Niz paukovu nit poglavlje 7

Niz paukovu nit: poglavlje VII

VII

 

Kada sam prvi put sanjao pored Anne, dočekala me je budna ujutro s pitanjem šta me muči. Nisam joj mogao reći jer nisam odgovor. Nekada mi se činilo da gusta magla pokriva taj dio sjećanja, magijom spuštena na taj predio da bude zaštita od loših stvari. Šta god da je bilo, jedva da je pomagalo. Držalo je uspomene na odstojanju, ali je propuštalo strah. Nekako bi se provukao, a onda bi se uvukao u moju srž odakle ga je bilo teško izbaciti.

„Ponekad ružno sanjam“, rekao sam joj. „Sanjam otkako sam bio mali. Problem je što se ničega ne sjećam. Samo… Samo strah ostane.“

Jednom prilikom sam otišao na službeno putovanje. Kada sam se vratio dočekalo me je iznenađenje, tetovaža na Anninoj desnoj lopatici. Rekla mi je da joj je Maya ispričala priču o zamci za snove kakve je pravila njena baka. Ojibwe su vjerovali da u svoje niti hvata košmare i mota ih svilom kao pauk svoju lovinu. Suludo ili ne, poslije toga sam prestao sanjati. Ponovo. Više se nisam budio kao uplašeni dječak u tijelu odraslog muškarca. Opet sam ustajao odmoran. Bez uspomena.

Dugo sam mislio da je Maya bila ta zamka za snove o kojoj je pričala Anni jer su noći provedene pored nje tjerale košmare. Kod nje je bilo isto. Noćne more su postale sjene što se vuku kutcima uma i tek bi povremeno njihov eho odjeknuo kroz noć, kada bi se provukle kroz mrežu Žene Pauke, ispletene iznad nas.

Vjerovao sam da ih je tjeralo spajanje dva tijela, dodir njene ruke koja se spuštala niz grudi i stomak, do kurca koji bi se krutio od samog osjećaja jagodica na koži; moje istraživanje Mayinog tijela, kojem sam se vraćao poput neumornog istraživača, odlučan da ga otkrijem do kraja i proglasim svojim.

Tek poslije rastanka u ateljeu i noći provedenih u praznom krevetu, vratili su se. Niti snovolovke su bile pokidane, a ja sam se počeo buditi u znoju. Bez uspomena. Mayina poruka je stigla nekoliko mjeseci nakon toga. Nestala je u potrazi za mirom, kako je rekla prije nego je otišla u nepoznatom pravcu.

Pisalo je samo kratko: „Vratili su se.“ Napisao sam joj ‘Vrati se’ kao odgovor, ali sam to izbrisao i ostavio mobitel. Više se nije javljala. Pojavila se danima poslije, ponašajući se kao da se ništa nije desilo. Pokušao sam popričati s njom, ali uzalud. Samo je odmahnula glavom i rekla da ne želi razgovarati o tome.

Onda je u moje noći zalutala Anna i donijela mir, barem na kratko. Mayine košmare više nisam čuo niti sam ih mogao zaustaviti. Vratila se starim načinima borbe protiv njih, kojih ću se kasnije i ja prihvatiti.

Jutros sam pored Anne ponovo uspio usnuti bez snova. Spavao sam čak sat vremena. Sada sam pogledom pratio linije po njenoj koži pitajući se koliko li je loših snova ostalo u toj mreži. Izgleda da moć snovolovke nije izblijedila kao tinta kojom je bila iscrtana. Nakon dugo vremena, buka u glavi je utihnula.

Maya je otišla onako kako je i došla, krišom. Nije je bilo kada sam otvorio oči. Činilo se da se više nema namjeru pojavljivati. Mada sam sumnjao u to. Doći će kad se njoj prohtje, kao i dosad.

Anna se protegnula i okrenula na drugu stranu. Iza nje ostade miris uspomena. Doma. Života odavno izgubljenog.

Opsovao sam u sebi. Ovo je bila loša ideja. Trebao sam ostati hladnokrvan i odoljeti. Reći joj da nisam došao radi jebačine već da vidim šta se zbiva. Pitao sam se koliko me je čula prije nego je zaspala. Hoće li mi povjerovati?

Samoća je kriva za sve. Tako sam uvijek govorio. Nisam bio ništa bolji od Maye. Poput nje, tuđom toplinom sam pokušavao otjerati hladnoću usamljenosti. Jedina razlika između Maye i mene je bila ta što sam ja bolje lagao, sebe i druge.

Izvukao sam ruku ispod Anne, pazeći da je ne probudim i ustao. Pokunjeno sam pokupio stvari s poda, pa se povukao u kupatilo da se obučem i dovedem u red. Lice koje je pripadalo čovjeku nalik meni, posmatralo me je iz ogledala. Tamni krugovi oko očiju, zamućen pogled, blago otečeni kapci. Hladna voda donekle mi vrati prvobitni izgled. Trebalo mi je još noći bez snova i bit ću kao nov. Trebao sam pronaći Mayu. Nakon toga ću se smiriti. Sve će se vratiti u prijašnje stanje.

Kupatilo se ispuni hladnoćom i jeza mi se spusti s vrata niz leđa. Dah se pretvori u maglicu, muteći lik što me je posmatrao preko ramena.

Lice izbrazdano dubokim borama, čekinjasta sijeda brada i tople sive oči usađene ispod gustih obrva što su rasle bez kontrole. Nekada su te oči bile pune topline, sada je u njima stanovala hladna tama.

Tanke usne se raširiše u osmijeh oca upućen sinu razmetnom.

„Frank?” zamucao sam, naglo se okrenuvši.

Poput oblaka, tuga naiđe i zasjeni lice novog duha u mom životu prije nego nestade. Stajao sam, nimalo radostan zbog otkrića izvora Annine tuge i promjene.

Otpuhnuo sam i izašao. Anna se već probudila. Sjedila je na kauču, na istom mjestu kao i jutros kada sam došao, u istom ogrtaču. Zamišljeno je grickala palac lijeve ruke, ne obazirući se na dim cigarete koji je išao ka njoj. Podigla je pogled prema meni.

„Ovo između nas…“

„Loša ideja“, nadopunio sam je. „Znam.“

Nakašljala se u šaku. „Mislim da bi trebao otići.“

„Anna…“

„Seane, zaista nisam raspoložena. Boli me glava, napravila sam glupost. Idi, molim te, prije nego se posvađamo.“

Prišao sam joj. „Napravili smo glupost. Pripiši to nedostajanju, godinama, udaljenosti, tuzi, samoći, alkoholu. Šta je bilo, bilo je. Sem toga, bio je to samo traljav pokušaj seksa, ništa više.“

Nasmijala se. „Jasno ti je da to ne mijenja stvari? Pijani ili ne, opet smo završili goli na podu.“

„Pa? Nije nam prvi put“, slegnuo sam ramenima. „Hajde, obuci se. Idemo popiti kafu i nešto pojesti. Dobro će nam doći.“

Povukla je dim. „Seane, zaista…“

„Anna“, prekinuo sam je. „Ne prihvaćam ne. Moramo pričati. Zato sam i došao.“

Oklijevala je, a onda klimnu glavom i ugrize se za usnu. „U pravu si“, rekla je. „Nema smisla da to odlažemo. Mnogo toga se desilo.“

Dvadesetak minuta poslije, sjedili smo u obližnjoj zalogajnici gdje su graja ljudskih glasova i prigušena muzika iz zvučnika stvarali osjećaj pripadnosti svijetu živih što je godilo nakon tišine stana. Izveo sam je tu misleći kako će riječi teći bolje ako se udaljimo od smrti, još prisutne između četiri zida stana i da će jeza iščiliti iz kostiju pred ugodnim jesenjim suncem i toplom kafom. Tu smo nekada znali doći kada bi vikendom bili suviše lijeni da pravimo doručak.

Odsutno je zurila kroz izlog držeći šoljicu s obje ruke. Cigareta je dogorijevala među prstima. Oči su joj ponovo bile prodorno zelene.

Ljubazna konobarica priđe da upita želimo li još kafe. Odmahnuli smo glavama i ona uz osmijeh ode dalje niz crno-bijele pločice do sljedećeg stola.

Posmatrao sam Annu. Pitao sam je za Franka i čekao sam odgovor, premda sam ga znao.

„Umro je“, konačno je izgovorila uz gutanje pljuvačke. Suze zablistaše na jesenjem suncu, ostavljajući trag niz obraze. „Infarkt. Našla sam ga u kadi kada sam se vratila s posla. Doktor je rekao da je udar bio tako jak da ga ne bi preživio sve i da sam došla na vrijeme.“

„Žao mi je što to čujem“, rekao sam. „Znaš i sama da mi je Frank bio poput oca.“

Zaista jeste. Naš odnos je oduvijek bio više nalik onome oca i sina. Valjda zato što me je podsjećao na vlastitog oca, pomalo povučenog čovjeka koji bi se volio našaliti nakon dvije-tri čaše vina, a ja sam njemu zamijenio izgubljenog sina za kojeg mi je ispričao tek kada smo Anna i ja izgubili svog. Annin stariji brat je umro od leukemije kada je Anna imala godinu dana od čega se njena majka nikada nije u potpunosti oporavila. Zato su se i preselili u Boston, s mišlju da će biti lakše. Kada sam upitao Annu zašto mi to nikada nije rekla, samo je odgovorila da je bila previše mala da bi se sjećala ičega i da joj sve to djeluje kao priča neke druge porodice, ne njene.

Klimnula je glavom, pogleda i dalje okrenutog ka ulici odakle je upijala toplinu kao da će tako odagnati tugu što ju je preplavila. Odsutno je spustila vrh palca na usne.

„Kada je to bilo?“

Okrenula se ka meni zamišljeno otpuhujući. „Prije par noći“, slegnula je ramenima. „Da budem iskrena, dani i noći mi se stapaju u mutni niz kojem ne znam ni početak ni kraj.”

Brecnuo sam se. Sada sam znao šta je bio onaj jecaj iz slušalice. Bio je to krik bola, vapaj u pomoć.

„Harry ti je rekao?” upitala me je vidjevši moj zamišljeni izraz lica.

Slagao sam da jeste.

„Šta ti je još ispričao?“

„Rekao mi je za Mayu i njen nervni slom“, rekao sam. „Kaže da se pokušala ubiti.“

Klimnula je glavom brišući suze rukavom prevelikog džempera. „Da“, rekla je. „Umrla joj je majka.“

„Molim?“

Anna klimnu glavom otpuhujući kolut dima prije nego ugasi cigaretu.

Zavalio sam se unazad i glasno uzdahnuo. Sada su stvari imale više smisla. Majčina smrt je bio posljednji korak preko ruba ponora u koji je često zurila. Očekivao sam da će se njen let u tamu bezdana desiti i prije, ali majka i brat su bili jedina Mayina spona s prošlošću. Zbog njih joj se i vraćala, svaki put iznova kopajući kraste na zaraslim ranama. Savjest joj nije dala mira izjedajući je krivicom zbog odlaska. Njeni demoni su vrebali u sjeni i taman kada je mislila da im se otrgnula, povlačili bi je natrag u beskonačnu petlju iz koje se nije znala izvući, ali koliko god da su joj te posjete škodile, toliko su je čuvale od nje same.

Neko vrijeme smo sjedili u tišini, svako u svojim mislima, kada je naišla konobarica. Mahnuo sam joj na što je prišla i nasula nove doze rijetke kafe. Krajem oka sam uhvatio njen sažaljivi pogled kojim nas je oboje pogledala prije nego je otišla. Vjerovatno smo ličili na parove koji su svoje ljubavne priče privodili kraju u separeima njihove zalogajnice.

Anna je bila ponovo okrenuta ulici, tražeći hrabrost za priču o mračnim stvarima u sunčanom danu.

„Ne znam odakle da počnem. Maya je…“ Okrenula se ka meni i nastavila: „Kada si otišao, nestala je. Ništa novo za nju, znaš je. Samo je ovaj put bilo drugačije. Nije se javljala. Slala sam joj poruke, zvala, ali me je ignorirala. Znala sam da je živa, ili sam se barem tome nadala, jer je čitala moje poruke. Slušale one glasovne koje sam joj ostavljala, samo što je odbijala uzvratiti.“

Osmjehnuo sam se. Nikada se nije promijenila. Ostala je ona ista djevojčica s korpom punom snova i mrakom koji ju je pratio u stopu.

„Onda me je prije tri mjeseca nazvala, nevjerovatno mirna, pretpostavljam pod utjecajem sedativa. Rekla mi da joj je majka umrla i da je išla na sahranu. Trebala sam joj reći da dođe kada me je pitala, ali…“ Stala je i progutala pljuvačku. „Nisam mogla pomoći ni sebi u tom trenutku. Bila sam razvučena na previše strana i… Otišla je kod Zoë. Sjećaš se nje?“

Klimnuo sam glavom. Zoë je bila Mayina prijateljica s kojom je živjela dok je išla u srednju školu u Harper’s Millu. Družili smo se s njom svaki put kada bi došla u Boston ili kada bi Maya i ja otišli do njenih, pa bi svratili do Harper’s Milla na turu-dvije pića, što bi obično značilo ostati cijeli vikend.

„Nekoliko dana poslije su mi javili da se pokušala ubiti. Moram priznati da me nije iznenadilo. Svaki put kada bih je vidjela djelovala je izgubljenije kao da je lutala mjestima u koje nije smjela zalaziti.“ Posegnula je za cigaretom. Izvadio sam upaljač. „Tada sam otišla da je vidim. Nikada je nisam vidjela takvu. Pozvala sam Harryja jer nisam znala šta da radim. On mi je pomogao, dao mi kontakt svog prijatelja. Smjestili smo je u novootvoreni sanatorij u blizini njenog rodnog grada.“

Pored nas prođe žena s bebom u naručju. Plave oči su sijale preko majčinog ramena, sa zbunjenim izrazom lica kakav samo bebe imaju; usta blago otvorena tvorila su ružičasto slovo O. Usamljen iznad čela, stajao je kovrčavi pramen.

Nije skidala pogled s Anne, a onda se zakikota i ushićeno zamlatara rukama. Anna joj se nasmiješi.

„Šta je?” upitala me Anna. Vjerujem da je primijetila sjenu prošlosti u mom pogledu.

„Ništa.“ Odmahnuo sam glavom. „Kada si se posljednji put čula s njom?“

Uzdahnula je. „Ne sjećam se, ali preksinoć me je zvala dok sam bila u bolnici. Ostavila je glasovnu poruku. Kao…“ Odmaknula se i naslonila igrajući se s kutijom cigareta na stolu. „Kao da je znala šta se desilo.“

„Kako misliš?” upitao sam je.

Umjesto odgovora, uzela je mobitel i pustila mi snimljenu poruku.

„Anna? Jesi li tu? Zvala sam te“, strune poznatog glasa lagano su podrhtavale. Uslijedi tišina koju prekide jecaj. „Žao mi je. Zaista mi je žao, Anna. Zbog Seana, tvog sina. Nathana. Oca… Želim… Puno toga želim, ali ne mogu više. Moram ovo okončati. Pogriješila sam. Osjećaj je svakim danom jači. Tu je stalno. Moram…“ Riječi joj se utopiše u suzama. „Žao mi je.“ To je bilo to. Posljednji pozdrav.

Podigao sam pogled.

„Jesi li je zvala poslije? Sanatorij? Policiju?“

Odmahnula je glavom. „Poruku sam čula nakon povratka iz bolnice…“

Povukla je dim. Nije marila za tugu što se slijevala njenim licem dajući joj očima posebnu nijansu. Shvaćao sam je. Željela se isključiti iz svijeta i odbolovati u tišini. Radila je to i prije.

Naslonio sam se na stol i poklopio joj šaku svojom. „U redu je“, rekao sam. „Imala si previše briga u tom trenutku. Razumijem.“

Zahvalila se pogledom i sjenom osmijeha prije nego je obrisala suze rukavom prevelikog džempera.

Iako možda nije bilo pravo vrijeme, morao sam je pitati.

„Sjećaš li se šta sam ti ispričao jutros kada si me pitala zašto sam došao?“

Zbunjeno je odmahnula glavom. „Oprosti, ali… Previše sam popila, zaista. Bile su tu i tablete za smirenje. Loša kombinacija.“

„Znači, ničega se ne sjećaš?“

Ponovo osmijeh i pogled koji traži oprost.

Možda je i bolje ovako. Sada sam joj mogao ispričati sve. Morat ću zakopati dublje u prošlost, izvući stvari o kojima sam šutio, ali drugačije nije moglo.

„Idemo”, rekao sam i ustao. Izvadio sam nekoliko zgužvanih novčanica iz džepa i bacio ih na stol. Bilo je više nego dovoljno za pokriti račun.

„Kuda ćemo?” gledala me je zbunjeno dok sam je vodio prema izlazu.

„Do Esplanade, naravno”, osmjehnuo sam se. Esplanada je bila naše mjesto, često smo šetali duž nje u prvim mjesecima našeg braka. „Godit će nam svjež zrak.“

Dok smo išli ka Esplanadi, puhnuo je prohladan vjetar i ona se privi uz mene, a zrak se ispuni sjetom gorkih uspomena.


Photo by Amir SeilSepour: https://www.pexels.com/photo/melancholic-woman-smoking-cigarette-near-window-during-rain-4423840/

Author

mirnes.alispahic@gmail.com
Trenutno izgubljen u prijevodu među pješčanim dinama.

Niz paukovu nit: poglavlje VI

12. November 2022.

Niz paukovu nit: poglavlje VIII

21. November 2022.