X

Mora da sam bio previše umoran jer sam sklopio otežale kapke samo na tren. Barem mi je to bila namjera. Kada sam otvorio oči, činilo mi se da sam spavao satima. Ležao sam nag na tvrdoj, hladnoj zemlji. Povjetarac mi je klizio tijelom, ježio kožu. Maya nije bila pored mene. Toplina njenog tijela je nedostajala. Sjetio sam se prizora noćnog neba, njene težine na meni dok se spušta i prima me u sebe do klonuća.

Podigao sam se i pogledao okolo. Shvatio sam da sam na istom mjestu odakle sam pošao, samo sam zakoračio preko granice. Samo što toga nisam bio svjestan tada. Tek sam poslije naučio te razlike. Okolina se istopila u nijansama noći. Vrijeme je stalo zaustavivši i sokove života gonjene bilom Majke Prirode. Stvarnost je prestala biti, a opet nastavila postojati dalje, u svijetu izvan svijeta, gdje je postala svoje mračno naličje.

Crna joha je još uvijek bila tu. Ogoljena do srži, bez razgranate krošnje u kojoj je lišće žamorilo. Trava zakržljala i siva. Nebo crno bez zvijezda i mjeseca u noći presvučenoj srebrenom koprenom. Mirna površina jezera bljeskala je kroz slojeve izmaglice koja se povlačila preko nje nalazeći put kroz visoku šaš.

Vladala je apsolutna tišina kao da je u tom kraljevstvu sjena umirao i zvuk kucanja vlastitog srca.

Pitao sam se da li sam mrtav gledajući svoje šake. Okretao sam ih, posmatrao prste, dlanove i linije na njima, toliko ispresijecane da se više nisu razaznavale. Dodirnuo sam lice. Koža mi je bila hladna, plastična. Tjeskoba je navirala i pritiskala mi grudi, gnječila ustreptali organ u njima. Ipak sam bio živ. Osjećao sam damar. Bio sam živi mrtvac.

Otvorio sam usta u želji da pozovem Mayu. Riječi je gušilo vladajuće mrtvilo nestvarnog svijeta. Unezvijereno sam se okretao tražeći je pogledom, ali uzalud. Maye nije bilo. Rekla je da će me voditi i da se ne bojim, a sada sam stajao ostavljen daleko od svega.

Misao naiđe. Šta ako sam ja zalutao? Ako sam je negdje usput izgubio. To mi je bilo prvo putovanje paukovom niti, a s puta je uvijek lako skrenuti ako ne paziš. Tako mi je rekla. Ostat ću ovdje da lutam kroz zaborav za vijeke vjekova.

Kao da su moji nemušti krici privukli pažnju stanovnika kraljevstva sjenki jer sam vidio kako oživljavaju oko mene, uljeza u njihovoj domeni. Aos sí. Sidhe. Vilin narod. Nespokojne duše ili igra mog uma? Nalik miražu u pustinji, treperili su zrakom, iluzije ljudi s crnim rupama umjesto očiju. Polako su mi prilazili, okružujući me bez nade za bijeg. Želio sam pobjeći, potrčati i ne okretati se, ali nisam imao kuda.

Ustuknuo sam ka nakaradnoj verziji crne johe. Ako je tišina gutala zvukove na tom mjestu, onda je zrak usporavao pokrete. Težak, gust i ljepljiv, činio je kretanje gotovo nemogućim.

Otvorio sam usta nijemo vrišteći Mayino ime u posljednjem trzaju nade. Kada sam pogledao oko sebe na trenutak sam pomislio da sam uspio. Sjenke su stale. Hladni dodir po ramenu me natjera da se okrenem strepeći od njegovog vlasnika.

Ipak me je našla u tom polusvijetu. Stajala je gola, mliječne puti što je sijala u noći bez zvijezda i lelujave crne kose. Anđeo spasitelj s mračnim oreolom i dok sam je gledao takvu, pitao sam se, da li je samo još jedna varka u svijetu satkanom od nestvarnog.

Obrve joj se skupiše i čelo nabora kao da mi je pročitala misli. Raširene oči su pričale o oprostu dok je odmahivala glavom. Shvatio sam šta mi je pokušavala reći tek kada je podigla ruku i pokazala ka vratima koja se počeše nazirati između mrtvih stabala pustih krošanja iza kruga sjenki.

Tamo sam morao poći, a ona nije mogla sa mnom.

Povjetarac puhnu i Maya nestade. Poput dima, lik joj se rasprši. Ponovo sam bio sam, okružen nemirnim dušama što su lutale tim sablasnim kraljevstvom. Sjetio sam se njenih riječi. Ostanem li tu, hoću li i ja postati jedna od njih? Blijeda sjenka nekadašnjeg čovjeka.

Sa strepnjom sam krenuo kroz obrise u vazduhu. Sada sam ih mogao čuti u glavi, njihove jecaje i krike. Hiljade potoka glasova što su se stapali u rijeku, čiji je šum postajao glasniji svakim korakom. Vodopad njihove boli bučao je u mojoj glavi. Poklopio sam uši rukama, ali bujica je nezaustavljivo tekla unutar mene.

Pogledao sam preko ramena, prokleti pjesnik u podzemlju što žudi za svojom dragom. Samo je crna joha stajala usamljeno na obali mrtvog jezera, okružena sjenkama. Na neke puteve moraš krenuti bez vodiča. Takav je bio ovaj moj, neutabana staza što je vodila u nepoznato.

Sjenke pružiše ruke prema meni. Stotine ledenih ujeda ugrize u moje tkivo. Jedna od njih jurnu i prođe kroz mene, šaljući talase hladnoće tijelom i baci me na koljena. Uz vriske, dođoše i druga, treća, četvrta. Cijeli niz. Kroz huk njihovih urlika čuo sam Mayu, njen slabašni glas u daljini.

Osjećao sam kako me snaga napušta i blijedim. Postajao sam jedna od sjenki u tom svijetu s druge strane stvarnosti. Oslonjen na tlo da se ne srušim, nemoćno sam drhtao. Podigao sam se boreći se s vazduhom koji me je pritiskao. Morao sam nastaviti jer sam samo tako mogao izaći iz tog mjesta. Zbog tih vrata, prema kojima sam gazio olovnim korakom kroz te ostatke ljudi, onoga što nazivaju dušama, i onoga što se krije iza njih, zbog toga sam došao.

Više se nisam obazirao na sjene i njihove prazne poglede. Jedva vidljivo lelujanje zraka mi priđe kroz gomilu uzburkanih izgubljenih duša, podiže se i pogleda me crnim rupama. Iako ga nikada nisam vidio, znao sam bez imalo sumnje ko je to. Njegov plač sam slušao noćima.

Srce mi je igralo u grlu. Brada se tresla. Osjetio sam toplinu kako teče niz obraze. Pružio sam ruku ka njemu. Brecnuo se na moj dodir kao da ga je zabolio, uzburkao se i sjurio se u moje grudi. Tijelo mi je planulo od bola topeći se u sive nijanse okoline.

Začuo sam kako me Maya doziva. Glas joj se izgubi u mraku koji me obavi i proguta. Nisam mogao odrediti gdje sam i šta se dešava, a onda sam ga čuo. Daleko potmulo ritmičko dobovanje. Srce koje je kucalo sporije od mog.

Osjećao sam da sam sklupčan, pokušao sam se pomjeriti i protegnuti. Topla, gusta tekućina mi miluje kožu i usporava pokrete. Ritam udaljenog srca se ubrzava. Vibracije do mene prenose dodir s ruba tame i nerazumljivi glas koji me umiruje iako ga nisam jasno čuo. Gdje sam se nalazio? Jasno je bilo da sam u svijetu nestvarnog, ali gdje? Jesam li došao do mjesta bez povratka? Kuda su me sidhe odvele? Sjetio sam se onog malenog kojeg sam posljednjeg vidio. Mog…

Vlastitu misao nisam uspio dovršiti jer je me probio bodež bola, natjeravši moje tijelo da se zgrči. Mrak oko mene se pokrenu. Damar postade frenetičan, dva bubnja se spojiše u jedan i njegov zvuk ispuni tišinu. Sada sam imao spoznaju o sićušnom, slabašnom obliku u kojem sam bio. Još jedan ubod naruši spokoj koji me je skrivao. Srca, što su kucala kao jedno, ponovo se odvojiše. Veće ispusti manje i ono se zauvijek ugasi.

Nerazumljivi glas polako poprimi formu, pročisti se, približi i postade riječ. Ime. Moje. Dozivala me je s ruba jave. Vukla me je k sebi riječima. Otvorio sam oči.

Dočekalo me je rađanje dana iznad jezera i planinskih vrhova, pjev ptica u krošnji crne johe čije je lišće šaputalo i klepet krila divljih gusaka u šašu. Nosnice su mi bile pune mirisa života i proljeća. Vlažne zemlje, pepela i baruštine. Kroz slojeve mirisa, prodrije njen i porazi ih sve.

Krupne oči su me zabrinuto gledale kroz vodopade crne kose. „Seane?”

Gledao sam je, sumnjajući u njeno postojanje. Šta ako je bila vila iz zemlje vječne mladosti? One su se uvijek poigravale s ljudima. Podigao sam ruku da se uvjerim. Naslonila je obraz na moj dlan. Pritisnula ga je svojom rukom.

„Nešto je pošlo po zlu”, rekla je jecajući. „Izvini. Mislila sam… Nije trebalo tako da bude. Nešto…”

„U redu je”, izgovorio sam. Vlastiti glas mi je zvučao nepoznato, vrijeđao je uši svojom hrapavošću. Podigao sam se na laktove. Maya ode do zgarišta lomače, uvalja ruke u pepeo i vrati se, pa pređe dlanovima preko mog i svog lica.

„Izvini“, rekla je još jednom, držeći mi obraze. Spustila je usne na moje. Toplina da otjera hladnoću.

Prihvatio sam je kao utopljenik što prihvata ruku spasa. Njen jezik. Ruke. Trebao sam je da me vrati u život kao bezbroj puta prije. Naša tijela se spojiše ponovo, ovaj put u pepelu. Nije potrajalo dugo. Klonuo sam na njene grudi, mokre od znoje i mojih suza.

Nije govorila ništa, barem nije koristila riječi. Pričala je dodirima. Pisala molitve po mojim leđima, čini da otjeraju loše snove kao godinama prije. Nisam se želio vratiti. Htio sam ostati tu, s njom. Zamrznut u trenutku onog dana prije nego je ušla u jezero ostavljajući me na obali.

Kada su drhtaji prestali, bilo je vrijeme polaska. Otišli smo do jezera, oprali se u plićaku. Poslije toga se nismo zadržavali. Pomogla mi je da se obučem. Previše sam bio malaksao da navučem hlače i zakopčam dugmad. Zatim smo otišli ostavljajući iza sebe dvije male gomile pepela razbacane po tlu tamo gdje smo ležali nešto ranije. Ponijeli smo šarenu prostirku i sjećanja na noć u kojoj sam tražio iskupljenje i zaborav.

Iako je napolju je bio izuzetno topao dan zamolio sam Mayu da uključi grijanje na maksimum. Pogledala me je zbunjeno, ali je poslušala kada me je vidjela. Tresao sam se šćućuren uz vrata automobila, ogrnut prostirkom iz koje su se osjetili mirisi trave, zemlje i naših tijela. Nije pomagalo. Nisam mogao istresti hladnoću iz kostiju. Činilo se da su duše nespokojnih previše uzele za sebe. Pitanje je bilo hoću li to uspjeti vratiti? Glavu sam naslonio na staklo magleći ga dahom dok sam gledao kroz prozor i preturao po glavi ono što sam doživio.

Slike mutnog prizora krajolika u noći bez zvijezda, obrisi u zraku i ledeni dodiri, prodorni bol u meni i onaj trenutak kada je srce stalo. Sve odveć stvarno da bih mogao pripisati lošem tripu. Maya je samo pokazala put do vrata. Ja sam taj koji ih je otvorio i prošao kroz njih.

Sve sam to iznova proživljavao vrteći sjećanja kao u kaleidoskopu. Možda bi bilo drugačije da me je ona mogla pratiti.

 „Oprosti”, rekla je po ko zna koji put otkada smo pošli s jezera.

Okrenuo sam se prema njoj. Krupne kapi znoja su joj se slijevale niz lice. Kosa vezana u rep slijepljena za kožu. Majica natopljena znojem.

„Za sve. Nisam planirala spavati s tobom. Dopustila sam sebi previše.“ Bijesno je udarila  po volanu. „Bože, koja sam ja glupača. Kritikujem te što spavaš s drugim ženama i povrjeđuješ Annu, a onda dođem i nabijem se na tebe. Mrzim se.”

„Kao u dobra stara vremena”, odvratio sam uz blijedu imitaciju osmijeha. Loš pokušaj šale da malo smanji napetost.

„Idiote”, rekla je. Ipak se nasmiješila. „Zaista to mislim. Nismo to trebali uraditi.“

„Jebiga. Kasno je sad”, rekao sam cvokoćući. Imao sam osjećaj da govorim glasom s drugog svijeta progovorivši nakon tišine koja se činila kao vječnost. „Mislio sam da su one tvoje priče samo priče. Oprosti.”

Pogledala je u mene. „Granica između stvarnog i nestvarnog je veoma tanka i lako ju je prijeći. Vidio si to“, rekla je. „Sinoć smo je prešli i…”

„Sinoć sam zamalo umro, Mayo”, procijedio sam kroz zube.

Šutjela je. „Znam i žao mi je zbog toga. Samo sam ti htjela pomoći da nađeš mir. Pokušala sam te voditi, ali…“ Zastala je u potrazi za objašnjenjem koje je joj izmicalo. „Ti… Nešto u vezi tebe, Seane. Ne znam to objasniti. Bilo je jače od mene i nije mi dopuštalo da te povedem. Šta si našao iza vrata?”

„Smrt”, kratko sam odgovorio ubijajući razgovor. Okrenuo sam glavu ka prozoru i do Bostona više nismo progovorili ni riječ.

Dio kraljevstva sjenki je ostao u meni te noći. Sidhe su mi ostavile poklon. Više nisam sanjao plač nerođenog djeteta. Zamijenili su ga drugi duhovi. Nove more. Budio sam se u znoju, izlazeći iz mutnog krajolika, proživljavajući iznova bol koja me rezala na komade. Preko dana bi mi se granice stvarnog i nestvarnog preklapale u sudaru dva svijeta. Kada bih išao na posao, užurbane gradske ulice bi se napunile sjenkama dubokih, crnih očiju. Vidio bih ih kako hodaju između ljudi, nesvjesnih njihovog postojanja dok sam ja zvjerao uokolo. Zgrade bi postajale samo ruine, nagorjeli i oronuli skeleti od cigle i čelika.

Imao sam osjećaj da ludim. Počeo sam se više povlačiti u sebe i bježati od sviju. Sakrio bih se u svoj stan, zaključao vrata. Ponovo bih postajao maleni dječak što drhturi ispod pokrivača, bojeći se oštrih zuba košmara. Samo što se iz ove more nisam mogao probuditi. Živio sam je.

Činjenica da sam spavao s Mayom samo je pogoršavala situaciju. Pomno skrivani osjećaji su ponovo izbili na površinu. Sve one žene s kojima sam spavao nakon odlaska od Anne bile su nebitne jer je s Mayom to bilo drugačije, intimnije. Osjećao sam da bi Annu dokrajčilo kada bi to saznala. Tada bi znala da sam je sve vrijeme varao i da nikada nisam bio njen, već samo vješt glumac.

U trenucima mog raspadanja, jedino rješenje je bio odlazak. Mislio sam da će tako nestati i problemi. Sve će postati samo blijeda slika u sjećanjima aktera, a vremenom će i ona da se izbriše, zamijenjena drugom. Vjerovao sam da ću za sobom ostaviti i dar koji sam dobio od vilin svijeta. Zato sam se spakovao i otišao bez riječi.

Pogledao sam u Annu. Hodala je pored mene jedući kroasan koji smo kupili u francuskoj pekari usput. Nije djelovala iznenađeno mojom pričom.

„Znam”, rekla je. „Maya mi je ispričala.”

„Sve?”

„Priznajem da mi je sve to zvučalo kao lupetanje luđaka, ali sam joj povjerovala. Ne znam ni sam zašto“, rekla je prije nego je zagrizla pecivo. „Znala sam da ćete kad-tad ponovo završiti u krevetu. To je valjda svima oduvijek bilo jasno, samo što sam okretala glavu. Pogledi između vas… prepuni čežnje. Nehotični pokreti kada bi se htjeli dodirnuti, zaboravljajući da više niste skupa, pa bi sklanjali ruku kao opareni, nesvjesni svijeta oko vas. Uvijek si bio više njen nego moj. Ja sam samo mislila da…“ Slegnula je ramenima. „Ne znam ni sama šta sam mislila, ali se nisam naljutila. Ni na tebe ni na nju. Bila sam ljuta na sebe. Možda, ali ne i na vas.“

Preplavila me je krivica jer sam shvatio koliko su je zapravo povrijedile laži u kojima smo živjeli.

„Prošlo je sigurno nekoliko mjeseci nakon tvog odlaska kada je došla kod mene. Sjedile smo i pile vino, kao u stara vremena“, nastavila je s pričom. Osmjehnula se. „Bože, kako smo se samo smijale tu noć. Mislim da nikada nismo bile bliže kao tada. Poslije smo plakale, pa se opet smijale kao dvije budale. Tada mi je sve ispričala.“

Zastala je i pogledala me. „Oprostile smo ti što si otišao. Ostale smo ljute, ali smo ti oprostile.”

Nastavila je hodati ostavljajući me da previrem u loncu vlastitih osjećanja svjestan ljubavi dvije žene, obje povrijeđene mojom krivicom. Želio sam propasti u zemlju, ali sam potrčao za njom i rijeka Charles izroni ispred nas u svoj svojoj veličanstvenosti. Konačno smo stigli do Esplanade.

Photo by Rachel Claire

Copyright protected by Digiprove © 2022 Mirnes AlispahićSome Rights Reserved