IX

 

Shvaćao sam zašto me je dovela na to mjesto. Jezero je bilo mjesto gdje stvorenja iz njene sjene nisu imala pristupa. To je bilo Kraljevstvo Mayinog mira. Tu se osjećala najsigurnijom. Skriveno u šumi, podno planinskih vrhova, na svojoj površini odražavalo je nijanse prirode kroz njena doba stvarajući harmoniju i prizivajući sliku raja u misli.

„Jesi li me čuo? Stigli smo“, ponovila je.

Otvorio sam oči i pogledao je. Ljeta su od nje pravila ženu koju bi svi željeli, uvijek nasmiješena, zračila je seksepilom na sebi svojstven način. Nalazio se u pokretu ruke kojom je sklanjala kosu s lica kao što je to uradila u tom trenutku, maknuvši tanki pramen koji se izvukao iz punđe iza uha; u plesu cigarete među njenim prstima kada bi se igrala s njom dok je pričala, pogledu iza poluspuštenih kapaka i onom blagom ugrizu donje usne.

„Prestani“, rekla je gledajući me krajem oka. Smješkala se dok je to govorila.

„Šta?“

„Da me gledaš tako.“

„Kako?“

„Znaš ti dobro“, rekla je. „Nemaš više prava na to. Sam si to izabrao.“

Nisam joj imao šta reći na to. Bila je posve u pravu, pa sam odlučio ne potezati tu temu pošto bi vjerovatno završila žučnom svađom, teškim riječima i njenim odlaskom, možda zauvijek ovaj put. Ugasila je automobil i protegnula se da uzme šarenu hipijevsku torbicu s resama sa zadnjeg sjedišta.

„Idemo.“ Izašla je prije nego sam uspio reagirati.

Nevoljno sam pošao za njom jer odjednom više nisam želio biti na tom mjestu spokoja. Želio sam se vratiti haosu u kojem sam funkcionirao danima. Postao sam hodajući paradoks, čovjek koji je tražio mir i zaborav hrlio je natrag nemiru i sjećanju od kojih je bježao.

Povela me je kroz poznat krajolik obojen sumrakom. Proljeće je mirisalo svuda oko nas, njegovi sokovi su kolali krošnjama drveća i mekanom zemljom kojom smo gazili. Stali smo pored stabla crne johe gdje smo se smjestili u hladu njene visoke krošnje. Dotakao sam koru starog znalca kao da će taj dodir oživjeti prošle dane koje je zasigurno pamtio i čuvao skrivene u godovima. Negdje među njima bila je i naša priča, ona o dvoje ljubavnika što su se skrivali na obali jezera i vodili ljubav dok ne bi klonuli jedno pored drugog. Priča o ženi iz jezera i muškarcu koji ju je čekao na obali. Možda neko jednog dana pročita tu legendu iz njegove utrobe i nauči na greškama koje smo činili.

Okrenuo sam se ka Mayi. „Ne želim biti ovdje.”

„Želiš kući da se možeš sažalijevati kao pizda?” Dobacila je to preko ramena dok se vraćala ka automobilu. „Izvoli i idi, ali ja te ne vozim.“

„Jebi se, Mayo.” Pokazao sam joj srednji prst na što mi je uzvratila istom mjerom.

Legao sam na zemlju stavljajući ruke pod glavu. Opijao sam se mirisima koje je nanosio povjetarac s jezera; mokra zemlja, svježe cvijeće, zadah bare, smola četinara. Smjenjivali su se jedan za drugim, stapali se i ponovo razdvajali.

Gledao sam u nebo, nalik slici pomahnitalog slikara koji je odlučio na pola jedne slike uraditi drugu i pomiješati boje, pa je prelio noć u dan. Bio je to jedan od onih trenutaka kada su sunce i mjesec sa zvijezdama dijelili isti komad neba. Volio sam te trenutke, kada se granica dana i noći miješala, nejasna i neuhvatljiva. Ličilo je na sudar dva svijeta, sukob sna i jave.

„Znaš li šta je večeras, Seane?” čuo sam Mayu kako me pita dok se vraća s naručjem punim drva.

„Nemoj mi samo reći da je u pitanju godišnjica nečega. Znaš da sam slab s datumima”, odvratio sam zbunjeno je gledajući. „Šta dođavola namjeravaš s tim?“

Spustila je svoj teret na zemlju i počela slagati drva.

„Ako pitaš Kelte reći će ti da je večeras noć Beltane, Germani će ti reći da je Valpurgijska noć.”

Opet je imala izraz lica kao posljednji put ovdje što mi natjera jezu niz kičmu. „Možda da pričaš engleski, pa da te razumijem?“ Bio sam iznenađen kada sam shvatio šta radi. „Praviš lomaču?“

„Da“, odvratila je odsutno, nastavljajući s radom.

„Zašto?“

„Ovo je posebna noć. Večeras se slave bog i boginja i brišu se granice između svijeta mrtvih i živih, svjetovi se miješaju i spajaju u jedan“, objašnjavala je dok je slagala dvije gomile, jednu s lijeve, drugu s desne strane. „Večeras se otvara prolaz do kraljevstva sjenki, ali ne znaš li pronaći put nazad, možeš ostati u njemu, zarobljen zauvijek. Ne boj se, ja ću te voditi.“

Podigao sam se na laktove. Navikao sam već na njene epizode, lutanja i nestajanja, ali sada me je već zabrinjavala s ovom neobičnom pričom. Prisjetio sam se našeg posljednjeg puta na jezeru, priče o Ženi Pauku i nitima koje povezuju svjetove, a sada je pričala ovo. Zar je zaista bila ozbiljna?

„Mayo, zabrinjavaš me“, rekao sam. „Da se mi ipak vratimo?“

„Ove noći aes sidhe izlaze iz svojih humki, vilinski narod kojima je čak i veliki Yeats napisao pjesmu“, nastavila je mirno, ignorišući moj upad, a onda poče recitirati stihove:

„Vjetrom stižu vilin dvori s Knocknarea

I nad grobom Clooth-na-Bare;

Caliote zastaje i kose svoje ruse zabacuje

i čuje se Niamh gdje ga doziva: „Dođi, pobjegni

Isprazni srce svog smrtnog sna,

Vjetri se bude, lišće u krug pleše

Obrazi naši blijede, kose nevezane

Naše grudi uzburkane, naše oči žare

Naše ruke mašu, usne stoje razdvojene

I ako pade pogled na družbu našu užurbanu

zastat ćemo, na pola puta od njega do djela dlana njegova,

zastat ćemo, na pola puta od njega i nade srca njegova“.

Vjetrom jure vilin dvori međ noći i dana

Ta gdje su tu nada il’ djela časna?

Caliote zabacuje kose svoje ruse

i čuje se Niamh gdje doziva: „Dođi, pobjegni.“

 

Okrenula se preko ramena. „Bavio se okultnim. Jesi znao to?“

O Williamu Butleru Yeatsu, najvećem pjesniku zemlje mojih predaka, znao sam mnogo jer sam njegove stihove koristio prilikom zavođenja tokom studiranja. Otac je imao sve njegove radove. Čitao bi mi ih ponekad kada bih ga upitao šta radi dok sjedi pokraj prozora u kišna jutra. Yeatsova životna priča, barem njegova opsesija s Maud i njegova neuzvraćena ljubav prema njoj su bili nešto zbog čega sam se pitao, da li je moguće voljeti godinama nekoga? Tada mi se to činilo kao nešto nemoguće. O Yeatsovom interesovanju za irsku mitologiju, magiju i misticizam sam čitao, mada nikada nisam pretjerano mario za to.

„Yeats?“ Podigao sam obrvu. „Da, bio je član Zlatne zore.“

„Nekada si mi recitovao njegove pjesme. Sjećaš li se?“

„Pažljivo kroči jer po snovima mojim hodiš.“ Stihovi, davno zapamćeni, izgovoreni promuklim glasom. Maya se nasmiješila.

„Vjerujem da mu je koristilo u životu. Pretpostavljam da su se okupljali i orgijali danima uz konzumiranje alkohola i droga“, rekao sam mrzovoljno, a onda sam zamišljeno naslonio prst na bradu. „Vidiš, možda taj okultizam i nije tako loša ideja. Gdje se mogu upisati?“

Ustala je brišući ruke o pantalone. „Idiote“, samo je kratko ispalila prije nego je sjela kraj mene. „Zar se uvijek moraš zajebavati?“

„Ozbiljno, šta to meni znači? Sjedit ćemo ovdje, gledati vatru dok gori, a ti ćeš mi recitirati Yeatsa? Ili zaista ozbiljno pričaš o tom kraljevstvu sjenki? Ona priča o Ženi Pauku, sada ovo. Mislio sam da…“

„Šta si mislio? Da sam luda?“

Postidio sam se vlastitih riječi, ponovo ih bljujući nesmotreno. „Ne, nikada luda. Drugačija.“

Gledao sam je dok je smireno punila drvenu lulu koju je izvukla iz torbe i nastavljala s pričom.

„Clooth-na-bare je bila vila umorna od vilinskog života. Shrvana tugom, odlučila je potražiti najdublje jezero i utopiti se.“

„Šta to treba da znači?” upitao sam je. Sarkazam je navirao, bilo je to jače od mene. Ponovo sam ujedao. „Da ćemo se uraditi LSD-om i vidjeti vile? Možda se utopim u jezeru kao Clooth-na-bare? Umoran od života i tuge koja me pritišće. Zaboravljaš da ja nisam vila, samo tip koji nije načisto sam sa sobom. Mayo, mani me svojih new age sranja. Ako je ovo pomoć o kojoj si pričala…”

„Ne, ti si idiot”, mirno me je prekinula prije nego je podigla pogled s ruku ka meni. „Obični idiot, Seane koji se boji pomoći.“ Krupne crne oči su sijale neobičnim sjajem, kao posljednji put kada smo bili ovdje. „Večeras ćemo otjerati tugu i krivicu koju osjećaš. Večeras ćemo rasporiti tkanje svjetova i postat ćemo putnici koji idu niz paukovu nit. Pronaći ćeš ono što tražiš.”

Nikada prije nisam vidio Mayu takvu. Srsi mi prođoše tijelom. „Znači, ipak ćemo se uraditi?”

Na trenutak smo stali gledajući se, a onda se naš smijeh prosu preko jezera natjeravši jato divljih gusaka u bijeg iz skrovišta među trskom.

„Idiote”, rekla je. „Ne, nećemo se srediti. Barem ne onako kako si navikao. Ovo je drugačije. Unutra je nešto što će ti pomoći da otvoriš vrata percepcije.“ Podigla je lulu. „Vrata koja se inače teško otvaraju jer su skrivena unutar našeg uma. Šamanske trave korištene za dodir s drugom stranom.“

Zastala je prepoznavši strah od nepoznatog u mom pogledu. „Ne boj se. Ja ću te voditi. Već sam ovo radila.”

„Radila? Mayo, o čemu pričaš? Ozbiljno te pitam. Ko si ti? Sve ovo… Odjednom si postala osoba koju ne poznajem.“

„Vještica?“ Nasmijala se udarajući me u rame.

„Jebi se“, procijedio sam, a zatim i sam počeo da se smijem.

Zapalila je lulu, povukla nekoliko dimova, tek toliko da se duhan i trave zapale, pa mi je predala u ruke i otišla da upali vatru u lomačama. Papir časopisa koji je izvukla iz torbe planu, a suho drvo zapucketa.

„Jesam li ti nekad spominjala svoju baku?” upitala me je gledajući u plamen. Ponovo je sjedila kraj mene.

„Jesi. Pričala si o njoj prošli put kada smo bili ovdje.“

„Jesam? Šta sam ti rekla?“

„Rekao sam ti maloprije. Pričala si o Ženi Pauku i nitima njene mreže. Spominjala si mit o njoj, snove i… Ne sjećam se više ni sam. Sjećam se samo tvog pogleda i rečenice prije nego si ušla u vodu.“

„Koje?“ Gledala je u vatru kao da u plamenu vidi nešto meni nevidljivo.

„Rekla si… Jednog dana će ti to biti jasno. Jesi li na ovo mislila?“ Povukao sam iz lule ne osjećajući ništa. Pitao sam se šta će me zadesiti poslije kada konačno počne djelovati. Čuo sam samo priče o sličnim travama i njihovim dejstvima.

Slegnula je ramenima. „Možda.“ Pogledala me je. „Prije nego ovo počnemo, ispričat ću ti nešto. Uvod si već čuo, ali sada mi moraš vjerovati.“

„Uvijek sam ti vjerovao.“

„Bez upadica, u redu? Ovo će ti zvučati suludo, ali tako je.“

Imao sam osjećaj da mi se priča neće svidjeti, ali sam progutao pljuvačku i klimnuo glavom. „U redu, da čujem.“

Uzela je grančicu s tla i gurnula je u vatru, šarajući po pepelu. „Bakin otac je bio midewinini i njegov prije njega, kao i otac njegovog oca. Kao i oni, baka je pošla putem Midewiwina.“

„Midewikwe“, prekinuo sam je. „Spomenula si mi to.“

„Tako je. Postala je midewikwe.“ Nasmiješila se. „Međutim moderna vremena ubijaju magiju. Nema potrebe za njom, pa je tako i bakina pomoć sve rjeđe bila tražena od strane ljudi. Ne samo pripadnika mog naroda već i drugih. Onda sam došla ja. Baka me je vodila svuda sa sobom, lutale bi šumom u potrazi za biljem. Bila je moj čuvar, posebno nakon što je shvatila…“

Tu je zastala kao da traži prave riječi. Znao sam koje je izbjegavala.

„Sjećaš li se mojih slika?“

„Kako bih ih mogao zaboraviti? Nadam se da nisi prestala slikati.“

Nije mi odgovorila. „Ovo što ću ti reći sada je malo teško za provariti.“

„Teže od onoga što si mi već rekla?“

„Preci moje bake su posjedovali dar koji je nju preskočio, kao i moju majku i braću. Mene nije. Shvatila je da ga posjedujem dok sam bila mala i naučila me je onome što je znala, ali ne i snohodu, kako ga je nazivala.“

„Snohod?“

„Hodanje kroz snove.“

Stvari koje mi je govorila su bile previše, posebno te noći.

„Rekla sam ti da je malo teže za povjerovati. Dahdahwat. Baka mi je rekla da će naći nekoga ko će mi pomoći s darom koji sam dobila. Vjerovala je da ću tako pobijediti svoje demone. Umrla je prije nego sam to naučila.“

„Dahdahwat…“ Sada je sve ono što je Maya govorila dobijalo smisao.

Klimnula je glavom ne skidajući pogled s plamena koji je rastao. „Rekla je da sam Ona koja kroči snovima. Putnik paukovom niti, kao moji preci. Poslije njene smrti sam odlučila da naučim nešto više. Zato sam ponekad nestajala danima, čak i prije nego smo se upoznali.“

„Šta to znači?” upitao sam je pokušavajući se sjetiti svega što mi je onomad ispričala. Ono što sam zaključio bilo je previše suludo.

Uzela je lulu od mene, pa povukla dim i zadržala dah nekoliko sekundi prije nego ga je ispuhnula i vratila mi lulu.

„Raj, Pakao, Elizij, Had, Tartar, Čistilište, Vječna lovišta, Valhalla. Kako god ih ljudi nazvali u prošlosti, zaista postoje. To su samo svjetovi paralelni ovom našem, utkani u kosmos. Smješteni između njegovih slojeva, kao u sendvič. Ne samo oni, mnogi drugi. Svjetovi koje ne možeš ni pojmiti“, pričala je kao da priča o posve uobičajenim stvarima. „Mislila sam da ću u jednom od tih svjetova ostaviti svoje demone, to je i moja baka željela, ali dahdahwat te teško puštaju iz svog stiska.“ Na trenutak je oko nas zavladala tišina. „Negdje, u jednom od tih svjetova, ti i ja smo skupa.“

„Mayo… Ja… Hoćeš da kažeš da si ti stvarno…“

„Putnik kroz svjetove“, prekinula me je skrećući pogled ka meni.

Sada mi je bilo jasno zašto su njene slike izgledale onako stvarno i živo, pune detalja. Zašutjeli smo i gledali kako vatra proždire drvo dok se mrak se spuštao na jezero, a noćni život budio. „Hoćemo li mi putovati paukovom niti?” upitao sam je.

Plamen joj je plesao u očima dok se svuda oko nas svijet topio. Počelo je.

„Vjeruješ li mi?“

„Uvijek“, izgovorio sam jedva čujno.

„Onda krenimo.“

Povukao sam još jedan dim i legao nazad na pokrivač. Čekao sam da se granice stvarnog i nestvarnog počnu brisati, da sidhe dođu iz svojih skrovišta i odvuku nas s druge strane stvarnosti. Odjednom mi misao nadođe i razbi mir u glavi u paramparčad. Možda sam zaista kao Clooth-na-bare trebao potražiti smrt u dubinama jezera? Bilo bi svakako lakše od življenja. Trebao sam samo zakoračiti u vodu, pustiti da me preplavi i potopi bol. To bi mi donijelo mir i zaborav koji sam tražio. Tako je i ona uradila, umorna od vilinskog života dok sam ja bio ophrvan ovim ljudskim.

Maya se podigla, pustila kosu, a zatim počela da se skida. Gledao sam je kako baca komad po komad odjeće na tlo, prilazi mi i liježe pored mene. Ruka joj je potražila moju. Isprepletenih prstiju gledali smo ka noćnom nebu s kojeg poče padati srebrena prašina.

Pogledao sam u nju. Ličila je na Niamh u tom trenutku, boginju vladarku zemlje vječne mladosti, Tír na nÓg, što me je dozivala da pođem s njom i pobjegnem od svega. Nasmiješila se posežući rukom ka mom međunožju. Nestala je ispod pantalona. Osjetio sam kako rastem od njenog dodira. Trebao sam reći ne, ali kako odbiti boginju s one strane stvarnosti?

U trenu je bila na meni, rukom me uvodeći u sebe. Uzdahnula je došavši do kraja. Oslonila se na moje grudi. Osjetio sam da se počinje ritmično dizati i spuštati. Stegnuo sam joj bokove, zureći u crnilo njenih očiju u kojem se ogledalo noćno nebo dok nije zastenjala. Tijela su nam zadrhtala nakon čega je klonula preko mene.

 

---

Photo by nate rayfield on Unsplash