XIV

Moje utvare su se vratile. Mada tihe i jedva primjetne, uz njih se osjećaj usamljenosti gubio. Samo su se pojavile dok sam pokušavao shvatiti šta se to zbiva. Kao i prije, ona je sjedila do mene, Nathan je bio iza. Dok sam se vozio ka jezeru povremeno bih pogledao ka Mayi, kradući trenutke dok je ona imala onaj pogled kao da smo već na obali jezera. Izgubljena negdje gdje je samo ona imala pristup.

Želio sam joj postaviti pitanja, izgovoriti ih na glas. Umjesto toga vodio sam monolog u glavi, govoreći sve ono što sam davno trebao reći.

Šta se tačno zbilo s tobom, Mayo? Da li te je neko zaista pratio? Postavljao sam joj pitanja u sebi znajući da nema svrhe da ih postavljam naglas. Valjda sam se nadao da će mi sitni glas u glavi šapnuti odgovore.

Razmišljao sam o poruci koju je Maya ostavila Anni. Osjećala ga je. Nije više mogla izdržati. Pretpostavljao sam da znam odgovor na to pitanje i da je riječ o tajni iz škrinje duboko skrivene u njenom sitnom biću. Mislio sam da je se konačno dočepalo čudovište od kojeg je pobjegla. Isto ono što je dolazilo iz mraka u dnu njenog kreveta kada bi se svjetla po kući pogasila.

Čovjek kojeg sam vidio na trijemu možda nije bio u stanju u kakvom je sad, ruina svedena na pelene i vlastita govna da u njima sjedi po cijeli dan varljivog sjećanja. Teško da je takav mogao imati veze s Mayinim nestankom. Međutim, ono što je Mayi radio godinama ostavilo je duboke tragove koji su je oduvijek vodili ka jednoj stvari, ne dajući joj mira. Matori se naposljetku spasio. Mračna tajna, koju su on i Maya dijelili s njenom majkom, sada je bila skrivena zauvijek osim ako nije isplivala na površinu, otkrivena u sanatoriju na jednoj od sesija.

Situacija koja se desila u Mayinom domu me je zbunjivala. Nisam pronalazio smisao u strahu, mržnji i napadu. Sve mi se činilo kao šarada iz neshvatljivih razloga. Nadao sam se da će mi susret s Williamom donijeti barem neke od odgovora.

Maya okrenu glavu ka meni. Ispod beživotnog pogleda crnih očiju nazirale su se tajne i još pitanja. Tako me je posmatrala onim jutrima kada bi se budila izmrcvarena noćnim morama.

„Znao sam“, rekao sam joj. „Pričala si u snu. Trzala se i plakala. Molila ga da prestane.“ Nakrivila je glavu i trepnula. „Trebala si mi ispričati. Nešto bih uradio… Trebao sam…“

Nemoćno sam stisnuo volan spuštajući čelo na njega. Poželio sam zaustaviti automobil i okrenuti se, da pesnicama istjeram odgovore iz senilnog đubreta, ali sam se zaustavio. Ne bi imalo smisla uraditi to, čak i da nije u stanju u kakvom je bio. Šteta je odavno bila načinjena. Osim ličnog zadovoljstva, teško da bih nešto više dobio. Rane poput tih, duboke su i nikada ne zarastaju u cijelosti, samo ih povremeno prekriju kraste koje otpadnu pa počnu ponovo krvariti. Gledao sam to svojim očima kod izgubljene djevojčice koja je svoje rane nosila umjesto nakita.

„Oprosti. Samo… Ne znam. Svaki put kada pomislim na to, osjećam… Bijes. Nemoć. Bol. Žao mi je što si to prošla.“

Još jedan treptaj.

„Volio bih da sam ti mogao pomoći. Trebao sam, ali svaki put kada bih pokušao razgovarati s tobom o tome ti bi se zatvorila. Da si mi se otvorila, možda sada ne bi bili u ovoj situaciji. Možda…“ Nisam dovršio rečenicu jer sam i dalje vjerovao da su moje sumnje neopravdane. Postojao je tračak nade. Sijao je u mraku očaja kao svitac u ljetnoj noći. Nada da je Maya živa tamo negdje i da luta svijetom kao prije.

Bio je to moguć scenarij, ali sam odlučio prvo sačekati sastanak s Williamom. Želio sam čuti šta mi je imao reći nakon one scene na imanju. Kad bolje razmislim, možda mi je upravo to želio reći. Da je Maya pobjegla od neznane opasnosti i da su je oni sakrili. Od sviju, pa i mene. Nakon svega što sam vidio, ništa me ne bi iznenadilo.

Suzbio sam želju da se vratim i saznam odgovor što prije. Izvadio sam cigaretu i zapalio je, uživajući u dimu prije nego sam odvrnuo muziku do kraja. Robert Plant je pjevao o ženi koju će ostaviti kada ljeto dođe jer ga zovu put i snovi.

Otvorio sam prozor, puštajući topli vjetar unutra. Cigareta poče brže da gori. Pepeo njenog tijela se prosipao posvuda. Nisam mario za to. Ionako sam je samo držao u ruci navike radi, jedva da sam povukao koji dim. Trebalo mi je nešto da mi odvrati pažnju.

Put je bio prilično prazan. Tek bi ponekad pored mene prošao poneki pickup ili teretnjak prepun svježe narezanih debala. Svaki put kada bi se mimoišli zapahnuo bi me miris smole. Na horizontu sunce Miholjskog ljeta nadvijalo se iznad drveća, krećući se ka obodu šume sluteći da se dan bližio kraju.

Glava mi je bila teška poput tega. Sada je bila košnica u kojoj su misli u nedostatku sna digle pobunu. Nisu se željele vratiti na svoja mjesta i samo su zujale, praveći dar-mar. Oči su pekle i žuljale u dubini očnih duplji. Bol je šetao duž obrva, praveći neprestane krugove, ostavljajući dojam da mi čekić udara posred čela svaki put kada bi se susreli zbog čega sam imao problema s koncentracijom.

Zbog toga skoro da mi je promaklo visoko stablo crne johe, izdignuto iznad ostalih. Čuvar Mayinog kraljevstva. Podsjetnik da sam blizu. Naglo sam skrenuo na zemljani put, skriven rastinjem iza kojeg je slijedio nagib. Šljunak zaškripa ispod točkova i prašina se podiže dok sam se polako spuštao autom do obale. Parkirao sam automobil na kraju puteljka. Dalje sam morao pješice. Protegao sam noge ne bih li pokrenuo usporenu cirkulaciju, pa pogledao oko sebe. Udahnuo sam duboko sa željom da osjetim sve te mirise koji su me okruživali. Vraćali su me u prošlost.

Praiskonska tišina tog mjesta je opuštala, smirivala haos u glavi. Bol je popustila. Čuo se samo šapat lišća u krošnjama. Mogao sam je zamisliti tu. Skrivenu od svojih demona, zamišljenog pogleda koji pronalazi smiraj u dubini jezera, na čijoj obali nalazi spas u ljetnim noćima, dok bježi od vreline i buke grada. Spava mirno ispod neba ispunjenog zvijezdama čija svjetlost je tjerala loše snove.

Kao u snu od neku noć, krenuo sam ka jezeru razmičući niske krošnje četinara. Srebrene niti paučine provlačile su se kroz zrak od grane do grane i lijepile mi se za lice. Uplitao sam se u predivo norni, tih nordijskih suđenica, u mrežu ispletenu od staza kroz vrijeme, pitajući se kuda će me odvesti dalje.

Skidajući je s lica, izašao sam iz šume gdje me dočeka uska, blatnjava plaža prošarana kamenjem i mirna površina jezera obojena odrazom zalazećeg sunca. Crna joha posmatrala je s visine poput nijemog stražara. Žabe su kreketale iz trske. Negdje u krošnji visokog drveta zacvrkuta ptica i zaleprša krilima odlazeći uplašena mojim dolaskom.

Posvuda su se mogli vidjeti omoti kondoma i opušci cigareta, poneka flaša pa čak i crne ženske gaće, razapete na šiblju. Bili su to svjedoci promjena. Nekada je to mjesto bilo zavučeno i rijetki su znali za njega. U međuvremenu su došla druga vremena i skriveno jezero je očigledno postalo alternativa jeftinom motelu pokraj puta.

Koračajući prema plićaku, osjećao sam kamenje kroz tanke đonove patika, ali nisam mario previše. Zaustavio sam se tamo gdje se trava završavala, počinjalo blato. Tu sam se izuo, zavrnuo nogavice, ostavivši patike i čarape na suhom, i zakoračio u mulj. Usporavao mi je korake dok sam gacao kroz njega. Klizio mi je između prstiju. Bistra voda plićaka se zamutila uskovitlanim muljem.

Zastao sam. Tik pored moje noge, plutala je njena ruka kao da traži spas od mene. Bijela haljina lelujala je mirnom površinom vode. Bio je to samrtni odar što je počivao na zelenom jezeru u hladnu crne johe.

Kao ugašeni anđeoski aureol, crna kosa se rasipala okolo. Pomislio bi čovjek da je tu ležao pali anđeo, zalutao na Zemlju nakon bijega iz Kraljevstva Nebeskog, potkresanih krila koji se od tuge odlučio utopiti i predati se vječnom počinku.

Sjetio sam se Yeatsove pjesme koju mi je recitirala u noći Beltanea i nesretne vile, Clooth-na-bare. Tada sam shvatio. Maya je bila ta vila, zalutala u svijetu smrtnika u kojem se nikako nije snalazila. Umorna od tuge i mraka, koji su je pratili, odlučila je potražiti spas u dubinama jezera. Ostalo je samo pitanje zašto me je onda potražila u onoj noći bez sna i uvukla u labirint tajni kojem nisam naslućivao izlaz.

Gledao sam u njenu posmrtno bijelu put.

„Zar je zaista moralo doći do ovoga, malena?” rekao sam naglas. „Gdje si nestala? Gdje je nestala ona Maya koju sam poznavao? Ona koja pleše i uživa u životu?“

Nisam znao šta da očekujem. Nadao sam se da će ustati poput Gospe iz jezera i ponuditi mi odgovore, iako sam znao da se to neće desiti. Sada sam barem bio siguran u jedno. Maya je bila mrtva. Oduzela je sebi život, a tijelo joj je vjerovatno počivalo na dnu jezera. Tada sam shvatio. Željela je da ga pronađem kako bi pronašla mir, a možda u tome i ja dođem do svog.

„Dao bih sve da saznam šta ti se zaista desilo“, prošaputao sam u bradu, za sebe.

Poželio sam da je dodirnem posljednji put. Prsti mi dotakoše hladnu površinu jezera razbivši joj lik u koncentrične krugove, koji odnesoše njegove dijelove među obližnje stabljike trske. Gledao sam vlastiti odraz kako se prelama tamo gdje je, do maločas, ležala ona. Otekle, krvave oči su mi uzvraćale pogled s podbuhlog, neobrijanog lica. Prepun nemoći, bijesno sam udario šakom posred njega rastvorivši ga u talase.

Uspravio sam se shvativši da je odjednom zavladala tišina svuda oko mene. Niti se čuo kreket žaba niti pjesma cvrčaka. Čak je i šapat lišća u krošnji johe iznad mene zamro. Trska se nije njihala, vazduh je mirovao. Ni tračka povjetarca. Površina jezera poput zelenog ogledala, nepomična, ravna i sjajna.

Sve je stalo najavljujući sudar dva svijeta. Bio je neminovan.

Zalazeće sunce je nestalo, a tama je prekrila nebo boje sutona. Topao vjetar puhnu sleđa i prođe kroz mene, noseći sa sobom talase tuge i očaja koji me preplaviše. Zadrhtao sam. Ispod njih, krio se strah, onaj isti što je čučao u ljudima od pamtivijeka. Strah od nepoznatog koji me je paralisao u plićaku. Duguljasti oblik propliva tik ispod površine jezera, masivan i strašan. Nazirao sam ga u tom svijetu sjenki. Na tren bi provirio, pa bi opet nestao dok je išao prema meni.

Srce mi poče sve brže udarati. Osjetio sam sluzavi dodir, omotavao se oko noge, a ja nisam imao hrabrosti spustiti pogled. Zažmirio sam, kao da me je u tami spuštenih kapaka čekao spas. Razmišljao sam čak i da se pomolim za spas, ali koji bog je imao vladavinu u ovom kraljevstvu košmara?

Imao sam osjećaj da traje cijelu vječnost, ta agonija iščekivanja, kada će me odvući u dubine jezera hladni pipci što su mi milili uz nogu, a onda iščeznuše. Povukoše se kao da ih nikada nije bilo. Lišće u krošnji iznad mene zašušta šapućući hiljadama sitnih glasova. Cvrčci zapjevaše svoje serenade kao da nikada nisu bili prekinuti, a žabe zakreketaše iz trske. Jedna skoči i bućnu u vodu. Svježi povjetarac puhnu i odnese sve ono loše što me preplavilo samo tren ranije.

Čelo mi je bilo orošeno znojem, osjećao sam kako mi kapi cure niz sljepoočnice. Progutao sam knedlu, sa strepnjom otvarajući oči, pogledah oko sebe. Sve je bilo sasvim normalno. Kao prije nekoliko trenutaka. Prije onog… Kako ga nazvati? Komadom košmara koji je pronašao svoj put do jave i zgrabio me na tren? Halucinacijom od umora i nedostatka sna? Desinhronizacijom mog tijela i uma zbog jetlaga? Do sada se taj užas zadržavao u onim snovima koje sam usnio par puta, ali se počeo prelijevati i u javu. Esplanada, groblje. Ovdje.

Nisam više mogao razmišljati svjesno. Mozak mi je lutao u svim pravcima. Uprkos svemu, odbijao sam povjerovati kako je sve to stvarno. Dlanovima sam prešao preko lica kao da se umivam. Želio sam saprati ostatke noćne more odsanjane otvorenih očiju. Umor, govorio sam sebi. Sve je to do umora. Proći će. Anna je bila u pravu. Očajnički mi je bio potreban san. Poslije ovoga ću se vratiti u hotel, nakljukati tabletama za spavanje i, nadam se, konačno zaspati. Možda će san napokon vratiti duhove prošlosti tamo gdje im je i mjesto? Ali šta će se onda desiti s Mayinim nestankom i istinom iza nje?

Okrenuo sam se, spreman da pođem nazad.

Sunce je već zašlo, govoreći mi da je ona lucidna noćna mora potrajala duže nego što sam mislio. Kao da je vrijeme teklo drugim tokom na tom mjestu. Morao sam poći. William će me čekati. Izašao sam iz vode, pokupio patike i s njima u rukama krenuo prema automobilu.

Stajali su tu, oboje, jedno pored drugog. Taman sam pomislio da su me ostavili na miru, ali izgleda da su se samo nakratko negdje povukli.

„Ipak ste tu.“ Blijedi osmijeh mi je zatitrao na usnama. „Mogli biste me ostaviti barem na jedan dan. Ili mi barem reći šta želite od mene. Šta treba da radim? Da vas povedem za ruku na onaj svijet? Kroz mračni tunel ka svjetlosti? Nisam ja kriv što ste mrtvi. Jeste li uopće mrtvi? Šta želite od mene? Ha?“

Kao da sam ih uplašio svojim riječima i nastupom, nestadoše. Odmahnuo sam glavom, smijući se. Ludio sam, to je barem bilo sigurno. Upravo sam urlao u prazninu.

Na rubu šume sam stao jer srsi siđoše niz moju kičmu od tjemena do stopala tjerajući me da se okrenem preko ramena. Mirna površina jezera se blago mreškala na večernjem povjetarcu. Nešto u toj mirnoći je bilo zloslutno i prijeteće. Stresao sam se i pošao prema automobilu. Kasnio sam.

Photo by Daniel Seßler on Unsplash

Copyright protected by Digiprove © 2022 Mirnes AlispahićSome Rights Reserved