno. Kasno je sad. Ako sazna da sam ovdje…”
Ruke, spuštene na šanka, su drhtale. Desna je povremeno šetala od pepeljare do usta, noseći cigaretu iz koje je povlačio duge dimove. Ispred njega je bila velika krigla pive. Pjena se polako slijevala niz zidove ka dnu, na kojem je ostalo tek nešto malo tamne tečnosti. Ispio ju je u jednom gutljaju, a onda mahnu rukom i naruči isto za obojicu.
Nisam mogao da vjerujem. Stajao sam, nalakćen na šank i gledao u čovjeka mojih godina kako se trese od straha kao da ga progone svi đavoli Pakla. Čega se bojao? Koga? Senilnog starca koji se sjećao samo mržnje prema sopstvenom sinu, zanemarujući činjenicu da mu mijenja pelene i pere guzicu svaki dan?
Posmatrao sam ga. Maya i on su nevjerovatno ličili jedno na drugo, oboje su imali očeve crte lice dugih, gustih obrva koje su se ravno protezale iznad krupnih očiju. Prćasti nos, koji je imala Maya, kod njega je bio zamijenjen nešto dužim i špicastijim, ali su im jagodice bile isto podignute iznad blago upalih obraza. On je imao tanje usne, tako da su usta predstavljala jedva vidljivu liniju na njegovom licu.
Kosa mu je bila kratka, gusta i crna kao Mayina. Uprkos godinama nije imao niti jednu sijedu u njoj, za razliku od mene, kome su sljepoočnice odavno bile obojene srebrom.
„Ona žena na imanju? Tvoja supruga?” započeo sam razgovor na najbolji način na koji sam znao, pokušavajući izbjeći njegovog oca.
Klimnuo je glavom.
„Lijep klinac. Čestitam na prinovi.“
„Nije moj“, odvratio je nakon što je povukao gutljaj piva. „Gracein je, iz prvog braka, ali hvala. Sjajno je dijete, da.“
„Čuo sam za majku“, rekao sam. „Žao mi je zbog tvog gubitka.“
„Hvala.“ Povukao je posljednji dim i ugasio cigaretu prije nego me je upitao ono što smo obojica izbjegavali: „Došao si zbog Maye, pretpostavljam? Čuo si šta se desilo?“
„Da je završila u sanatoriju?“
„Pokušala se ubiti“, tiho je odgovorio paleći novu cigaretu. Pokreti su mu bili užurbani, traljavi. „Nije da joj je bio prvi put, ali…“, slegnuo je ramenima. „Jedva su je spasili. Ovaj put je zamalo uspjela.“
Anna mi je preskočila ispričati taj detalj. Nisam je krivio. Misli su joj bile razbacane na stotinu strana.
„Zašto?“
„Ne znam ni sam. Vjerovatno je bila suviše umorna ili je majka bila sidro koje ju je držalo za svijet živih… Ne znam.“ Slegnuo je ramenima. „Postoje noći kada i meni takve stvari padaju na pamet. Kako bi bilo lakše popiti šaku tableta i leći, nikada se ne probuditi ili prosvirati glavu. Onda dođem ovdje da zaboravim barem nakratko. Grace mi pomaže, koliko može, ali ne mogu ni nju mučiti.“
Ostao sam bez riječi. Nisam ni slutio da su tereti njihove porodice bili toliki.
„Pokušao sam pričati s njom kada je završila u sanatoriju. Nisu mi dali. Rekli su da je to njihova politika. ‘Izolacija pacijenata za vlastito dobro’, kako su nazvali. Ludio sam zbog toga.“
Prije nego sam ga uspio upitati zna li nešto više, visok muškarac izroni iz gomile i dohvati ga po ramenu. „Hej“, reče. „Tu si. Čekao sam te nekunoć, znaš?“
Moglo se reći da je zgodan, širokih ramena i jakih ruku na kojima su se zatezali rukavi crne košulje, zavrnuti do lakta. Četvrtasto lice je bilo svježe obrijano, ali je imao jednu od onih brada koja je ostavljala sjenu bez obzira koliko bila izbrijana.
William se poče meškoljiti i baci pogled ka meni, pa ga vrati na svog sugovornika. „Hej, Matte. Oprosti“, zamucao je. „Večeras sam zauzet. Tu mi je prijatelj kojeg nisam dugo vidio.“
Matt se okrenu prema meni, odmjeri me i frknu. „Prijatelj, ha? U redu. Vidimo se. Uživajte, momci“, rekavši to otišao je i nestao u gužvi.
William obori glavu držeći kriglu piva s obje ruke, pogleda uperenog u njeno dno. Njegova nervoza kao da iščili, zamijenjena stidom. Tek su sada Josephove riječi dobile smisao. Zadrti religiozni fanatik poput njega nikada u kuću ne bi primio homoseksualca, a opet, nije mu problem bio uvlačiti se u postelju svoje kćerke dok je bila dijete niti tražiti Boga na dnu čaše. Pitao sam se da li Grace zna pa je Williamu služila samo kao paravan protiv zlih jezika okoline ili je i ona nesvjesna? Suludo, pomislio sam. Naravno da zna čak i da joj nije rekao. Žene osjete.
Tuđi privatni životi me se nisu ticali, niti sam bio od onih koji osuđuju. Mada nisam bio vjernik, vodio sam se onom politikom: „neka prvi baci kamen onaj koji je bez grijeha“. Svete knjige su imale svojih mudrosti, ali mase ih nisu primjećivale. Bile su previše zaslijepljene da bi vidjele ispod površine, suštinu svega.
„Neobično mjesto za susret”, rekao sam, otpijajući pjenu s piva kojeg je donijela mršava šankerica plave kose zavezane u visoki rep i umornog, ali prijatnog osmijeha.
„Zna li Grace?“
Potvrdio je klimanjem, ne dižući pogled. „Susret u gradu bi bio veoma loša ideja. Ovdje ponekad…”
Gledao je u cigaretu koja mu je gorjela među prstima. Potapšao sam ga po ramenu dajući mu do znanja da mi se ne mora objašnjavati.
„Šta je ono danas značilo? Čemu strah?“
„George je zaprijetio…“
George je bio najstariji brat. Vidio sam ga svega dvaput. Niti jednom nismo razmijenili riječ, samo poglede. Jednom je popravljao auto kada smo Maya i ja došli, pogledao je u našem pravcu pa se vratio ispod haube. Drugi put me je sklonio s njihovog oca. Maya ga nikada nije previše spominjala, baš kao i Josepha. Zapravo jedva da je pričala o porodici, tek bi ponekad ispričala neki događaj iz djetinjstva. Uglavnom nešto s Williamom ili bakom. Čak je i majku prešućivala, kao da ju je nijemo osuđivala i tako kažnjavala zbog šutnje i sklanjanja pogleda, ali ju je voljela, kao i ona nju. Osjetilo se tu prilikom naših posjeta. Maya je znala da nakon bakine smrti, njena majka ima samo nju.
„Zašto?“
„Nakon posljednjeg puta, rekao je da će te ubiti ako se ponovo pojaviš, kao i nas ako te odlučimo sakriti.“
„George? Zašto mene?“
„Bojao te se“, rekao je gaseći cigaretu koja je izgorjela bez da je povukao koji dim. „Nakon posljednje posjete, mislio je da znaš ili da ćeš saznati, a to je značilo da je mogao otići u zatvor iako niko od nas nije imao dovoljno hrabrosti da ga prijavi. Ti jesi. Maya ti je previše značila, svi smo to znali.“
Sledio sam se. Fragmenti Mayinih košmara koje sam sam složio se rasuše. Slagalica je bila pogrešno sklopljena. Sve ove godine sam mislio da znam rješenje, a ustvari nisam imao pojma. Babaroga nije bio Joseph. Mrzio sam pogrešnog čovjeka. Osjetio sam kako trnem od osjećaja uzburkanih u meni. Stisnuo sam vilicu škrgućući nemoćno zubima.
„Gdje je sada?” upitao sam. Želio sam se suočiti s njim.
„U zatvoru. Pijana tuča. Trebao bi izaći za koji dan.“
Posegnuo je za novom cigaretom. Ruke su mu se tresle dok ju je vadio iz kutije, a upaljač nije htio upaliti. Opsovao je bacajući ga na pod. Pružio sam mu svoj i on promrmlja riječi zahvalnosti dok je uvlačio još jedan dugi dim, kao da će mu donijeti prijeko potrebnu hrabrost da započne priču.
„Znaš, imala je samo šest godina kada joj je prvi put prišao”, započeo je. „Čuo bih ga u njenoj sobi kada bi svi zaspali. Ležao sam paralizovan od straha, skriven ispod pokrivača i plakao. Koliko zbog toga što mi je bilo žao sestre, toliko zbog toga što sam se radovao.“ Suza mu zablista u kraju oka, a onda se skotrlja niz obraz. „Konačno to više nisam bio ja.“
Osjećao sam kako mi se želudac veže u čvor čemera i očaja. Želio sam povratiti. Zaurlati. Udariti. Uraditi nešto. Ali nisam. Samo sam šutio. Iza flaša poredanih iza šanka, posmatrala su nas dva muškarca iz ogledala. Učahureni u tišinu usred žamora, obojica su žalili za jednom ženom, sestrom prvog, prijateljicom drugog i grubo ukradenom dječjom nevinošću.
Zapalio sam cigaretu uvlačeći dim u pluća, ne bi li njegova gorčina na tren otjerala gađenje koje sam osjećao. Proklinjao sam svijet u tom trenu i sve bogove, nove i stare, što dopuštaju takve stvari. Proklinjao sam sebe što nisam učinio više. Što nisam…
„Rekla je da ti kažem da prava istina leži iza vela laži.” Njegove riječi pukoše balon kojim smo se okružili. „Zato sam i znao da ćeš doći.“
„Molim?“ Prava istina? Veo laži? O čemu je pričao?
Iskapio je pivo do kraja, a na gornjoj usni mu ostadoše brkovi od pjene koje obrisa nadlanicom.
„Znaš i sam da je bila posebna“, rekao je spremajući se za polazak. „Naša baka bi ti to potvrdila. Obožavala ju je. Kada me je Maya nazvala prije nekoliko noći, rekla mi je da više ne može izdržati, da me voli i da je ne osuđujem, ali da nema drugog izbora. Osjećala ga je iznutra, svakim danom sve više.“ Pogledao je na sat i žurno ugasio cigaretu. „Moram ići. Predugo sam se zadržao.“
„Stani“, povikao sam za njim. Poslušao me je, ali se nije okrenuo. „Misliš li da je mrtva?“
„Ne mislim.“ Pogledao me je preko ramena. „Znam. Baš kao i ti. Zbogom, Seane.“
Nestao je u moru tijela ostavljajući me sastruganog iznutra. Potvrdio mi je sumnje kojima sam se uporno opirao. Nisam želio ostati tu ni minuta duže. Ostavio sam novac na šanku, s pivom koju sam jedva dotakao. Dok sam se kretao prema izlazu osjećao sam poglede, lijepili su se za mene i pekli.
Napolju me je dočekao svjež noćni zrak. Udahnuo sam ga punim plućima i krenuo prema automobilu. Mučnina krenu uz jednjak natjeravši me da stanem pored kamiona izbacujući sve iz sebe. Grčio sam se dok mi je kiselina pekla gorko grlo. Sav onaj jed skupljen u meni izađe, crn poput katrana.
Krenuo sam ka toaletu, razmišljajući o tome kako je najbolje da nađem prenoćište u Harper’s Millu umjesto da se vraćam u Boston. Nisam mogao da se vratim tu noć, ne u takvom stanju.
Na vratima toaleta sam se gotovo sudario s nižim, srednjovječnim tipom u sivom sakou koji je odisao jeftinoćom. Zakopčavao je pantalone. Na trenutak me je ošinuo pogledom kao da sam ga prekinuo u sramoti, a onda je postiđeno uvukao proćelavu glavu u ramena i užurbanim korakom otišao dalje.
Za umivaonikom je stajao visoki mladić, obučen u crnu košulju i farmerice. Upravo je završio s pranjem ruku, pa mokrim dlanovima vrati unazad dužu kosu. Pogledao me je u ogledalu, obrisao oko usta i osmjehnuo se. Blijedi izraz na mom licu mu je bio dovoljan odgovor. Izašao je blago se očešavši o mene.
Stojeći za pisoarom, omamljen mirisom osvježivača ispod kojeg se ipak nazirao amonijak, pokušavao sam pojmiti sve ono što sam čuo i pronaći neki smisao u svemu tome. Padalo mi je na pamet da je Maya možda bila trudna, s obzirom na to da je govorila kako ga je osjećala iznutra osim ako nije pričala o glasovima u glavi. Sumnjao sam u to jer bi to značilo da je potpuno sišla s uma. Ona je samo bila napaćena i umorna od života. Gdje je onda njeno tijelo? Je li zaista ležalo na dnu jezera kao što sam mislio? Možda mi je njen duh pokušavao da kaže gdje je. Odlučio sam pozvati policiju nakon posjete sanatoriju. Prijaviti sve anonimnim pozivom. Možda će je ronioci pronaći dolje.
Zakopčao sam pantalone i otišao oprati ruke. U ogledalu sam vidio Mayu i Nathana kako stoje iza mene.
„Kakvu li tajnu krijete?” obratio sam se njihovim odrazima. „U šta sam se uvalio?”
Prošao sam pored njih i krenuo prema autu kada me je jak udarac u potiljak oborio na pod, došavši neočekivano i donijevši vatromet pred očima. Tle mi se izmicalo dok sam pokušavao da se oslonim na ruke i podignem.
„Udri pedera!”
To je bilo posljednje što sam čuo prije nego se čizma sjurila u moje lice.

Photo by Pixabay

Copyright protected by Digiprove © 2023 Mirnes AlispahićSome Rights Reserved