Niz paukovu nit poglavlje 6

Niz paukovu nit: poglavlje VI

VI 

Taksista me je ostavio u podnožju ulice, pored dragstora, jednog od onih što rade non stop. Bio je tu otkako sam znao za sebe. Često bih svraćao tu na povratku iz škole da kupim slatkiše. Kada sam odrastao, slatkiše su zamijenile cigarete i kondomi. Pušenje sam sakrivao od roditelja, mada ne baš vješto. Zaboravljao bih paklice u hlačama koje sam davao majci na pranje. Ujutro bih zatekao zgužvanu kutiju na kuhinjskom stolu. Majka mi nikada ništa nije rekla mada bi se namrštila svaki put kada bi osjetila miris duhana u mojoj sobi. Ocu nije smetalo jer bi navraćao da povuče koji dim kada su mu liječnici zabranili da puši nakon infarkta, a majka ga strogo nadzirala.

Više nije bilo majke koje bih se stidio zbog kupovine cigareta, ni oca da mi se ušunja u sobu i pita za pljugu. Čak ni ja nisam bio ista osoba.

Svratio sam u prodavnicu, kupio paklo cigareta od prodavača kojeg se nisam sjećao i izašao bez pozdrava. Štedio sam riječi. Trebale su mi za predstojeći susret.

Otvarajući kutiju gledao sam u niz trospratnih zgrada s obje strane ulice. Naslanjale su se jedna na drugu poput umornih staraca. Nekoliko njih s početka obraslo je bršljanom skroz do krova i samo su prozori, poput očiju mistične šumske zvijeri, provirivali iz zelenila prošaranog bojama jeseni.

Trotoari su bili popločani crvenim kockama, u skladu s većinom ciglenih fasada. Tek je poneka bila bijela ili blijedo žuta, valjda da razbije monotoniju crvenila. Prve žrtve borbe između dolazeće jeseni i povlačećeg ljeta, beživotno su ležale po trotoaru, slijepljene za asfalt kišom od maloprije.

U toj ulici sam odrastao. Imali smo stan dva ulaza ispod Anninog. Njena porodica se  doselila iz Santa Barbare kada je imala šest godina. Učiteljica ju je dovela u školi, predstavila i ponudila joj da sjedne gdje želi. Anna je stajala, prelazeći pogledom preko prostorije odlučivši se da sjedne pokraj mene. Mislim da ju je privuklo to što sam sjedio dalje od druge djece, povučen u svoj kutak. Osmjehnula se i pružila mi ruku koju sam stidljivo prihvatio.

„Anna“, rekla je.

„Sean“, promrmljao sam u bradu.

Djevojčica, nosa ukrašenog pjegama, kestenjaste kose i smaragdnih očiju prirasla mi je srcu od prvog trena kada sam je ugledao. Od tada smo bili gotovo nerazdvojni. Sve do mog odlaska kada sam je ostavio među krhotinama našeg svijeta iza Velikog zida tišine.

Penjao sam se uz ulicu kao da sam išao alejom sjećanja, otpuhujući dim poput stare lokomotive, praveći jednako isti zvuk u plućima. Svaki novi korak otključavao je nove uspomene; šetnje do škole i do kuće, sjedenja ispred zgrade, igre. Tople ljetne noći, kada bi se Anna i ja išuljali na krov njene ili moje zgrade, gdje bi ležali i gledali u zvijezde. Tada bi pričali o svemu ili bi šutjeli uz povremeni osmijeh.

Dok smo bili mlađi, pričali smo gluposti svojstvene djeci tih godina, simpatijama i školi. Kao odraslima, interesi su nam se promijenili, pa smo pričali o ljubavi i osjećajima. Onome što želimo raditi poslije fakulteta. Filozofirali smo o željama i snovima, životu i smrti. Onome što je bilo i onome što će biti ni ne sluteći šta nas čeka, ali valjda je to poenta života, ta njegova nepredvidljivost, putevi kojima te može odvesti.

Stan u kojem sam živio s porodicom pripadao je mojoj majci, koja ga je naslijedila od roditelja. Mog oca je upoznala na drugoj godini studija. Studenta koji je došao iz Irske kako bi pobjegao od eskalirajućeg haosa borbe za slobodu. Belfast nije napustio svojevoljno, rekao mi je jednom, već su ga roditelji poslali tetki u Boston nakon što mu je brat poginuo u sukobu s britanskim vojnicima. Zbog moje majke je ostao, da bi s vremenom postao profesor historije na koledžu nikada se ne vrativši kući.

Želja mu je bila otvoriti malenu antikvarnicu nakon mirovine, baviti se isključivo knjigama i starinama jer je volio drevna vremena o kojima mi je pričao satima kada bi bili skupa u danima kada je bio slobodan. Čak i kada bi me ponekad priče o starim bogovima i herojima dosađivale, slušao sam jer to je bilo naše vrijeme.

Nikada nije dobio priliku ispuniti san. Srčani infarkt ga je pogodio usred predavanja.

Majka je umrla tri godine prije nego smo se Anna i ja vjenčali. Zapravo je njena smrt bila ono što je spojilo Annu i mene kao ljubavni par, jer uprkos povremenom međusobnom koketiranju, naš odnos nikada nije išao dalje od toga, ali smrt može promijeniti toliko toga. Može spojiti ljudi, baš kao i razdvojiti ih.

Maya i ja već mjesecima nismo bili zajedno i niko nije znao gdje je nestala, mada nam se javljala povremeno kako se ne bi brinuli. Iako to nije govorila, to je bio njen način da zaboravi. Često sam dizao glavu preko glava ljudi, gledao ka vratima Anninog stana u kojem smo organizovali bdjenje, pošto je moj bio u priličnom haosu nakon svega, a ni miris smrti se nije povlačio tako lako. Jednom kada se uvuče u zidove, teško ga je isprati. Nije se pojavila te večeri. Stigla je nekoliko dana prekasno.

Kada su svi otišli, Anna i ja smo sjeli na kauč, gdje smo pričali i pili vino. Kao nekada. Prisjećali smo se trenutaka kada smo bili djeca. Razgovora na stepenicama ispred njenog ulaza koje smo vodili do duboko u noć kada bi nas njena majka natjerala da idemo kućama jer nas je čekala škola ujutro. Prvih ljubavi. Prvih slomljenih srca. Pričali smo o partnerima, nečemu o čemu Anna gotovo nikada nije pričala sa mnom. Tek bi ponekad priznala da se viđa s ovim ili onim tipom. Tada sam joj priznao da sam u jednom periodu srednje škole bio zaljubljen u nju, mada joj to nikada nisam želio otkriti.

„Zašto?“

Slegnuo sam ramenima. „Nisam želio pokvariti ono što smo imali? Što imamo? Ne znam. Možda sam se samo bojao odbijanja.“

„Šta te košta probati?“

Približila mi se. Očešala butinu svojom. Njena ruka se spustila na moju nogu. Moja na njen obraz.

Instinkt žene da na grudi privije emotivno shrvanog muškarca, i naša opijenost tugom i alkoholom dovela je do spajanja dva tijela. Ujutro sam se probudio pored nje, ne želeći da odem jer je otjerala samoću, a ona je ostala jer je potreba za popravljanjem slomljenog bića bila jača od nje. Pogrešni razlozi su nas spojili, ali uprkos tome, vrijeme koje smo proveli skupa, značilo je oboma. Pomoglo nam je, u jednu ruku. S druge strane… Skupo nas je koštalo naposljetku.

Došavši ispred poznatog ulaza, ugasio sam napola ispušenu cigaretu u vlažnoj zemlji betonskih vaza s cvijećem, poredanih duž trotoara. Prije nego sam ušao, tobože sam popravio košulju rukom, skinuo nevidljivu prašinu i ispeglao nepostojeće nabore.

Njen stan je bio u prizemlju, s lijeve strane. Pozvonio sam. Čula se prigušena zvonjava iza debelih vrata, za kojom je uslijedio zvuk sitnih koraka i okretanje brave. Otvorila je vrata ušuškana u bijeli bademantil, kose podignute u nemarno zavezani rep s nekoliko nemirnih pramenova sa strane. Nije se puno promijenila. Prodorne zelene oči imale su nijansu tuge.

„Anna…“, progovorio sam. Riječi su presušile od tog pogleda.

„Uđi i zaključaj“, rekla je i okrenula se, pa nestala u stanu, ostavljajući me na vratima.

Ušao sam, navukao lanac i pošao za njom.

Prozori dnevnog boravka su bili zamračeni. Na televizoru se vrtjela scena iz „Kazablanke“, jednog od filmova koje sam gledao jednom godišnje. Čak sam i Annu smarao s gledanjem iako nije bila ljubitelj filmova, posebno ne tih starih crno-bijelih. Znao sam napamet šta njihova nijema usta izgovaraju. Bogey je nazdravljao Bergmanovoj. Uvijek će imati Pariz. Anna i ja nikada nismo otišli tamo, a željeli smo. Naš Pariz je ostala ta prostorija gdje je sve počelo.

Na staklenom stolu boca crnog vina, gotovo ispijena, i visoka čaša s nešto vinskog taloga na dnu. Iz zvučnika muzičkog sistema su dopirali hipnotišući zvukovi Pink Floyda, dok je umirujući glas Davida Gilmoura pjevao o teretu želje i ambicije, gladi neutaženoj i odlasku niz put kojim smo svi bezbroj puta pošli.

 Godinama prije na toj pozornici je nastupala ista grupa, isti glas, isti glumci, samo druga predstava. Tu sam se vratio u život i našao odgovor na Gilmourovo pitanje iz druge pjesme, gdje je bila kada sam ležao slomljen i bespomoćan dok sam se vraćao u život.

„Vina?” ponudila me je pružajući flašu.

„Ne, hvala. Imam i previše alkohola u sebi.“

„Više za mene“, slegnula je ramenima sipajući posljednje ostatke vina. Zavalivši se na kauč, izgubila se u njegovom naslonu, nogu savijenih ispod sebe. Zavrtjela je čašu u ruci prije nego je otpila gutljaj. „Čemu dugujem ovo zadovoljstvo, Seane? Nakon toliko godina odjednom se pojavljuješ. Bez najave dolaska, samo poziv u rane jutarnje sate kako bi mi rekao da si stigao. Gdje si bio do sad? Zašto si uopće došao meni?“

„Anna…“, prebacio sam težinu s noge na nogu.

Anna nije bila ta koja bi vrištala, psovala, vrijeđala. Ona bi sve stoički podnijela i hladnim glasom rekla sve što treba reći da bi se poslije slomila u samoći, skrivena od svih. Tako je uradila kada sam joj one večeri rekao da moramo popričati. Oboje smo znali da tonemo i ništa nismo poduzimali. Agonija se trebala prekinuti. Tada mi je odgovorila prvo tišinom, pa smirenim glasom, kao i sada.

Stavila je kažiprst na usne. „Ne zaslužuješ govoriti. Ne nakon svega. Ne u ovom trenutku.“

Osjećao sam se kao na optuženičkoj klupi. Zasluženo. Očekivao sam i više od tih oštrih riječi čije sam ujede osjećao.

„Kada si otišao rekla sam sebi da si umro. Tako sam se bolje osjećala jer ne možeš se ljutiti na mrtvaca. Jednu večer sam te sahranila. Privatna ceremonija samo za mene, održana na balkonu. Spalila sam sve naše slike. Stvari koje si ostavio, odjeću… sve sam stavila na gomilu, posula benzinom i bacila šibicu. Gledala sam prošlost kako nestaje. S tim uspomenama je umrlo sve što je ostalo od nas. Barem sam se tako zavaravala. Ostale su slike u mojoj glavi, a da bih njih izbrisala imala sam dvije mogućnosti, da probam zaboraviti ili se raspasti. Potonje je bilo lakše, ali ipak sam tu.“

Gledao sam je u čudu, ne znajući šta reći. Alkohol ju je smekšao, to je bilo sigurno. Skidalo je one lance kojima je sputavala svoje emocije. Bila je drskija nego inače. Onako kako je samo ona znala, djelujući kao hladnokrvna kučka drugima. Pogonila ju je kombinacija vina i gorčine koju sam donio svojim povratkom.

Pitao sam se da li je stvarno to uradila? Ili je lagala? Stara Anna ne bi, ali nova? Iza te naizgled hladne maske krila se topla i emotivna žena. Znao sam je bolje nego bilo ko. Koliko se samo puta sklupčala uz mene, bez ikakvog oklopa. Hladnokrvnost je samo bila zaštita od drugih. Povrijedio sam je. Vjerovatno više nego bilo ko. Nekada sam bio njen, sada tek izdajica i jedan od drugih, onaj najgore vrste. Znao sam da joj nije bilo lako gledati me. Nije ni meni bilo jednostavno sjediti u fotelji prekoputa nje, primajući otrovne strijele koje je odapinjala.

Pomjerila se. Bade mantil se razgrnu otkrivajući obline njenih grudi. Koža bedra bljesnu na tren, prije nego se Anna namjesti i sakri svoju put.

Uhvatila je moj pogled. Bilo je pogrešno željeti je u tom trenutku, ali šta sam drugo mogao uraditi pred navalom uspomena? Nelagodno sam se promeškoljio oblizujući odjednom suhe usne. Gledala me je preko ruba čaše na kojem su počivale pune ružičaste usne.

„Godine ti lijepo stoje“, rekao sam požalivši u trenu.

Koliko je moj osmijeh znao ublažiti situaciju, toliko je jezik znao zasrati stvari. Baciti me u smrdljivu septičku jamu u govna do brade, da ih gutam nesmotren kakav sam bio.

„Udovolji mi jednu stvar, čak i ako ti nije bitno.“ Oštar i hladan, njen glas je rezao poput britve.

„Šta?“

„Reci mi, jesi li pronašao mir koji si tražio? Jesi li uspio pobjeći od onoga od čega si bježao?“

„Da li ikad pobjegnemo od toga?“

„Seane…“

Uzdahnuo sam. „Ne bi mi vjerovala ni kada bih ti rekao.“

Prodorno me je gledala, ravno u oči. Pokušavala je ući kroz prozore duše. Onako kako Ciganke čitaju sudbinu i ljubav u linijama dlanova, ona je čitala istinu u ljudskim zjenicama. Nikada joj nisi mogao slagati. Samo bi nekad zažmirila na jedno oko.

„Probaj. Možda ti i povjerujem.“

Slegnuo sam ramenima, Atlas s težinom svijeta na ramenima. „Da li je moguće pronaći mir kada nosiš haos u sebi? Mislio sam da ću mu pobjeći odem li dovoljno daleko, ali nekih se tereta nikada ne možeš otarasiti.“ Zaustio sam da kažem nešto, ali sam odustao.

„Anna…”, spustio sam glavu.

„Molim?”

Podigao sam pogled, gledajući ravno u zelenu vatru. Zastao sam da izvučem cigaretu iz pakle. Sada je King Crimson svirao u pozadini. Sablasni glas Grega Lakea je pjevao kako će mu zbunjenost biti epitaf, kao meni.

Povukao sam dim i Anna na tren nestade iza sivkaste zavjese. Oči joj nikada nisu bile zelenije kao tad dok me je posmatrala ispod napola spuštenih kapaka. Prst joj se šetao rubom čaše u krug. Bijeli zubi gricnuše donju usnu. Od silne želje osjećao sam napetost u dnu stomaka.

„Oprosti”, konačno sam prevalio preko usana ne skrećući pogled s nje.

Ima nešto u ljudima što ih tjera na vođenje ljubavi u trenucima tuge. Valjda ta potreba da osjete blizinu drugog tijela pored svog, tuđe kucanje srca pod svojim prstima kako bi se osjetili živima. Da odagnaju tu usamljenost koja ih poklopi kao planina. Da se osjete živi.

Ustala je i spustila čašu na stol. Ruke joj odvezaše pojas i ogrtač se raširi pa skliznu niz tijelo poput druge kože. Dirao sam je očima preko krupnih dojki sitnih ružičastih bradavica niz stomak do bijelih pamučnih gaća i nogu. Dobila je nešto kilograma. Primjećivalo se to na stomaku i bedrima. Nikada mi to nije smetalo mada se uvijek žalila na svoju težinu i izgled, pa ni sada. Kada bih joj rekao da ne bih ništa mijenjao, jednostavno bi odgovorila: „Ti me gledaš drugim očima. Za tebe ću uvijek biti ista.“

Nikada nije bila ideal iz modnih časopisa. Više je naginjala onim idolima plodnosti drevnih naroda kakve su nalazili u iskopinama, ženama širokih bokova koja su rađala djecu i velikih dojki kojima su ih dojile. Krv mi se uzburka na prizor te boginje davnine što je nekoć bila moja.

Ustao sam i prišao joj. Privukao sam je desnom rukom oko struka. Druga mi je nestala u njenoj kosi. Rep se raspusti i kestenjasti talasi se rasuše po ramenima. Usne joj se rastvoriše, jezik potraži moj. Dah joj je bio natopljen slatkasto kiselkastom aromom vina i gorčinom duhana. Moj duhanom i dobrom dozom viskija.

Petljala je oko mog kaiša. Ruke mi skliznuše niz njena leđa, do doline u njihovom dnu i svukoše gaćice. Spustio sam se na koljena ljubeći joj stomak. Lica priljubljena na njen pupak, udahnuo sam je. Rekla mi je da ustanem i da je poljubim. Bedra joj se blago raširiše mojim prstima puštajući me unutra.

Konačno mi je svukla pantalone. Osjetio sam kako joj se ruka obavija oko moje mlitave kite. Uprkos želji, koktel tuge, nevjerice, krivnje, umora, nesanice, cigareta i alkohola je činio svoje.

Žudeći za njenim ukusom, rekao sam joj da legne na kauč i ona posluša, polako se spuštajući. Parfem joj je isparavao s kože, protkan mirisom znoja i tijela. Miris njenog međunožja mi je ispunjavao nosnice. Poslije dugo vremena, jezik je okusi ulazeći u nju. Nedostajao mi je taj okus.

Topla bedra mi stisnuše obraze. Godilo joj je. Leđa joj se izviše, bokovi podigoše dok mi je gurala međunožje u lice. Osjećao sam kako drhti cijelim tijelom.

Podigao sam pogled. Volio sam je gledati u tim trenucima užitka. Zabacila je glavu uzdišući. Kao da je osjetila da je posmatram, pogledala me je. Oči su joj sijale u polumraku. Liznula je usne.

„Dođi“, rekla je promuklo.

Poslušao sam je. Uhvativši me za lice privukla me je sebi. Karlice nam se spojiše. Osjećao sam njenu vlažnost na svojoj mlitavosti. Rekla mi je da ustanem. Uzela je mlohavu muškost i stavila je u usta. Provukao sam joj prste kroz kosu, povukao joj glavu unazad i pogledao je u oči.

„Izvini“, prošaputao sam dok sam čelom dodirivao njeno.

Dodirnula mi je obraz. „U redu je.“ Na usnama joj je igrao osmijeh. Ustala je povlačeći me za sobom na pod bez riječi.

Legli smo na bijeli čupavi tepih kako smo nekada znali raditi. Privukla mi se smještajući glavu na grudi. Slatkaste arome znoja, parfema i puti miješale su se s notom njenog soka kojim mi je bila natopljena brada. Njeni prsti su šetali po mojim ožiljcima.

„Šta ti se desilo? Gdje si stvarno bio sve ove godine?“

Ispričao sam joj o svom poslu, mjestima na koja sam putovao tražeći spas. Smrt. O improvizovanoj bombi pored puta zbog koje sam bio na rubu života i smrti u derviškoj tekiji.

„Ponekad mislim…“ Zašutio sam jer je boljelo prisjećati se.

„Šta misliš, Seane?“

„Ponekad mislim da nikada nisam napustio tu tekiju.“

„Zašto si se vratio? Zašto sada?“

Naslonila se bradom na svoju nadlanicu i gledala me. Sjećao sam se tog pogleda i sjaja u očima iz prošlog vremena.

„Bježao sam, uglavnom. Od onoga što sam ostavio ili što sam mislio da sam ostavio. Od starog sebe dok sam sve vrijeme tražio novog. Do prije preksinoć mislio sam da sam uspio.“

„Šta se desilo preksinoć?“

„Zbog toga sam došao.“

Ispričao sam joj sve. Govorio sam o Mayinoj posjeti, o njenom telefonskom pozivu, o jezeru, o tome kako me Maya prati pomno kao sjena. Pomno je slušala, gledajući me u oči, a onda se namjestila i ponovo mi legla na grudi.

„Je li sada ovdje?” upitala me je glasom koji je nagovještavao da već tone u kraljevstvo snova kao da sam joj ispričao uspavanku, a ne horor priču.

Začudio sam se. Vjerovala mi je?

Na vratima spavaće sobe stajala je Maya i gledala nas blijedo.

„Ne“, slagao sam, ali me nije čula.

Već je spavala.


Photo source: Dani Rodriguez (Bring me somewhere nice)

Author

mirnes.alispahic@gmail.com
Trenutno izgubljen u prijevodu među pješčanim dinama.

Niz paukovu nit: Poglavlje V

10. November 2022.

Niz paukovu nit: poglavlje VII

16. November 2022.