V

Trebala mi je tišina. Mirna glava. Noć bez snova. Nešto za glavobolju. Žena. Mogao sam se samo istuširati i nadati da će mi to ispuniti barem dvije potrebe. Skinuo sam se još u sobi, bacajući odjeću preko stolice. Pogledao sam svoj odraz u ogledalu iznad pisaćeg stola. Šrapneli i vatra su ostavili svoje tragove na mom tijelu, uspomene da me podsjećaju na to kako sam bio blizu smrti onog dana u pustinji s Miladom.

Ušao sam u tuš kabinu, otvorio slavinu. Stajao sam nepomično, pognute glave, rukom naslonjen o zid prepušten jakom mlazu tople vode dok su se misli mrsile u klupko. Razmišljao sam o Mayi u snovima, o susretu u mom stanu i Anninom jecaju u slušalici. Mislio sam o Harryjevim riječima o nervnom slomu i velikim ljubavima.

Jezero koje sam nacrtao i sanjao, bilo je mjesto koje sam želio zaboraviti uprkos danima i noćima koje smo Maya i ja proveli na njegovoj obali tokom ljeta, sve do dolaska septembarskih kiša. Njih smo dočekali nenamjerno. Zaspali smo pored vatre usred ljetne noći, probudili se u jesenjem jutru s rominjajućom kišom, izmaglicom što se povlačila između trske preko površine vode, i hladnoćom koja nije smetala Mayi da bude ona. Ustala je s osmijehom, lica podignutog ka oblačnom nebu i stala raširenih ruku, kao da ih je bila žedna bićem.

Ispričala mi je kako ga je pronašla dok je pohađala srednju školu, u trenucima bježanja s časova kada bi se šapati glasova u njoj pojačali s dolaskom promjene godišnjih doba; kako se zaljubila u njega na prvi pogled jer je tu počivao toliko željeni mir u neoskrnavljenoj tišini prirode. Od tada je redovno bježala na njegovu obalu; danju bi ležala i upijala sunce koje je obožavala i od čije svjetlosti je živjela, a noću bi gledala u zvijezde i maštala o tome šta se krije iza njih u prostranstvu univerzuma.

Shvatio sam zašto je zavoljela to jezero kada me je odvela tamo prvi put, na početku našeg druženja. Jedina tajna koju mi je sama otkrila. Šuma, teški miris četinara, vlažne zemlje i jezera, pjesma ptica i insekata. Rasklimani drveni mol koji se protezao nekoliko metara u vodu, obrastao visokom šaši. Nikada prije nisam posjetio mjesto čija je atmosfera odisala smirajem, niti sam nešto iole slično pronašao u godinama koje su slijedile.

Maya mi se postepeno otvarala nakon svojih trenutaka odsutnosti, pa sam uzimao šta mi se davalo, nikad ne pružajući ruku ka još jer sam znao da pogrešna riječ znači njeno zatvaranje.  Posjetiti jezero značilo je zaroniti u Mayine šutnje, kojima je pribjegavala kada bi se krila od svijeta. Ako joj je to činilo zadovoljstvo htio sam da vidim o kakvom je mjestu riječ. Tada to još nisam znao, ali bila je to naša posljednja posjeta jezeru. Jesen njene prirode je stupala na snagu, donoseći sjetu i tugu.

Ležali smo na pijesku, gledajući u ples lišća vrbe na povjetarcu koji je klizio niz naša oznojena, gola tijela. Jimmy nam je donio novu travu, tvrdeći da je vrhunska, kao i za svaku prethodnu. Za tu je bio u pravu.

„Dahdahwat“, rekla je Maya odjednom, narušavajući tišinu.

„Ko?“ Nisam je ni pogledao, hipnotisan njihanjem krošnje iznad nas.

 „Baka mi je pričala o njima.“

Maya mi je jednom pričala o baki, očevoj majci. Rekla mi je da je ona bila midewikwe. Kada sam je upitao šta je to, objasnila mi je da njena baka praktikuje Midewiwin.

„Neko bi rekao da je to put srca, ali je puno složenije od toga“, objasnila mi je.

Njena je baka bila nešto poput šamana, iscjelitelja i duhovne osobe sve u jednom. Ponekad bi ljudi dolazili do nje iz okolnih okruga u potrazi za lijekom ili toplom riječju kada spava više nije bilo. S njom je provodila većinu svog djetinjstva učeći od nje sve što je starica imala da joj ponudi, želeći je učiniti svojom nasljednicom. Kada je umrla, Maya je ostala bez svoje zaštitnice.

„O kome?“

„O demonima što me more u snovima. Dahdahwat, tako se zovu na jeziku Seneca.“

Tada sam ostavio džoint, nalaktio se i pogledao je. Sjenke lišća se plesale njenom kožom, poput šara tigra. Sitne dlake naježene. Tamne bradavice krute. Osjećao sam kako mi se želja budi ponovo.

„Pričaj mi o njima.“

Slušao sam je dok mi je pričala o demonima koji uzimaju razne oblike i jure sanjara snovima. Zaista je ličilo na njene košmare. Novo otvaranje, neko bi rekao. Trenutak lucidnosti koji nije zvučao baš tako, ali do tada sam se već navikao na nju i epizode svojstvene njoj. Drugačiju Mayu nisam ni želio poznavati.

Kada je završila, pokazala mi je neobičnu tetovažu pauka na podlaktici. Viđao sam je i prije, mada nisam obraćao previše pažnje. Samo jedan od crteža na njenom tijelu. Ko god ju je uradio, odradio je fenomenalan posao skrivajući dosta ožiljaka od samopovrjeđivanja tako što ih je spojio sa slikom.

„Jesi li nekad čuo za Ženu pauka?” upitala me je pogleda prikovanog za jezero.

„Na koju tačno misliš? Jessicu Drew ili Juliju Carpenter? Ove poslije nisam čitao. Nikada nisam pretjerano oduševljen tim likom.“

Pogledala me je prijekorno. „Ne mislim na strip, Seane. Uozbilji se malo. Moraš li uvijek biti kreten?“

„Izvini. Ko je ona? Tetovaža na tvojoj ruci predstavlja nju? Kakve ona veze ima s tim čudovištima iz snova? Ona im je majka?“

„Ovo je tetovaža naroda Osage. Oni vjeruju da je ovaj svijet živih tek obična zamka. Pauk je simbol čuvanja života. Kada neko umre, pauk ga je ispustio. Hopi je zovu Baka Pauk, Navajo Žena Pauk. Ojibwe, moj narod, nazvali su je Asibikaashi, Majka Pauk. Čak su i zamke za snove koje pravimo povezane sa Ženom Paukom.“

Gledao sam je kroz dim koji ju skrivao poput vela. Kao da je bila iluzija. „Zašto mi sve ovo govoriš? Hoćeš da kažeš da su snovi stvarni? Čudovišta ne postoje, Mayo. To je sve u našim glavama.“

Ma koliko mi Mayine epizode nisu bile strane, ta je bila posebna. Dok je pričala o mitovima i stvorenjima što žive u njima, činila je da oživljavaju u svijetu kojem ne pripadaju kao da nas petljaju u niti svoje mreže.

Nastavila je ne obazirući se na moje riječi. Način na koji je gledala u jezero uvlačio je jezu u mene. Činilo se da Maya nestaje ispod zelene površine, put mračnih dubina. Mada joj to nije bio prvi put da se izgubi, izgledalo mi je da je ovaj put išla dalje nego prije.

„Gotovo sve legende su iste, ali osnovna je da Žena Pauk sjedi u pupku kosmosa i svojim nitima povezuje svjetove i sav život, a kada dođe vrijeme, povući će niti i k sebi privući sve. Njenom mrežom svi smo povezani kroz svjetove, a snovima se hoda nitima mreže i prelazi iz jednog u drugi svijet.“

Završivši s pričom, ušutjela je i tako sjedila nekoliko trenutaka prije nego je ustala i pošla prema vodi. Okrenula se i pozvala me rukom, stojeći u jezeru koje joj je dosezalo do grudi, a zatim je nestala ispod površine.

Nikada nisam zaboravio njenu posljednju rečenicu izrečenu prije nego je otišla od mene.

„Jednog dana će ti sve ovo biti jasno.“

Još nisam bio siguran da znam šta je mislila s tim što mi je rekla, niti da ću ikada dokučiti značenje toga.

Zavrnuo sam slavinu, obrisao se i povezao peškir oko struka, pa izašao iz kabine. Ogledalo iznad umivaonika je zamaglilo. Kada sam ga obrisao dočekao me umorni lik, tamnih kolutova ispod očiju. Takvo lice sam već gledao. Drugi hotel, drugo vrijeme, ali isti odraz. Muškarca mučenog grižnjom savjesti. Čovjeka bez riječi koji je ispratio ženu kojoj nije pripadao, čiji je miris pokušavao saprati s kože prije nego se vrati onoj koja ga je čekala. Opsovao sam, kao i tada.

Odmahnuo sam glavom i obukao ogrtač pokušavajući odagnati loše uspomene i grižnju savjesti koja je išla uz njih. Te greške nikada sebi neću oprostiti. Peškir sam prebacio preko vrata tuš kabine i izašao.

Nalakćena, brade naslonjene na uski dlan, čije sam dodire pamtio tako dobro, Maya me je pratila pogledom s kreveta dok sam išao ka mini baru. Opsovao sam. Nisu imali Tullamore Dew. Slegnuo sam ramenima i posegnuo za viskijem koji su nudili. Dok sam ga sipao u tešku čašu, oči mi potražiše Mayu.

Sjetio sam se one posljednje posjete jezeru i noći kada smo prešli granice, kada je mjesto mira postalo mjesto rođenja haosa. Nešto što sam želio izbrisati iz pamćenja.

„Reci mi da je ovo samo san, molim te. Jedan od onih o kojima si mi pričala, da si samo dahdahwat koji me muči. Reci mi da ću se probuditi uskoro.“

Šutjela je. Ne znam zašto sam očekivao odgovor.

„Gdje si?” upitao sam je. „Harry je rekao da si u sanatoriju. Jesi li stvarno tamo? Ako nazovem sanatorij, hoće li mi reći kako spavaš u svom krevetu? Kako si onda došla ovdje? S druge strane sna? Šta se desilo?“

Nije mi odgovarala, ali sam osjećao njen pogled na sebi. Vrvio mi je preko kože poput bujice mrava. Harry je rekao da je doživjela nervni slom. Znao sam da je bilo samo pitanje vremena kada će jednom ući u zimu svog stanja, sklopiti oči i zaspati vječnim snom, a mene neće biti tu. Bit ću jedan od onih koji su je gurnuli tamo.

„Mrtva si? To mi pokušavaš reći?” upitao sam je. „Nisi se više mogla boriti. Konačno su pobijedili. Je li to to?“

Odgovora nije bilo. Samo sjetni pogled ispod crnih slapova kose. Slabašna svjetlost ulične rasvjete razvlačila se po sobi dajući cijelom prizoru sablasniju atmosferu. Nije bilo ni mjesečine. Pojavljivala se tek povremeno, kada bi oblaci otkrili mjesec. Nestala bi dolaskom novih.

„Zašto ne progovaraš, majku mu?“

Zavitlao sam čašu ka zidu. Debelo staklo nije puklo, samo se viski prosuo ostavljajući mrlju iznad kreveta.

Od Maye sam dobio samo blago krivljenje glave. Nije bilo svrhe svađati se s uspomenom. Natočio sam ponovo i spustio flašu na minibar, da bih se u trenutku predomislio i ponio je sa sobom, dok sam u drugoj ruci nosio telefon. Bilo je vrijeme da se suočim s drugim duhom prošlosti, onim od krvi i mesa. Možda ću imati više uspjeha ovaj put.

Soba se nalazila na uglu hotela, zidovi su bili veliki stakleni portal s pogledom na raskrsnicu svega tridesetak metara dalje, pa sam se zavalio u fotelju. Razmišljao sam kako započeti razgovor ako mi se Anna javi i ne odluči spustiti slušalicu čim mi čuje glas. Koliko god bih smislio rečenica za početak razgovora, toliko bih smislio razloga da je ne zovem. Šta ako je nova Anna nalik meni? Odlučila je spaliti mostove prošlosti iza sebe i ostaviti me na drugoj obali? Šta ako nije kod oca kako je Harry rekao već je pobjegla negdje, umorna od svega kao Maya? Možda pored nje spava drugi muškarac? To je uvijek opcija. Ne znam ni zašto sam pomislio da bi Anna mogla biti sama.

Sjedio sam u polumraku s telefonom u krilu, razmišljajući o svojim postupcima od prije. Tada nisam želio povući Annu u mrak koji me je dozivao niti je povrijediti više nego što već jesam. Ironično, moje akcije su izazvale upravo to, još bola. Sada nisam mogao ne zapitati se, šta ako je ipak otišla u tamu?

Podigao sam se iz fotelje, prišao velikom prozoru s telefonom u ruci. Dah ostavi vlažan trag na staklu. Ostaci noći još su se povlačili ulicama grada koji se polako budio. Gledao sam kako se vjetar poigrava s listovima novina i opalim lišćem. Prizor koji probudi sjetu i skrivane uspomene. Nije bilo smisla odupirati im se.

Anna je oduvijek bila povučena kada su osjećaji bili u pitanju. Strancu bi se činila kao hladna i udaljena, no istina je bila posve drugačija. Vidjelo se to prema načinu ophođenja prema meni, ocu s kojim je živjela, prema psima i mačkama koje bismo sreli na ulici, djeci prijatelja. U našem braku, osjećaji nikada nisu bili upitni. Voljeli smo se, samo ne na pravi način. Bili smo samo dvoje prijatelja koji misle da čine pravu stvar, zaneseni strašću jedne usamljene noći i pogrešnim razlozima. Ona je željela da me izliječi i popravi, ja sam želio otjerati nemire. Klimavi temelji za početak braka.

Zato nismo uspjeli. Kada smo se trebali zbližiti, mi smo se udaljili. Nekada sam mislio da sam trebao uraditi nešto više onog trenutka kada sam legao pored nje na bolnički krevet. Da nisam trebao šutjeti. Govorio sam sebi da bi možda stvari bile drugačije jer je od tog dana jaz između nas bivao širi. Sada znam da se ništa ne bi promijenilo. Previše je pogrešnih razloga bilo između nas. Previše je pravih ostalo neizgovorenih.

Dok smo u tišini našeg bola gradili zid od neizgovorenih riječi, isuviše visok da ga se pređe i prejak da ga se sruši mislio sam da krivimo jedno drugo. Da se utapamo u krivici jer nas je povukla usamljenost. Da u suprotnom naš sin, stvoren iz potrebe za prisnošću, nikada ne bi umro. Ali jeste. Smrt tog sićušnog bića, pritiskala nas je poput kosmosa. Tako smo se i izgubili, presječenih niti koje su nas spajale. Umjesto da spas tražimo jedno u drugom, našli smo ga u drugim ljudima.

Kutija cigareta koju sam pronašao u džepu, bila je polomljena. Jedna cigareta u njoj, iskrivljena. Poderana na sredini. Izvukao sam je usnama, otkinuo polovinu i zapalio je. Grlo mi je već bilo suho i spaljeno, ali sam ipak duboko uvukao dim. Pogužvano paklo sam bacio prema kanti pored vrata. Nakon promašaja s usana mi se otela tiha psovka.

Okrenuo sam broj ne obraćajući pažnju na to što se napolju budio dan. Javila se nakon prvog zvona, kao da je čekala moj poziv.

„Halo?” Uprkos tome što je tek svitalo nije zvučala pospano.

Osjećao sam podrhtavanje u njenom glasu, natopljenom sjetom i tugom. Plakala je. Toliko sam je poznavao.

 „Anna.“

Tišina. Očekivao sam to.

„Seane?“ Činilo mi se da joj se moje ime jedva odlijepilo s jezika.

 „Jesam li te probudio?“

„Nisi. Kako… Ti…“ Zastala je na tren kao da je željela upiti gorku istinu mog povratka. „U Bostonu si? Nakon svih ovih godina? Zašto?“ Glas joj odjednom dobi grubu notu.

„Sletio sam iza ponoći“, rekao sam. „Vjerovala ili ne, s aerodroma sam otišao ravno do na…“ Zastao sam. Odavno to nije bio naš stan. „Tvog stana. Kada me je taksista pitao za adresu, odlučio sam te tamo potražiti. Sreo sam Harryja.“

„Šta ti je rekao?“

Oklijevao sam. „Ništa konkretno. Znaš njega. Rekao je da je najbolje da mi ti kažeš za to, ali sudeći po njegovoj reakciji, slutim loše vijesti.“ Prešutio sam njen jecaj u noći, u praznom dnevnom boravku i osjećaj nelagode koji nisam mogao otresti. Sitni glas koji mi je šaputao da nešto nije u redu. „Kako si?“

Pauza. Opet tišina. Oboje smo birali riječi koje ćemo izgovoriti. Odmjeravali smo snage, kao dva stara neprijatelja.

„Hoćemo li zaista šutjeti? Želio bih te vidjeti.“

„Vratiš se nakon što si nestao bez pozdrava, nazoveš me usred noći i želiš da me vidiš kao da se ništa nije desilo?“

„Anna… Razumijem tvoj bijes i u pravu si, ali… Oprosti. Samo pola sata. To je sve što tražim. Maya…“

Ovaj put je nastupila malo duža pauza.

„Zar nemaš ništa reći ili su se riječi potrošile?“

Niski udarci s moje strane. Igrao sam na kartu našeg odnosa, osjećaja i lijepih trenutaka. Imala je i ona asove u rukavu. Mogla me je dotući s njima u jednom potezu i završiti sve ovo prije nego je počelo. Neću je kriviti učini li to.

„Kod oca sam“, konačno je progovorila. Harry je bio u pravu. „Adresa je ista, osim ako je nisi zaboravio.“

Ni traga slabosti u glasu, niti jedne pukotine u zidu. Bila je dobar zidar. Popravljala je sve u hodu. Divio sam joj se na tome.

„Nisam ti zaboravio broj telefona sve ove godine. Sem toga, odrasli smo u istoj ulici, zar si zaboravila?“ Gotovo da sam mogao naslutiti smiješak na njenim usnama s druge strane linije. „Tu sam za pola sata.“

„Haustor je otključan. Kao i uvijek.“

Prekinula je vezu. Spustio sam slušalicu i pogledao na ulicu. Vjetar je prestao puhati. Ono malo noći što je ostalo odavno se razbježalo pred svjetlošću zore. Pažnju mi je privukao automobil parkiran prekoputa hotela. Crn i dug, zatamnjenih prozora. Nisam vidio lice vozača kroz šoferšajbu, samo bradu i crvenkasti odsjaj zapaljene cigarete na njoj. Djelovalo je kao da čeka nekoga.

Staklo na vratima se spusti i ruka izbaci napolje cigaretu. Opušak poleti zrakom Vozač proviri tek toliko da može podići pogled ka meni, upali automobil i uz škripu guma napravi oštar zaokret. Zanemario je crveno svjetlo na semaforu ubacujući se na glavnu ulicu. Ispratio sam ga pogledom dok nije zamakao pitajući šta se upravo desilo. Da li je bio tu zbog mene? Odmahnuo sam glavu tjerajući sulude ideje koje su se rađale.

Pozvao sam taksi, obukavši se na brzinu dok sam čekao. Zastao sam na vratima, pogledao Mayu. Stajala je nasred sobe i gledala me. Osmijeh joj je titrao na usnama.

 „Zašto me gledaš tako? Zašto mi jednostavno ne kažeš to što mi želiš reći?” rekao sam više za sebe znajući da neću dobiti odgovor. „Otkrit ću, samo da znaš. Tu tajnu koju kriješ i ne možeš mi je reći.“

Nije se pomjerila,  ali sam znao da će poći za mnom, skrivena u mojoj sjenci.

Photo by Ryan Moreno on Unsplash

Copyright protected by Digiprove © 2022 Mirnes AlispahićSome Rights Reserved