Niz paukovu nit poglavlje 11

Niz paukovu nit: poglavlje XI

XI

Dugački rimen čamac je klizio rijekom. Pratio sam ga pogledom, njegove veslače i kormilara koji ih je bodrio. Studenti su se pripremali za tradicionalnu oktobarsku regatu kada će se tu skupiti timovi iz cijelog svijeta. Uskoro će ovo područje biti puno gledatelja koji će pratiti takmičenje, navijajući za omiljeni tim. Dolazili smo tu redovno dok smo studirali pošto je Nathan bio u timu svog koledža. Poslije nas je vraćala navika.

Na toj obali sam zaprosio Annu jednog predvečerja koje mi se sada činilo vječnost daleko. Šetali smo, baš kao i sada. Nisam to planirao. Zapravo mi nije bilo ni na kraj pameti, ali negdje usput rodila se ideja. Moja želja da pronađem luku za utočište. Samoća je od mene činila osobu koja je činila gluposti.

Predložila je da sjednemo na klupu, u sjenke što su ih bacale razgranate krošnje dva drveta. Tu smo mogli popiti kafu koju nosili. Jela je drugi kroasan s čokoladom. Na trenutak je bilo neke simbolike u našem sjedenju na tom mjestu. Kao da nas je tok rijeke odveo u prošlost.

„Jesi li ih stvarno vidio?” upitala me je odsutno, brišući mrvice oko usta.

„Koga?“

„Duhove, tamo na obali jezera s Mayom.“

„Vidio sam… nešto što ne znam objasniti. Cijeli taj drugi svijet… Kao da je mračna strana ovog našeg.“

„Šta ako smo mi mračna strana njihovog svijeta?“, rekla je nakon trena razmišljanja.

O tome nikada nisam razmišljao. Možda sam ja za njih bio samo obris u zraku kao oni za mene. Mrtvac u svijetu živih.

„Rekla mi je da te je odvela tamo jer si ga sanjao. Našeg…“ Riječ joj stade u grlu. „Poslije one noći?“

Klimnuo sam glavom.

„Zašto mi to nikada nisi rekao?“

Stisnuo sam zube osjećajući nalet sjete kojem sam želio odoljeti. „Sanjao sam njegov plač. Čudno, nikada ga nisam zaista čuo, ali mi je pohodio snove. Mislio sam da ludim.“

„Sjećaš li se šta si mi rekao kada sam te pitala za snove? Da ih se ne sjećaš.“

„Zaista ih se nisam sjećao. Barem ne onoga što sam vidio, samo ono što sam čuo. Kada bih se probudio, zvuk plača mi je i dalje odjekivao glavom. Pratio bi me tokom dana.“ Okolina se utapala u nadolazećim suzama. Brada mi je zadrhtala i pitao sam se da li da joj kažem. Zatim je izašlo iz mene. „Bio je to on, znaš. On me je poveo kroz ta vrata koja su se pojavila.“

„O, Bože“, zagrcala je. „Jesi li siguran u to?“

Pogledao sam je. U zelenilu njenih očiju ogledala se druga obala rijeke. Klimnuo sam glavom.

Ispričao sam joj nešto što sam tajio od sviju sve te godine. Toliko potisnuto u mene da sam se jedva i sjećao. O prijateljima koje sam imao kada sam bio mlađi, prije nego se ona doselila. Djedu i baki umrlima prije nego sam se rodio. Redovno su me posjećivali sve dok me roditelji nisu odveli psihijatru jer je majka mislila da sa mnom nešto nije u redu.

„Da si mi to ispričao prije, vjerovatno ti ne bih vjerovala, ali sada…“

„Znam. Sve znam.“

„Jesi li se plašio kada su te posjećivali dok si bio mlađi?“

„Nikada. Za povučeno dijete poput mene koje je stvaralo kraljevstva u svojoj glavi i svojoj sobi kada bi roditelji otišli na posao, oni su bili jedini prijatelji. Sve dok nisi došla ti.“

Osmjehnula se.

„A na jezeru? Kako si se osjećao kada si ih vidio?“

Zagledao sam se u daljinu, kopajući po zaboravljenim stvarima. „Usamljeno, uplašeno, napušteno, izgubljeno.“

„A sada? Viđaš li ih sada?“

„Samo Mayu, ali…“ Zastao sam. Maya nije bila poput onih duhova što sam ih vidio u kraljevstvu sjenki. Djelovala je stvarno, živuća uspomena.

„Šta? Stvarno misliš da je mrtva?“

Slegnuo sam ramenima. „Ne znam ni sam. Drugačija je. Možda sam samo poludio.“

„Zašto to govoriš? Kako su izgledale druge sablasti?“

„Znaš kako vazduh treperi na velikim vrućinama? Kao u pustinji.“ Šutke je potvrdila. „Tako su oni izgledali. Igra svjetlosti s očima nalik jamama bez dna.“

Zašutjeli smo nakratko, posmatrali dešavanja na rijeci. Kolebao sam se da li da joj priznam da sam vidio Franka. Na kraju sam se okrenuo prema njoj.

„Slagao sam te.“

Pogledala me je i podigla obrvu.

„Nije mi Harry rekao za Franka“, priznao sam. „Vidio sam ga u kupatilu prije nego si ušla.“

Brada joj zadrhta. Progutala je knedlu boreći se sa suzama. „Vidio si mog oca?“

Klimnuo sam.

„Kako je on izgledao? Kao druge sablasti?“

„Frank je bio poput Maye, samo što je bio tu svega tren i nestao je. Kao da…“

„Kao da šta?“

Razmišljao sam da li joj kažem da je izgledao kao da je došao samo da mi kaže da je pripazim, ali sam prešutio. Baš kao onaj jecaj u noći. „Kao da želi da te pripazim.“

Gledala je u rijeku grickajući vrh palca dok joj je noga nervozno cupkala. Opet je to radila. To nije ličilo na nju.

„Zašto ih ja ne mogu vidjeti?” upitala je naposljetku. Glas joj se blago povisi, drhteći u pozadini. Bukom je pokušavala sakriti strah koji se sakrivao u glasnim žicama i igrao se s njima. Zajecala je. „Kada mi je Maya rekla da si sanjao našeg sina… Mislim da sam te zamrzila u tom trenutku jer si mogao ono što sam priželjkivala toliko. Nisam se mogla ni oprostiti od njega, a onda… Frank… Želim ga vidjeti… Želim…“

„Anna, ja…” Želio sam nešto reći, otjerati tugu, ali nisam imao odgovor na njeno pitanje. Mogao sam joj reći samo jedno: „Vjeruj mi, ne želiš to.“

Nije ništa progovarala, samo je plakala. Pokušao sam je zagrliti. Odmaknula se od mene, ustala i odšetala do ograde koja se nalazila nekoliko metara ispred nas. Ogrnula se šalom kao da se želi sakriti od svijeta, s tajnom koju mi nije otkrivala.

Prišao sam joj i stao pored nje. Prohladni povjetarac puhnu s rijeke.

Nisam je želio tjerati da mi kaže. Znao sam je bolje od toga, pa sam odlučio skrenuti priču. „Šta je s Jimmyjem? Nathanom?“ Zastao sam. „Tobom? Nemoj mi reći da nemaš nikoga.“

Ne gledajući me, rekla je: „Nathan je umro.”

Još jedan šamar koji mi prošlost zalijepi za obraz otvorenim dlanom, još jedan grijeh na moju dušu. Bili smo poput braće od osnovne škole, prošli smo skupa sve ono što dječaci rade, kako oni mlađi, tako i oni stariji. Dijelili smo sve. Naš posljednji susret nije bio nešto čime sam se ponosio. Uspomene koje su mu prethodile su blijedile u odnosu na tu posljednju i tako je ostao neugledna mrlja koje se nisam uspio riješiti.

„Kako?” s naporom sam izbacio olovnu riječ.

Nastavila je priču zamućenog pogleda. „Karcinom jetre. Bilo je prekasno za njega kada su ga otkrili. Proširio se posvuda, mozak, kosti. Pojeo ga je toliko da ga na kraju nisi mogao prepoznati. Umro mi je na rukama.“

Sjeo sam na ogradu kako se ne bih srušio s klimavih nogu.  „A Jimmy? Molim te, nemoj mi reći da je i on umro.“

„Ne, još je tu“, rekla je. „Oženio se predivnom ženom. Radi u firmi njenog oca i trenutno je van grada. Ima dvije kćerke. Baš smo se čuli prije nekoliko dana. Trebao bi se vratiti uskoro.“

Jimmyjevo pravo ime je zapravo bilo Martin, ali je nadimak dobio zbog afro frizure koju je nosio iz ljubavi prema liku i djelu Jimmyja Hendrixa. On je bio jedan od onih blesavih prijatelja koje ima svako društvo i nabavljao je sve što smo htjeli probati. Dok smo studirali, više bi svoje robe popušio nego što bi je prodao. Uvijek obučen kao klošar, genijalac bez imalo sumnje, ali i buntovnik. Nikada ga nismo uspjeli odvratiti od toga ma koliko se trudili, pa je ideja o njemu kao porodičnom čovjeku bila nezamisliva.

„Vidi ti to. Martin se uozbiljio.“ Bilo mi je doista drago što to čujem. „Izgleda da se čuda ipak dešavaju.“

Gledao sam u šljunkovitu stazu u iščekivanju odgovora koji neće doći pa sam podigao glavu. Pogledi nam se ukrstiše. „A ti?” upitao sam je ponovo.

Iskra zasja u dubinama. „Ja? Živim. Valjda.“

To je bio jedini odgovor, tako svojstven njoj. Zaustio sam nešto reći, ali me je preduhitrila.

„Šta je s tobom?“

„Sa mnom?“

„Da, ima li neka žena u tvom životu?“

„S vremena na vrijeme. Nijedna nije ostala dugo.“

„Hoćeš da kažeš da nisu ostale jer ih izguraš iz svog života? Izgleda da se neke stvari nisu promijenile.“

Isuviše me je poznavala. „Previše je haosa u mom životu, Anna. Ne želim uništiti još nečiji. Mislim da sam previše toga odradio. Sem toga, moj posao…“

„Izgovori.“ Kiseli smiješak na njenim usnama. Obrisala je onih nekoliko izdajničkih suza i svaki trag njihovog postojanja na svojim obrazima. Ostala je samo jarko zelena boja pogleda. „Moram ići.“

„Sada? Zašto?”

„Imam obaveza, Seane. Život ne može stati samo zato što bismo mi to željeli. Ide dalje i ne čeka nikoga.”

Prišao sam joj. „Treba li ti pomoć? Tu sam…” Njen pogled je bio jasan. „U redu. Da se nađemo večeras? Mislim da bi ti društvo dobro došlo. Oboma bi.”

„Bolje ne. Barem zasad. Sada zaista moram ići.”

Gledao sam za njom s namjerom da je zovnem i pokušam vratiti jer sam sumnjao da ima obaveza. Odlazila je preko travnjaka, ruku prekriženih na grudima. Ramena su joj se tresla od plača. Odustao sam od ideje jer me ne bi poslušala. Možda se ne bi ni odazvala. Takva je bila, kada odluči nešto nisi je mogao odvratiti od toga. Vjerovatno se povlačila u stan da plače daleko od svih, kao i obično kada bi joj se to desilo. Nije željela pokazivati osjećaje ni pred kim. Osjećaji su značili ranjivost, tako je uvijek govorila pred drugima.

Okrenuo sam se ka rijeci. Šta se to dođavola dešava? Očekivao sam odgovore od Anne, našao sam samo nova pitanja. Njeno ponašanje je bilo neobično i nije mi se sviđalo. Poslije tragedije koja nas je zadesila, povukla se u sebe bježeći od svijeta i mene dok sam s druge strane ja činio isto. Sada mi se činilo da je potonula na dublje i mračnije mjesto od onog prethodnog, mjesto do kojeg mi nije dopuštala doći.

Tu je bio i taj Mayin poziv koji me je kopkao. Njene riječi bi za nekoga zvučale kao naglabanje ludaka. Ne i meni. Slutilo je na zlo koje se vratilo u njen život. Ono isto koje joj je usadilo dahdahwate u snove. Na teret koji ju je pritiskao godinama, konačno je povlačeći na dno.

Trnci prostrujiše kroz mene, od dna vrata niz leđa do vrhova nožnih prstiju. Trebalo mi je vremena da shvatim šta nije u redu. Oko mene nije bilo nikoga.

Iza visokih zgrada na horizontu, tmurni oblaci su se navlačili nebom, pretvarajući dan u noć. Površina rijeke se namreška i vodeni nabori jurnuše ka meni, uspjenušani kao da u sebi skrivaju mitsko čudovište. Prikovan za ogradu lancima straha, mogao sam samo stajati i gledati u nadolazeću opasnost.

„Seane?“

Poznat glas oživi okolinu u trenu i okovi spadoše. Zatreptao sam. Rijeka Charles je izgledala posve normalno. Čamci su bili na njoj, a od valova nije bilo ni traga. Žamor je ponovo ispunjavao zrak, svijet je bio nastanjen ljudima, nesvjesnim onoga što se upravo odigralo pred mojim očima. Jedini dokaz tome bili su potmuli, ubrzani otkucaji mog srca i kapi znoja na mom čelu. Ponovo sam nehotično prešao granicu.

„Jesi li dobro?”

Ovlažio sam jezikom suhe usne i nakašljao se čisteći grlo prije nego sam odgovorio Anni. „Dobro sam”, rekao sam, zvučeći samom sebi neuvjerljivo.

„Sigurno? Djelovao si malo… odsutno. Pogledaj se. Treseš se.”

Ruke su mi se doista tresle. Tek sam sada to shvatio. „Da, sve je u redu.”

Nije izgledalo da mi vjeruje previše. „Vratila sam se samo da ti dam ovo. Ja zaista nemam snage nazvati. Volim je, ali ne mogu. Ne sada.“ Pružila mi je vizit karticu. „Nadam se da ćeš izbiti iz glave ideju da je nešto uradila sebi. Samo si loše sanjao, a grižnja savjesti je učinila svoje. Sigurna sam da je i dalje tamo, samo što se dočepala telefona i nazvala me jer je bila usamljena. To je Maya, pobogu. Znaš i sam da je sve moguće kada je ona u pitanju. Idi do hotela i odspavaj. Treba ti sna jer izgledaš kao smrt… Zaboravila sam ti reći da je Nathan sahranjen na groblju Mt. Calvary. Mislim da bi to trebao znati. Znam koliko ti je značio. Kao i ti njemu. Znaš, bilo je trenutaka kada mi se činilo da ga je tvoj odlazak pogodio više nego nas ostale. Idem sada. Vidimo se.”

Rekavši to, ostavila me je po drugi put tog dana. Pitao sam se, da li joj je Nathan rekao za naš posljednji susret? Sada mi je jasno da smo se obojica kajali zbog toga, načina na koji smo se rastali.

Pošao sam prema cesti, vukući noge. Srce se nije smirivalo dok mi se tle izmicalo koliko god se ja trudio da idem pravo. Stao sam pored drveta, malaksao. Nisam mogao dalje.

Savio sam se u struku i iz sebe izbacio sav sadržaj želuca u mlazu. Nemoćno sam se pridržavao za drvo, ali sam osjećao da me želi prevariti, izmaći se i pustiti me da padnem.

„Gospodine, jeste li dobro?” čuo sam sitni, piskutavi glas. Pripadao je malenoj djevojčici kovrčave smeđe kose i velikih plavih očiju, koja je stajala u bijeloj haljini držeći crveni balon u ruci. Nije imala više od šest-sedam godina.

Osmjehnuo sam se što sam bolje mogao, iznenađen da je nisam prepao u stanju u kakvom sam bio.

„Dobro sam”, rekao sam brišući ostatke bljuvotine oko usta. „Hvala na pitanju, malena.”

Djevojčičina majka dođe do nje. „Emily, koliko puta sam ti rekla da ne ideš daleko od mene?”

Zastala je kada me je primijetila. Nju sam prepao. Bilo je jasno na koga djevojčica liči i da će biti prava ljepotica kad izraste. Vitka, u farmericama i uskom vunenom džemperu koji su iscrtavali nijanse njene figure, gledala me je bojažljivo.

„Sve je u redu, gospođo. Emily se samo brine jesam li dobro”, pokušao sam je odbraniti od potencijalnog grđenja jer je pričala sa strancem čudnog ponašanja, što niti jedan roditelj nije volio vidjeti.

Gledala me je, procjenjujući da li sam bezopasan. Osmijehom sam joj želio da je sve u redu. Činilo se da sam uspio. Spustila je ruke djevojčici na ramena, stojeći iza nje i upitala me jesam li dobro.

„Sve je u redu. Hvala na pitanju”, rekao sam. „Samo me uhvatila mučnina. Nema potrebe da se zamarate sa mnom.”

„Sigurni ste? Da pozovemo nekoga?” upitala je.

Odmahnuo sam glavom. „Već se osjećam bolje. Vidite? Kao nov”, slagao sam uspravljajući se. „Moram paziti šta jedem. Idem sada. Doviđenja.”

Promrmljala je pozdrav i tu nam se putevi razdvojiše.

„Gospodine!” Čuo sam zvuk užurbanih dječjih koraka.

Emily dotrča do mene i ja se zaustavih.

„Uzmite. Da vas čuva da ne padnete ako vam pozli opet”, zacvrkutala je.

Nisam mogao ne nasmijati se njenom dječjem razmišljanju. „Hvala”, rekao sam uzimajući poklon.

Zagrlila me je prije nego je otrčala nazad majci koja ju je čekala nedaleko. Dok sam stajao s crvenim balonom u ruci i gledao za njima kako odlaze smijući se i držeći se za ruke, osjećao sam kako me slabost napušta i strah čili iz tijela. Bio je potreban samo jedan balon i dječji zagrljaj da se osjećam kao nov.


Photo by Marcos Baistrocchi

Author

mirnes.alispahic@gmail.com
Trenutno izgubljen u prijevodu među pješčanim dinama.

Niz paukovu nit: poglavlje X

28. November 2022.

Niz paukovu nit: poglavlje XII

3. December 2022.