XIII

Nakon odlaska s groblja, iznajmio sam automobil i zaputio se tamo gdje su me svi tragovi vodili. Godila mi je duga vožnja tom cestom kojom smo Maya i ja toliko puta putovali. Zbog toga su mi misli lutale. Razmišljao sam o svom životu, stvarima koje sam počinio. Koje sam trebao uraditi, a nisam. O posljedicama svojih djela. O izborima. Otići ili ostati? Boriti se ili predati? Stopiti se s masom i izgubiti sebe ili biti vječiti buntovnik pun ideala i stršiti u bezličnoj gomili? Bez njih se nije moglo, bez obzira na to što su neki govorili da izbor ne postoji. Da je cesta kojom putujemo životnim putem unaprijed predodređena. Ali šta je sa svim onim raskrižjima na kojima bi se našli? Trenucima odluka. Kada bi stajali i gledali staze što se račvaju, nestaju iza sljedeće krivine iza koje se skrivala budućnost.

Frost je davno sročio u stihove te odluke, pošavši zapuštenom stazom. Stojeći na raskrsnici, naslonjen na automobil s cigaretom u ruci, posmatrao sam svoje puteve. Niti paukove mreže.

Jedan je vodio ka Harper’s Millu, jezeru, sanatoriju. Krenem li drugim završit ću u jazbini zvijeri odakle je Maya pobjegla, noseći svoje košmare u zavežljaju. Tajne su me čekale kojim god putem da krenem, a nisam bio siguran da želim saznati odgovore koje su skrivale.

Prije nego sam krenuo na put, pozvao sam Annu da joj javim gdje idem, mada je to bio samo izgovor. Želio sam provjeriti kako je. Nije mi se javila. Čak sam svratio i do stana pred polazak. Nisam je pronašao. Ili mi nije htjela otvoriti. Razmišljao sam i da obijem vrata pošto mi je u jednom trenu kroz glavu prošla zastrašujuća misao prisjetivši se one noći i tragova krvi na njenim nogama. Njeno ponašanje me je zabrinjavalo. Vraćalo me u prošlost, vremena kada nisam ništa učinio da to popravim. Morao sam sebe ubijediti da je otišla na posao ili samo ne želi da me čuje u tom trenutku. Pokušao sam ponovo. Prebacilo me je na glasovnu poštu, pa sam joj ostavio poruku. Nadao sam se da će se javiti kada je posluša.

„Kuda dalje?” upitao sam Mayu i Nathana koji su stajali s druge strane automobila.

Pravili su mi društvo otkako sam krenuo iz Bostona. Šutjeli su ostavljajući meni da odlučim, što je bilo upitno. Moji izbori nikada nisu bili najbolji. Odbacio sam cigaretu, ušao u vozilo i krenuo.

Uživao sam u krajoliku, u vjetru kojeg sam pokušavao uhvatiti kroz otvoren prozor. Gotovo da sam zaboravio kako šume Vermonta znaju biti prelijepe u jesen kada bi se krošnje bojile u žuto ili crveno između zelenih vrhova borova. Kada bi neko razumio šaputanje vjetra u njima, saznao bi sve tajne kojima su te šume kroz historiju svjedočile.

Možda su drveće i šumski duhovi čuvali ono što im je Maya otkrila, djevojčica koja sjedi na deblu i čeka baku da se vrati iz skupljanja bilja po šumi. Nijemi svjedoci krađe djetinjstva, bespomoćni da pomognu.

„Šta ti kažeš na to?” upitao sam je okrenuvši se prema njoj. Sjedila je na suvozačevom mjestu. „Ako pitam šumske duhove da mi ispričaju tvoje tajne, da li bi mi ih otkrili? Možda ako ih lijepo zamolim.”

Ostala je nijema.

Nathan je sjedio na zadnjem sjedištu. Posmatrao me u retrovizoru. Boljelo je vidjeti ga takvog, ruinu čovjeka kojeg sam poznavao.

Tabla pored puta je pokazivala da ću tim putem doći do stare pilane od koje je nekada živio cijeli Suffolk, mali grad od svega dvije hiljade stanovnika, nalik onima iz filmova i televizijskih serija. Prijateljska, naoko pitoma sredina ispod čije površine kolaju mračne tajne.

Većina stanovništa je živjela po okolnim imanjima i kućama, razbacanim duž put do kojih su vodile manje, zemljane staze utabane točkovima vozila što su svakodnevno išla u grad i natrag. Sjetio sam se da se desila nesreća u pilani. Maya mi je pričala o tome jednom prilikom kada smo posjetili ovaj kraj. Veliki požar je gotovo uništio zgradu, odnijevši i nekoliko života usput. Nakon toga je pilana zatvorena, mnogi su izgubili posao ostavljajući Suffolk skoro pustim. Prošao sam kroz njega na putu ovamo. Izgledao je sablasnije nego kada sam dolazio prije, a već tada je nestajao. Veliki izlozi praznih prostora su zjapili, ulice na kojima nije bilo ljudi. Tek bi poneki mršavi pas zastao pored kante za smeće. Suffolk je postajao grad duhova.

Mlađi su se snašli. Većina ih se odselila u potrazi za poslom. Stariji su ostali da propadaju s gradom čiji su dio bili cijeli život. Lokalna kafana je bila njihovo utočište. Eluzivni spas je ležao na dnu čaše ili su barem oni tako mislili. Joseph, Mayin otac je pripadao toj grupi zaboravljenih. Dolazio bi kući u svitanje nakon noći opijanja, gdje je trošio ono malo novca što su imali, kriveći suprugu i djecu za sve. Oni su plaćali za nepostojeće grijehe. Oni su morali osjetiti njegov bijes.

Suprotno njegovim djelima, Joseph je bio bogobojazan čovjek koji bi išao u crkvu nedjeljom ujutro s porodicom, da sluša propovijedi i okaje grijehe kako bi mogao griješiti iznova, čistog obraza.

Skrenuo sam pogled ka mljekari pored koje smo prolazili i šarenim kravama koje su bezbrižno pasle na prostranoj livadi, ograđenoj drvenom ogradom. Nisu čak ni obraćale pažnju na prolazeće vozilo. Zavidio sam im na tom miru.

Nešto dalje, put se odvajao za staru pilanu. Zastao sam sa strane i pogledao prema napuštenoj zgradi koja se nazirala kroz krošnje. Avet nekadašnjeg zdanja, polupanih prozora i zahrđale metalne konstrukcije. Pitao sam se da li negdje u onom polusvijetu nemirne duše poginulih pohode te ruševine. Kao da su me čuli, odgovor dođe u vidu šuma na radiju koji se pojačavao dok nije prešao u pisak, tako glasan da sam zaklopio uši rukama dok se nije izgubio.

Unezvijereno sam prešao pogledom preko vrhova drveća u potrazi za granicama svijeta.  Odahnuo sam kada sam vidio da se nisu miješale, već su se jasno vidjele. Ipak su to samo uznemireni šumski duhovi tjerali strance kako bi ljubomorno tajne ostavljene na čuvanje.

Signal se povrati i ugodna melodija ponovo ispuni unutrašnjost automobila. Iako se nelagoda povlačila, produžio sam dalje. Imao sam i previše aveti na svojim plećima, nisam ih trebao još.

Crveno poštansko sanduče na drvenom stubu pokraj ceste bilo je znak da zaustavim vozilo. Iza njega se protezao utabani, zemljani put kojim sam trebao poći. Sve te godine nisu mijenjale limenu kutiju, stajala je tu označavajući kraj jednog i početak drugog svijeta, boje izblijedjele i ispucale od vremena. Bijelim slovima, mjestimično oštećenim, ispisano ime Mayine porodice.

Prvi put kada smo došli u posjetu njenima, stali smo na istom mjestu i pogledali kuću u daljini. Oklijevala je. Bojala se onoga što ću vidjeti, što ću možda upoznati.

„Seane, moj otac…“, rekla je. „On…“

Šakom sam poklopio njenu. „U redu je.“

„Samo… Nadam se da neće biti tu.“

Nije ni bio, kao ni svaki naredni put, sve do onog posljednjeg susreta. Sve do tada sam poznavao samo njenu majku i Williama.

Sada nije bilo povratka, mislio sam gledajući ka imanju. Mogao sam samo naprijed, do njega i tajni koje krije, u nadi da ću pronaći barem dio odgovora.

 Nikada mi nije bilo jasno njeno vraćanje na mjesto zločina, stalna potreba za ponovnim otvaranjem zaraslih rana. Kao da je bila navučena na svoju bol, pa su joj ti povremeni fiksevi bili potrebni da bi nastavila živjeti. Pokušavao sam je odvratiti od tih nauma, ali nikada nisam uspio u tome. Ako je ja ne bih doveo, došla bi sama, a to nisam želio. Zato sam je i pratio, da bih bio vitez koji brani gospu u nevolji od vještica, zmajeva i svih čudovišta iz bajki što žele njenu mladost.

Pretpostavljao sam da se vraća zbog majke i braće, i grižnje savjesti koju je osjećala zbog njih, iako sam se pitao zašto, jer nije ona bila ta koja je učinila nešto loše. Pokušavala je pobjeći od patnje, spasiti se. Valjda je šapat demona što su joj sjedili za vratom u jesen raspoloženja, bio previše jak da mu se odupre, pa ju je vodio ka tom mjestu. Svaki taj povratak koštao ju je svježe porcije bola. Ostavljao novi trag na podlaktici.

Bijela zgrada je stršala na čistini, mada se mjestimično primjećivalo da se boja ogulila. Kao na sandučetu. Razgranati hrast u dvorištu, ljuljaška na njegovoj najnižoj grani. Dječjije igračke razbacane po zapuštenoj travi. Bijeli konj bez jednog uha i donje vilice što se klatio, automobil na baterije i nešto plastičnih figura junaka iz stripova. Općenito je cijelo mjesto ostavljalo dojam da se ne vodi previše računa o njemu. Kao da sam došao do uklete kuće prepuštene vremenu.

Maya i Nathan su nestali kako smo se približili velikoj drvenoj kući. Samo ih više nije bilo na sjedištima kada sam pogledao ka njima. Zaustavio sam automobil i izašao. Posljednja posjeta nije završila baš najbolje, a ako sam je se ja sjećao, sjećali su se i oni.

Na visećoj klupi na trijemu sjedio je stariji muškarac. Sklupčan i umotan u deku tako da mu je provirivala samo glava prevelika za uska ramena, primijetio sam ga tek kada sam se približio. Promijenio se. Nekada krupan, ne pretjerano visok, ali nabijen, kratkog vrata i duge crne kose stalno vezane u rep zbog čega je njegovo široko čelo dolazilo još više do izražaja. Vrana kosa sada sijeda, ošišana skoro do kože. Ispod gustih obrva, protegnutih skoro preko cijelog čela, koje su tako ličile na Mayine, dva oka su odsutno zurila u mene.

„Zdravo, Josephe“, pozdravio sam ga kada sam stao ispred stepeništa od tri uske drvene stepenice.

Odjednom vjetar puhnu preplavljujući me tjeskobom koju je nosio u sebi, kako to samo jesenji vjetar može imati. Ljuška se zaljulja. Lanac zaškripa. Okrenuo sam se preko ramena. Nepokošena trava se talasala čineći da igračke skrivene u njoj ožive vodeći rat protiv divovskog konja koji ih je gledao s visine. Zatvorio sam oči, govoreći sebi kako je sve to samo u mojoj glavi. Progutao sam pljuvačku. Kada sam ponovo pogledao ka razgranatom drvetu, sve je bilo kao prije. Samo su se vlasi trave blago njihale. Vratio sam se Mayinom ocu.

Crne oči, tako nalik Mayinim, treptale su kao da se pokušava sjetiti ko sam. Posljedica našeg posljednjeg susreta bila su njegova krvava usna i rasklimani zubi koje je zaradio nakon što je počeo da urla na Mayu i zove je droljom, a mene njenim svodnikom i jebačem. Matori seronja je dobio što je zaslužio. Nikada se nisam pokajao zbog toga. Jedino sam žalio što nisam jače udarao. Čak i sada, pesnice su mi se stezale, dok sam u glavi kopao po komadima Mayinih košmara i tajni koju su skrivali.

„Williame?“ Konačno je progovorio vidno uznemiren. „Rekao sam ti da te ne želim vidjeti više.“

Podigao se, zabacujući deku s mršavih ramena. Tamne oči su plamtjele bijesom. Mislio je da sam William. Tek tada sam shvatio da to više nije isti čovjek, da su njegova sjećanja nagrižena. Zašto je toliko mrzio vlastito dijete? Takav pogled je imao i onda dok je sipao uvrede. Gorčina i bijes su čučali u njemu. Ne prema drugima, već prema sebi. Drugi su mu samo bili ispušni ventil. Slabići poput njega su obično tako i radili.

„William? Griješiš, starče. Ja sam Sean. Mayin prijatelj. Ne sjećaš me se? Možda me…“

„Bježi odavde!“, povikao je gotovo kreštući. „Odlazi, nakazo!“

Krenuo je prema meni, mlatarajući rukama. Oko njega se širip vonj govana i mokraće. Na sivoj trenerci vidjela se mokra mrlja s prednje strane. Odmaknuo sam se van njegovog dohvata. Bilo mi je ga žao kada sam shvatio da je dementan i da me je zaista pomiješao sa sinom. Nekada život podijeli karte kakve ne očekuješ. Matori ološ je živio svoj život s pelenom na guzici, s razbacanim i nejasnim sjećanjima koja su mu bila nadomak, ali su mu, kao Tantalu voćke pred ustima, izmicale dok je tonuo u vode Lete. Za razliku od Maye, on se nije sjećao stvari koje je činio i tame koju je donosio. Bio je spašen. Sretni gad.

S druge strane, Maya se saplitala o ista sjećanja. Vukla je taj mrtvi teret bez mogućnosti da ga se riješi. Život joj je bio Gordijev čvor bola, tuge, krivice i mraka dječje sobe. Dok je ona pokušavala odriješiti neodrješivo, što ju je po svemu sudeći na kraju koštalo života, on se opijao po lokalnim barovima bez ijednog truna grižnje savjesti. Bio je gori od bilo kojeg čudovišta, monstrum u ljudskom obliku.

Gadio mi se više nego prije. Izvukao se bez kazne, ali opet mi ga je bilo žao vidjeti u tom izdanju, djeteta u tijelu odraslog čovjeka.

Vrata kuće se otvoriše i na trijem izađe žena neuredne plave kose, sitna rastom, što je stomak koji je ukazivao na poodmaklu trudnoći, činilo još većim. Na sebi je imala isflekanu kecelju o koju je brisala ruke. Za njom iz unutrašnjosti kuće doprje miris prženog ulja.

Jedva vidljiv, iza nje je uplašeno provirivao dječak kose slične njenoj.

„Josephe, smiri se“, rekla je blagim glasom i krenula prema starcu. „Molim te.“

Stajao je neodlučan, užurbano žmirkajući i šetajući pogledom od mene ka njoj.

„Andrew, idi se igraj.“ Dječak se nije pomakao. „Zaboga, idi se igraj!“ Od povišenog tona glasa dijete se brecnu i preskoči stepenište, doskoči na travu blizu mene, pa otrča ka ljuljašci.

Prišla je starcu i uzela ga pod ruku. „U redu je“, govorila mu je dok ga je vodila natrag na klupu. Bio je poslušan poput janjeta. Kada ga je smjestila, okrenula se prema meni.

„Oprostite mom svekru. Alzheimer. Ponekad se uznemiri kada vidi nepoznate osobe.“

Svekru? Čija li je supruga bila?

„U redu je.“ Odmahnuo sam rukom.

„Mogu li vam pomoći?“

„Nisam siguran koliko možete…“ Zastao sam i počešao se iza uha. „Ja sam Sean, Mayin prijatelj…“

„Odlazi“, rekla je, naglo promijenivši ton glasa i izraz lica.

„Molim?“ Bio sam zbunjen promjenom ponašanja.

„Odlazi. Smjesta. Molim te.“ Na, do maloprije, ljubaznom licu, sada se očitavao gotovo nerazuman strah. Nije se valjda bojala mene?

„Ne razumijem. Zašto?“

Pošla je prema kući. „Zvat ću policiju.“

„Ne, stani…“ Pošao sam prema njoj zakoračivši na klimave stepenice trijema. Joseph je skočio na mene prije nego sam stigao reagovati i oborio me na zemlju.

„Rekao sam ti da odeš, nakazo“, kreštao je. „Ovdje nisi dobrodošao!“

Iako je djelovao staro i slabašno, bio je žilav i još je imao dio snage stečene dugogodišnjim radom u pilani. Trpio sam teške udarce čvornovatih šaka po licu pokušavajući ga uhvatiti za ruke. Iza crvene koprene što mi se navlačila na oči, čuo sam njegove litanije psovki i uvreda, njene povike i plač djeteta, škripu guma po zemlji, muški glas i korake.

Odjednom ga je neko odvukao s mene. Kada sam obrisao krv koja mi se slijevala u oči, vidio sam visokog, koštunjavog muškarca, crta lica nalik Mayinom, kako mi pruža ruku. Prihvatio sam je i on me podiže sa zemlje.

„Seane, šta ti radiš ovdje?” upitao me je, iskreno iznenađen što me vidi.

„Zdravo, Williame“, procijedio sam kroz bolne usne, dodirujući ih vrhovima prstiju na kojima ostade crveni trag. Usta su mi bila puna ukusa bakra. Jezikom sam prešao preko zuba. Svi su bili tu, nisu se klimali, ali sam osjećao žarenje na lijevom obrazu ispod jagodične kosti.

„Moraš ići“, rekao je. „Molim te. Odmah.“

Gurnuo me je ka autu pored kojeg je stajao pickup. Pretpostavio sam da je njegov, pošto ga nije bilo kada sam došao.

„Šta se dešava? Zašto me tjerate? Želim te pitati…“

„Ne sada“, prosiktao je i dalje me gurajući. Stisak mu je bio čvrst na mojoj nadlaktici.

Zastao sam i otresao njegovu ruku. „Pusti me!“

Unio mi se u lice. „’Winter’s Lodge’. Stajalište za kamiondžije. Za dva sata.“ Govorio je tiho, ispod glasa kao da se boji da ga neko ne čuje.

Pogledao sam ga upitno.

„Znaš li gdje je?“

„Naći ću.“

„Samo kreni prema Harper’s Millu. Ne možeš ga promašiti. Sada idi.“ Okrenuo se preko ramena. Trudnica je stajala na trijemu, ruku obgrljenih oko zadihanog starca. Pričala mu je nešto na uho, pokušavajući ga smiriti. Uplakani dječak se držao za nju. U jednom trenutku ona se okrenu i šamar resko odjeknu. Držeći se za obraz, dječak otrča u kuću.

„Odlazi i ne vraćaj se!“, viknuo je William gledajući u mene molećivo. Usne mu oblikovaše još jednu molbu prije nego se ponovo prodera: „Gubi se dok nisam pozvao policiju!“

Ušao sam u auto, okrenuo ključ i otišao zemljanim putem kojim sam i došao, zbunjeniji nego prije. Umjesto odgovora, dobio sam samo još pitanja.

Photo by Robin Jonathan Deutsch on Unsplash

Copyright protected by Digiprove © 2022 Mirnes AlispahićSome Rights Reserved