XII 

Ponovo sam se nalazio na zadnjem sjedištu taksija. Išao sam posjetiti starog prijatelja, novog duha prošlosti. Igrao sam se s vizitkom koju mi je Anna dala. Okrenuo sam je prema sebi licem, pa naličjem. Djelovala je kao obična kartica. Hrapave površine, boje ljuske jajeta. S jedne strane je imala naziv sanatorija u indigo boji s dva stilizovana planinska vrha, s druge je bio broj telefona. To su bili svi podaci o ustanovi u kojoj je Maya završila. Harry je poznavao doktora koji je osnovao taj sanatorij. To mi je davalo nadu. Ako mu je Harry vjerovao, i ja sam.

Novi početak. Da nisam znao o čemu je riječ, pomislio bih da je riječ o jednom od onih samoubilačkih kultova Sudnjeg dana, čija je jedina svrha izmamiti imovinu od lakomislenih i otjerati ih u smrt. Zvučalo je i kao naziv nove religije koja tumači već poznato, ali ovaj put je to bilo ono „pravo“ tumačenje, koje vodi izabrane u obećanu zemlju. Mada nije bilo razlike između kulta i religije. Oboje su bili savršene metode ispiranja mozga, utočište za izgubljene duše.

Kada bi barem bilo tako jednostavno krenuti ispočetka, izbrisati sve loše, skrpiti se i postati novi čovjek. Slomljene stvari, makar one bile i neopipljive poput psihe, nikada se ne mogu vratiti u prijašnje stanje. Japanci imaju kintsugi, umjetnost popravke keramike, gdje sastavljaju polomljene komade i lijepe ih lakom pomiješanim sa zlatom, srebrom ili platinom. Filozofija iza toga je bila jednostavna. Ožiljci, makar oni bili dragocjeni, ostaju ožiljci, uspomene na loše dane i kao takvi, dio su nas, te ih treba cijeniti i sjećati se onoga što smo prošli da bi došli do onoga šta smo. Nisu svi to shvaćali tako.

Maya je svoje ožiljke vječito pokušavala sakriti dok se trudila odmaći od užasa vlastite prošlosti. Čak i po najvećim vrućinama, nosila bi duge rukave kako se ne bi vidjeli sitni ujedi žileta po njenim podlakticama. One koje je nosila iznutra rijetki su spoznali. Čak ih ni ja nisam sve pronašao, ali sam ponekad imao dojam da su se nataložili jedan na drugi, postajući ružno tkivo ožiljka. Tvrdo i debelo. Mrtvi čvor sjećanja kojeg se nije mogla riješiti. Za nju su to bili samo podsjetnici koji bi je u jesenjim danima naravi vraćali u dane koje je željela zaboraviti. Bez zlata i sjaja.

Pozvao sam broj. Već nakon drugog zvona javio mi se ženski glas, gotovo automatizovan.

„Sanatorij ‘Novi početak’, izvolite?”

„Dobar dan. Želio bih popričati s vašom pacijenticom, Mayom Carver.”

Uslijedila je kratka pauza.

„Vi ste?”

„William”, odgovorio sam. „William Carver, njen brat.” Predstavio sam se kao jedini član njene porodice, pored majke, koji bi je posjetio u slučaju potrebe.

„Gospodine, da ste doista William Carver kako se predstavljate, znali bi da je, za njihovo dobro, našim klijentima zabranjena komunikacija s vanjskim svijetom u bilo kojem obliku za vrijeme boravka u našoj instituciji. To sam rekla pravom gospodinu Carveru, dva puta preko telefona i jednom lično, kada je došao. Ne znam ko ste ni šta želite, ali ne zovite više ovaj broj. U suprotnom ću vas prijaviti policiji. Želim Vam ugodan dan.”

„Stanite. Molim vas“, zavapio sam prije nego je prekinula vezu. „Možete li mi barem reći da li je još uvijek vaš pacijent? Ja sam njen… prijatelj.“

„Kao što sam rekla, komunikacija s pacijentima nije dopuštena. Doviđenja.“

To je bilo to. S druge strane linije ostala je samo tišina. Sapleo sam se neoprezno u mrežu vlastite laži. Nije bilo svrhe ponovo zvati, neće mi ništa reći, ali sam barem otkrio nešto zanimljivo.

Žena na telefonskoj liniji je naglasila da je klijentima zabranjena komunikacija s vanjskim svijetom. Mayin poziv je mogao značiti samo dvije stvari, ili se nekako dokopala telefona i nazvala Annu jer je bila usamljena u smjeni svojih godišnjih doba, ili je pobjegla iz sanatorija i otišla u mrak koji ju je odavno dozivao. Morao sam lično otići tamo. Uvjeriti se u sve svojim očima. Natjerati ih da progovore, kažu mi istinu. Barem ću je moći pročitati s njihovih lica ako me budu lagali.

Imao sam predstavu ko bi je mogao progoniti, sjenka prošlog života što ju je pratila gdje god bi krenula. Upoznao sam je kroz njene snove. Muškarac čije bi ponekad dodire osjetila kada bih je dotaknuo, posebno na početku naše veze dok još nije bila slobodna. Dodirnuo bih je, a ona bi se trznula, brzo se povlačeći u sebe ostavljajući me da se pitam šta sam pogrešno uradio. Trebalo je vremena da izbrišem ta sjećanja, da moji prsti prestanu biti stranci na njenom tijelu.

Nisam ni primijetio kada smo stali. Podigao sam glavu. Vidio otvorenu kapiju groblja, kao da me mrtvi dočekuju u svoje naručje. Zovu da im se pridružim. Platio sam taksisti, koji nije ni slutio svoju ulogu Harona. Uzdahnuo sam dok sam izlazio, spreman da se suočim s onim što me čeka. Šta god to bilo.

Osjetio sam jezu u dnu vrata dok sam išao ka kapiji. Okrenuo sam se, pozvan nečujnim glasom. Automobil parkiran s druge strane ulice. Nisam mogao vidjeti vozača iza tamnog stakla, ali je upalio vozilo i otišao. Dok je odlazio dalje niz ulicu, nisam se mogao otresti utiska da je to bio isti automobil koji je bio ispred hotela.

Pripisavši to paranoji, parazitu u mom umu, odmahnuo sam glavom i pošao prema groblju kupivši usput buket. Buket u jednoj, poklonjen balon u drugoj ruci. Nisam se želio riješiti tog poklona, donosio mi je mir. Radnik na održavanju mi je ljubazno dao informacije o parceli na kojoj je Nathan počivao, pa sam se zaputio tamo.

Primijetio sam ih krajem oka onog trenutka kada sam zašao malo dublje među spomenike. Obrisi u zraku su stajali pored svojih prebivališta, pratili me praznim pogledima. Podsjetili su me na onu noć kraj jezera i dane što su uslijedili poslije.

Vjetar prođe kroz krošnje, a lišće zašumori govoreći o mom dolasku u to predsoblje kraljevstva sjenki. Nedaleko od staze, sahrana s moje lijeve strane. Gomila okupljena iznad groba. Čuo se prigušeni plač i duboki glas svećenika koji ispraća pokojnika na posljednje putovanje, a onda stade i zemlja tupo zadobova po lijesu pojačavajući nelagodu u meni.

Nathana sam našao među redovima epitafa koji su govorili o onima što su počivali ispod njih. Imao je isti pogled kao nekad, i šarmantni osmijeh vječitog dječaka. Bijela slova na crnoj, glatkoj površini su ispisivala njegovo ime.

Nathan Cobb

. Vijenac od cvijeća, star nekoliko dana, u dnu spomenika kao podsjetnik na posljednju posjetu. Ružičaste ruže, cinije i kale, naspram kojih je moj buket plastičnih bijelih ruža izgledao jadno. Šta je to govorilo o meni kao prijatelju i osobi? Lažno cvijeće za prave uspomene.

Pokušavao sam istisnuti riječi zaglavljene u grlu. Naše posljednje viđanje je bilo neprijatno i nisam ga se rado sjećao. Trudio sam se pomesti ga pod tepih savjesti sa svim drugim greškama, ali sjetni vjetar puhnu i podiže njegove rubove. Prašina sjećanja se uskovitlala kada sam dotakao hladni kamen nadgrobne ploče.

Dogovorili smo se da se nađemo u našem lokalu tu večer, rekao je da želi razgovarati sa mnom. Kasnio je, ali to je ličilo na njega, stoga sam odlučio vrijeme prekratiti igrajući pikado s dvije djevojke koje sam upoznao dok sam ga čekao. Praveći se nevješt, puštao sam ih da pobjeđuju. Smijali smo se, kada je došao i grubo me odvukao u stranu zbog čega one počeše uplašeno da šapuću gledajući u nas. Osmjehnuo sam im se i pokretom ruke im dao do znanja da je sve  u redu.

„Dajte nam minut. Vraćamo se odmah.“

„Moramo popričati“, rekao je tiho, prislonjen na moj obraz. Dah kiseo od vina, sladunjavi miris ženske kupke za tuširanje oko njega. Izgužvana odjeća. To je objašnjavalo kašnjenje.

„Kasniš“, odmaknuo sam se i pogledao preko ramena prema djevojkama. Mahnuo sam im i dobacio da ću se brzo vratiti. „Sad požuri. Čekaju nas dvije lijepe dame.“

„Seane, Anna…“, započeo je.

„Nemoj“, prekinuo sam ga. „Poštedi me moralisanja i pridika. Pun mi je kurac dušobrižnika koji zabadaju nos u stvari koje ih se ne tiču.“

„Stvarno si seronja, znaš li to?” prosiktao je i okrenuo se da ode, pa se vratio. Uvijek je imao žestok temperament, ali nikada nije bio takav sa mnom. Ta noć je bila izuzetak. „Jebeni idiot. Derište i egoista, eto šta si ti.“

Zaškiljio sam i podigao mu srednji prst pred lice.

„Vidiš“, rekao je. „Ne znaš ni popričati kao muškarac. Šta ti se desilo?“

„C’est la vie“, rekao sam mu. „Jesi li završio? Ovaj razgovor me umara. Ako si o tome želio popričati, završili smo. Sada možeš ostati da uživamo u društvu one dvije dame ili se okrenuti i otići. Biraj.“

Stajali smo, pogledima uhvaćeni u klinč. Vidio sam kako stišće vilicu i širi nozdrve dok su mu plave oči sijale bijesom. Djelovalo je da stojimo satima u tom položaju kada je progovorio.

„Zašto se nisi borio, dođavola?” procijedio je kroz zube. „Za Annu. Što si se predao kao posljednja pizda? Jesi li ti uopće svjestan kakvu si ženu imao pored sebe?“

„Ti ćeš mi to reći, je li? Pogledaj se. Mirišeš na ženski gel za tuširanje. Pio si. Zakasnio si jer si bio sa ženskom. Mijenjaš ih češće nego čarape, a meni držiš pridike o ponašanju.“ Već mi je bilo dosta njegovog lažnog moralisanja.

Sav bijes, gađenje i mržnja koje sam osjećao prema sebi tih dana, izbili su na površinu, gonjeni alkoholom u meni. Vulkan je konačno eruptirao. Skočio sam na njega i prilično ga jako zakačio pesnicom prije nego me je ščepao. Nisam imao šanse. Pio sam, već napola pijan. Nathan, bivši sportista, koji je svakodnevno održavao kondiciju. Držao me je kao krpenu lutku, podignute ruke i spremne da mi je zakuca u lice. Gosti lokala su već bili na nogama. Gazda je vikao na Nathana da me pusti. Pogledao je u njih, pa u mene i spusti ruku.

„Volim te kao brata, Seane“, rekao je puštajući me. „Ali si seronja. Seronja koji nije zaslužio onu ženu.“ Okrenuo se i otišao ostavljajući na podu marionetu pokidanih konaca.

„Uzmi je“, viknuo sam, ne mareći za ljude koji su nas posmatrali. „Jebi se, Nathane!“

Zastao je, podigao srednji prst i izašao. Tada sam ga posljednji put vidio. Već sljedeću noć sam upoznao smrt nakon čega sam se povukao od sviju, gonjen košmarima.

Suze su tekle i pričale umjesto riječi zaglavljenih u grlu. Svaka je nosila izvinjenje. Osjetio sam dašak hladnoće u vjetru koji dunu i koža mi se naježi od osjeta prisustva. Podigao sam pogled. Mršava figura, nalik kožnoj vreći punoj kostiju, stajala je pored crnog spomenika. Glave prevelike za tanki vrat i uskih ramena; rijetke plave kose, što je poput paperja rasla mjestimično po tjemenu, dajući joj je komičan izgled. Ispale jagodice iznad ispijenih obraza, tanke i kože boje pepela zategnute preko njih.

Prepoznao sam ga po pogledu očiju skrivenih u upalim očnim dupljama. Nekada duboke i plave poput mora. Uglavnom mirna pučine, tek povremeno bi u njima divljala oluja i nemirni talasi. Više nije bilo boje u njima, samo taj poznati pogled.

„Nathane…“ Riječ se konačno otela i probila van.

Nelagoda je prethodila promjeni, razmiljela se po meni i zagrlila me zbog čega mi srce poče jače udarati dok se okolina razlijevala posvuda. Granice su se brisale kao one noći i pretapanje svjetova je bilo neminovno. Zvukovi su postali tiši, boje su blijedile dok su se lice i naličje stvarnosti naizmjenično smjenjivali uokolo.

Sablasti su sada stajale na rubu mog vidokruga, puno bliže nego maloprije. Temperatura se naglo spustila, prožimajući me hladnoćom zbog čega sam se počeo tresti. Zubi su mi počeli cvokotati toliko da sam imao osjećaj da će popucati.

Nathan otvori usta i u mračnom grotlu njegova grla poče se formirati riječ. Kao da je želio vrisnuti. Prokleti me? Dozvati me? Koščata ruka se podiže i uperi prst prema meni. Taj pokret uznemiri obrise i zrak se zatalasa. Vidio sam sjenke kako me okružuju, stežu obruč oko mene kao u noći Beltane.

Tamno sivilo presvuče nebo, a mrtve krošnje se sablasno zanjihaše na vjetru što donese nelagodu i veza mi stomak u čvor.

Ispustio sam nit koja je čuvala balon i on zaplovi zrakom. Pao sam na koljena na međi između dva kraljevstva, glave nemoćno klonule na grudima. Mrmljao sam riječi izvinjenja i tražio oprost. Želio sam da me puste na miru.

Mislio sam da su se zbog suza smilovali i povukli, ostavljajući za sobom šapat lišća u razgranatim krošnjama. Oblaci su se povukli i nebo se ponovo ukazalo.

Podigao sam pogled. Ipak ih nisu moje suze otjerale, već ona. Maya je stajala pored Nathana, ruke položene na njegovo rame. Nathan me više me nije gledao optuživački,. Obećala je jednom davno da će sve biti u redu i da će biti moj vodič. Ponovo me je spasila.

„Došla si”, rekao sam, a usne mi se razvukoše u slabašni osmijeh.

Tada sam vidio ljude s obližnje sahrane, kako se došaptavaju i gledaju u mom pravcu. Zagledali su se, a onda su okrenuli glave od mene i razišli se uz poneki osvrt preko ramena prema meni. Sjetio sam se trenutka iz aviona, putnika koji su me posmatrali. Podigao sam se, otresao prašinu s hlača. Pogledao sam oko sebe. Jedini duhovi ostali su bili oni mojih prijatelja. Svijet je ponovo bio normalan, a ja sam se pitao kako sam se uopće obreo u ovome. Vratio sam se onome od čega sam bježao. Sumnjao sam da će i ovaj put mjesec obasjati trag od sjajnih kamenčića do izlaza iz mraka koji se spuštao na mene.

„Oprosti”, rekao sam Nathanu. „Što smo se razišli na način na koji smo se razišli. Što…” Okrenuo sam glavu u potrazi za izgubljenim riječima koje su mi izmicale. „Što nisam bio tu.”

Kada sam vratio pogled, već su nestali. Dočekao me je samo moj odraz na glatkom crnom mermeru. Dotakao sam hladni kamen, prelazeći prstima preko uklesanih slova, prošaputavši još jednom izvinjenje prije nego sam se okrenuo i pošao prema izlazu. Iako je hladnoća onog svijeta iščilila na jesenjem suncu, stresao sam se od iznenadne jeze koja me prože i natjera da podignem kragnu na kaputu.

Razmišljao sam o sljedećem koraku. Žena s recepcije je rekla da je Will zvao i dolazio tamo, što je značilo da je znao da mu je sestra na liječenju. Maya i on su bili izuzetno bliski i ako je neko znao gdje je nakon bijega iz sanatorija, ako je uopće pobjegla, to je bio on. Znao sam gdje je živio. Ili barem gdje je bio prije. Razmišljao sam da li da odem na to mjesto na kome nisam bio previše omiljen, a onda sam pomislio na još jednu stvar – jezero je bilo u blizini.

Photo by mali maeder

Copyright protected by Digiprove © 2022 Mirnes AlispahićSome Rights Reserved