Niz paukovu nit poglavlje 8

Niz paukovu nit: poglavlje VIII

VIII

 

Probudio me je pokret na krevetu, dodir golog tijela i tihi uzdah kada se okrenula. Oči su mi se privikavale na polumrak. Trebalo mi je vremena da shvatim da je oskudno namještena spavaća soba zapravo moja, u novom stanu gdje sam se osjećao kao stranac i nakon nekoliko mjeseci življenja u njemu.

Udahnuo sam teški zrak, zasićen vonjem alkohola, cigareta i znoja. Kroz spuštene žaluzine probijala se svjetlost dana. Pogledao sam usnulu ženu pored mene. Plava kosa se rasipala po leđima i jastuku.

Kroz koprenu su mi nadolazile slike prethodne noći; zadimljeni bar i žamor ljudi. Visoka plavuša blago izbačenih zuba na barskoj stolici pored mene naručuje Bijelog Rusa dok me ispitivački gleda. Uhvaćeni pogled i osmijeh otkriva da želi otjerati samoću kao i ja. Nekoliko pića, njen smijeh nakon mog šapata na uho. Pitanje. Njeno kolebanje na trenutak prije pristanka.

Uspravio sam se i sjeo na rub kreveta pokušavajući utišati maljeve što su se spuštali na sljepoočnice tjerajući misli u bijeg. Pogledom sam potražio cigarete. Zgužvana kutija na noćnom ormariću pored kreveta krila je tri, suviše oštećene da bi se ispušile, ali je u pepeljari ostao opušak koji se mogao iskoristiti, pa sam posegnuo za njim, paleći ga šibicom s logom bara u kojem sam bio sinoć. Jedan od mojih poroka. Uzimao sam ih gdje god sam mogao, iako sam imao savršeno funkcionalan upaljač. Volio sam osjećaj prošlosti koji su nosile u sebi. Miris koje bi puštale kada bih ih kresnuo. Duboko sam udahnuo puštajući zadovoljstvu da me preplavi. Dan je konačno počeo.

Čuo sam plavušu kako se meškolji iza mene, ali se nisam okretao. Osjećao sam gađenje prema sebi. Poželio sam otići prije nego se probudi. Nekada sam Mayi prebacivao zbog takvog ponašanja, traženju zaborava u porocima i krevetu, a sada sam i sam ogrezao u to. Pomagalo je barem nakratko, tjeralo je loše snove. Mrak koji me je obavijao poput druge kože i plač djeteta koji sam počeo sanjati nedugo nakon što smo ga Anna i ja izgubili, dvije stvari koje sam sanjao iz noći u noć.

Dani i noći su mi se stapali u beskrajni niz borbi. Teška glava na jastuku se odbijala dići s jastuka ujutro, misli bi se rojile navečer, dok pred zoru ne bih utonuo u snove i ponor koji su donosili sa sobom dok bih na javi bio živi mrtvac što se vukao ulicama. Gubio sam se i nestajao, stranac u vlastitom umu.

Žena iz mog kreveta je ustala i počela se oblačiti u tišini. Odjeća nam je bila razbacana po sobi. Ubacio sam opušak, konačno ispušen do kraja, u flašu i ustao. Pozdravila me je blijedim osmijehom dok je zakopčavala grudnjak.

„Dobro jutro”, rekla je.

Klimnuo sam glavom.

„Jutro…”

Shvatio sam da ne znam kako se zove. Nisam se sjećao imena žena koje su prolazile kroz moj život jer nisam želio. Imena su značila intimu, bliskost, nešto što mi nije trebalo. Tražio sam samo iskru da me oživi, makar i na tren. Siguran sam da su se isto osjećale jer nikada me nijedna nije upitala za ime. Čak i kada jesu, svaki put bih rekao drugo.

Nisam se osjećao ništa življe tog jutra. Naprotiv, osjećao sam da mi dio bića bespovratno odumire, gangrenozno tkivo koje se moralo odstraniti kako bi moglo porasti zdravo.

Posmatrao sam je dok je zakopčavala svilenu košulju. Tek tada sam primijetio prsten na njenoj ruci, što je objašnjavalo njen oboreni pogled i žurbu. Pitao sam se da li sam ja bio samo osveta za nedjelo njenog supružnika. Povratak ravnoteže u narušenom braku. Ili sam samo bio onaj koji je obratio pažnju na nju. Učinio da zaboravi na zanemarivanje kod kuće.

„Moram ići“, rekla je gledajući na sat na ručnom zglobu. „Doviđenja.“

Obukla je sako, pokupila cipele u ruke i bosonoga otišla.

„Zbogom“, rekao sam za njom, ali se pozdrav izgubio u zvuku njenog zatvaranja vrata.

Opsovao sam, ugasio cigaretu i otišao prema kupatilu gdje sam se prepustio mlazu ledene vode. Drhtao sam pokušavajući doći do daha dok mi se tijelo navikavalo na hladnoću. Pokora za grijehe. Povremeno bih se, kao tog jutra, korio što sam dopustio sebi to. Što sam pao tako nisko da koristim druge ljude kako bih se ja mogao osjećati bolje. Tada bih se sjetio da sam isto uradio s Annom. Jedina razlika je bila u tome što mi je do nje bilo stalo.

„Seane, gade”, rekao sam samom sebi razmišljajući o njoj.

Nakon što sam otišao iz stana, neko vrijeme se nismo čuli. Mislio sam da je bolje tako, a onda sam je počeo zvati. Isprva mi se javljala, samo da bi nakon pozdrava oboje šutjeli kao da smo potrošili sve riječi one posljednje noći kada sam joj rekao da odlazim. Kada me je preklinjala da ostanem. Neke tišine između dvoje ljudi su bile ugodne, ne i ova.

Poslije se prestala javljati. Ili sam ja prestao zvati. Ko je mogao reći sa sigurnošću? Hroničar uspona i pada jednog kraljevstva na klimavim temeljima nikada nije postavljen. Besmisleno je bilo nastavljati tu šaradu iako sam se loše osjećao jer sam znao da nije u ništa boljoj situaciji od mene. Samo je ona to vještije krila.

Onda se jednom konačno javio njen otac, mirno mi rekavši da je ne zovem više. „Treba joj vremena, Seane. Shvati to.“

„Ali… Ja…“

„Vremena. Molim te.“

„Samo joj reci… Reci joj da…“

„Hoću. Zbogom.“

Čuo sam kada su se vrata kupatila otvorila.

„Vratila si se? Mislio sam da žuriš”, rekao sam preko ramena misleći da se moja gošća vratila.

„Zašto?” Poznat glas me natjerao da se okrenem.

„Mayo?”

Stajala je na vratima kupatila, naslonjena na dovratak s rukama u džepovima izblijedjelih farmerica. Kroz poderane nogavice vidjele su se mrežaste čarape. Prevelika crna majica na bretele sa znakom Guns’n’Rosesa visjela je na njoj otkrivajući crni grudnjak i srebrene lančiće prepune ukrasa što su joj krasili dekolte. Crna kosa, prošarana ljubičastim pramenovima, bila je podignuta u punđu dovodeći do izražaja njene crte lice i krupne oči što su me osuđivački gledale. Prošli su mjeseci od našeg posljednjeg susreta. Činila se mršavijom.

„Otkud ti?” upitao sam i zavrnuo česmu.

„Srela sam je usput. Čula sam priče, ali nisam htjela povjerovati u to. Na to si spao? Pijane šeme za jednu noć? Pomalo licemjerno s tvoje strane, zar ne?”

Uzeo sam peškir sa zida i ogrnuo se iako je moje golo tijelo bilo prizor na koji je navikla davno. „Osuđuješ me? Ti? Od svih ljudi?”

„Možeš ti to i bolje, Seane. Nisam te prepustila Anni samo da bi se jebao s drugim ženama dok ona pati.”

Stao sam pored nje nadvisujući je. „A ja? Šta je sa mnom?” pitao sam. „Ja ne patim? Uostalom, ko si ti da mi kažeš šta treba da radim?”

Odmaknuo sam se prije nego je uspjela odgovoriti. Trenutno mi je bila potrebna tišina jer se maljevi u glavi nisu imali namjeru zaustaviti. Tukli su kao da me žele dotući do kraja i samljeti ostatke zdravog razuma.

Sjeo sam na kauč posežući za cigaretama koje su bile na stolu pored prepune pepeljare i prazne flaše viskija.

„Nemaš pojma koliko mi je žao zbog toga što se desilo”, rekla je neuobičajeno mirno. „Nathan mi je rekao…“

Gdje je nestala Maya koju sam poznavao? Mala furija što nekontrolirano bljuje vatru na svaki loš ton upućen njoj? Do sada sam trebao biti samo gomila pepela.

„Dešava se”, hladno sam odsjekao. „Šta ti znaš uostalom? Nestaneš dok mi se život raspada i vratiš se da mi držiš pridike o ponašanju? Šta je s tvojim izletima i skakanjima iz kreveta u krevet?”

Prišla je i zamahnula rukom. Obraz mi se užario od udarca malog dlana.

„Bože, kakav ti gad znaš biti”, prosiktala je i dokrajčila me jednom rečenicom. „Gdje si bio ti kad sam se ja sastavljala? Ja sam ti prijatelj. Možda jedini kojeg imaš u ovom trenutku, idiote.“

To je već ličilo na nju. Zasjekla je duboko, uzvraćajući mi istom mjerom. Riječi su bile najjače oružje, koje je iza sebe ostavljalo teško zarastajuće, bolne rane. Znao sam to i sam, zato sam ih s oprezom koristio, ali ne i u ovom slučaju. Ovdje sam pogriješio, prepun osuđivanja drugih, istresao sam se na nju, koja je to najmanje zaslužila. Jednostavno je izletjelo iz mene. Zaista sam znao biti gad, bio sam svjestan toga.  Hladni, sebični cinik dovoljan samom sebi.

Ljutito se okrenula nakon što je ostavila neizgovorene riječi da lebde u ustajalom zraku stana i ostavila me da sjedim s nezapaljenom cigaretom na usnama. Obraz mi je i dalje bridio.

Čuo sam je kako se vraća iz hodnika. Uletjela je u dnevni boravak i otišla do prozora puštajući u sobu talase blještave svjetlosti na što sam reagirao kao vampir, dižući ruku do lica i sakrivajući oči.

„Zajebi ovo. Dosta je bilo”, rekla je pokazujući po neredu koji sam zvao stanom. „Pogledaj ovaj svinjac. Treba ti pomoć, Seane.”

Prešao sam pogledom preko stola; prepuna pepeljara, prazna flaša, ostaci bjeline po staklu i papir za cigarete, te otpakirana kutija kondoma. Bila je u pravu. Potrebna mi je pomoć, ali gad u meni je tog jutra odlučio biti nepopustljiv. Trebao je žrtvu.

„A ti ćeš mi pomoći? Ne možeš ni sebi da pomogneš, Mayo. Kako ćeš onda meni?” gotovo sam viknuo. „Pogledaj se, ženo.“

Da je pogled mogao ubijati, sigurno bih pao mrtav istog trena.

„Trebala bih te ostaviti ovdje da crkneš u vlastitoj grižnji savjesti. Dođe mi da ti skočim za vrat i iskopam oči noktima, ali neću“, procijedila je kroz zube uperivši kažiprst u mene. „Pomoći ću ti jer mi značiš, mada ni sama ne znam zašto je to tako kad si takvo đubre ponekad. Valjda zato što znam da je to samo fasada i da se tu krije Sean kojeg rijetki znaju.”

Zajebao sam. Ovaj put i previše. Nisam trebao sjeći ovako duboko. Ustao sam i prišao joj.

„Izvini”, rekao sam. Glas mi je podrhtavao i osjećao sam da brana popušta. Nisam više mogao izdržati. „Samo… Mrtav sam, Mayo.”

„Znam, dušo.”

„Pokušavam da se oživim, ali mi ne ide. Sastrugan sam iznutra. Prazan.”

Pomilovala me je po obrazu, istom onom koji je ošamarila tren prije.

„Obuci se”, rekla je. „Vodim te negdje. Riješit ćemo tvoj problem.”

„Gdje?”

„Vjeruješ li mi?”

Pogledao sam u njene krupne oči. Naravno da sam joj vjerovao. Uvijek, uprkos njenim luckastim idejama. Klimnuo sam glavom.

„Odlično. Onda se obuci i idemo.”

Zaspao sam gotovo istog trena kada sam sjeo na suvozačevo mjesto da bih se probudio negdje pred kraj našeg puta. Još smo bili na autoputu Masschusetts Route 2, na dijelu koji se zvao Mohikanska staza. Nekada je kroz te šume, tom istom rutom, vodio indijanski trgovački put koji je povezivao plemena istoka i zapada odakle je i dobio ime. Poznati krajolik mi se vrtio pred očima dok su se smjenjivali gradići i prelijepi planinski krajolici, tek povremeno presječeni mostovima. Pretpostavio sam kuda me vodi. Odavno nismo bili tamo, od onog dana kada mi je ispričala čudnu priču o paukovim nitima. Sada sam se sjetio toga. Još nisam saznao šta je mislila s njom.

„Odmorio?” upitala me je osjetivši moj pogled na sebi.

Izgledala je prokleto privlačno na svjetlosti umirućeg sunca dok je pjevušila pjesmu s radija, jednu od onih hiphop stvari koje je obožavala, istovremeno palčevima dobujući ritam po volanu. Ljubičasti pramenovi što su se isticali bili su dio nje i njene buntovne prirode, jogunaste djevojčice koja je odbijala odrasti i suočiti se sa stvarnim svijetom. Radije je birala svoje staze kojima je koračala kroz život. Nažalost, ti putevi su uglavnom bili stranputice što su je više puta vodile do ivice s koje je zurila u ponor, a onda bi se vraćala na početak, pažljivo uzmičući od ruba.

Uprkos svemu, bila je poput feniksa. Dizala se iz pepela svaki put kada bi izgorjela. U danima nakon što sam otišao iz njenog stana i života, slušao sam priče o tome kako je ponovo posustala i kako se raspada. Zbog toga sam se pitao jesam li postao glavni negativac bajke, pridružio se Velikom zlom vuku i maćehi s ogledalom jer šta će se desiti ako feniks konačno sagori? Hoće li izgorjeti uzalud? Postat ću krivac za smrt posljednjeg primjerka jer je s njim otišla i magija iz svijeta, onog mog samo zato što nisam imao strpljenja, ali ponovo je uspjela. Digla se iz pepela i nastavila let do sljedećeg izgaranja.

Mrzio sam je u tom trenutku, svu tu njenu radost, to vrelo dječje naivnosti i razdraganosti što je nosila u svojim grudima. Mladost kojom je zračila dok sam se ja osjećao staro i oronulo na suvozačevom sjedištu, daha natopljenog alkoholom i duhanom. Mržnjom prema njoj skrivao sam prezir prema sebi.

„Idemo na jezero?” odgovorio sam pitanjem.

Klimnula je glavom.

„Odavno nismo bili.“

„Znam“, rekla je kratko.

Odjednom sam se predomislio. Ovo je bila loša ideja. Želio sam da me ostavi na miru, da se vratim u svoj stan i ležim u mraku.

„Zašto idemo tamo? Ako si mislila da se drogiramo ili jebemo, mogli smo to i kod mene u stanu. Imam i tuš, ako ti je do kupanja.“

„Daj mi jedan dobar razlog da ne otvorim vrata i izbacim te napolje? Zašto moraš biti takav kreten? Zašto odbijaš pomoć?“

Stisnuo sam zube. Sljepoočnice su pulsirale bolom.

„Izvini, samo…“

„Samo si jadna plačipička koja odbija pomoć i više se voli valjati u vlastitim govnima i grižnji savjesti umjesto da učini nešto.“ Ponovo je bila stara Maya, uzavrela od ljeta svoje naravi.

Uzalud sam je strijeljao pogledom. Bila je u pravu. Nisam joj mogao prigovoriti. Zaleđeno jezero konačno je popustilo.

„Sanjam ga… Svaku noć, čim zatvorim oči…“, naposljetku sam prevalio preko jezika grcajući. „Čujem ga kako plače. Mislim da sam negdje pogriješio, da je njegova smrt teret na moju dušu.“ Podigao sam ruku do obraza i obrisao suze. „Bože.“

„U redu je, dušo“, rekla je gotovo majčinski milujući me po obrazu. „U redu je. Riješit ćemo to. Zato i idemo na jezero. U redu? Samo mi vjeruj.“

Naslonio sam glavu na prozor i zatvorio oči. Obično me je čekao nemir iza spuštenih zavjesa, ali ne i ovaj put. Maya je čuvala stražu.

„Stigli smo.” Njen glas me vrati u stvarnost.


Photo by Lucas Martins

Author

mirnes.alispahic@gmail.com
Trenutno izgubljen u prijevodu među pješčanim dinama.

Niz paukovu nit: poglavlje VII

16. November 2022.

Niz paukovu nit: poglavlje IX

23. November 2022.