Niz paukovu nit

Niz paukovu nit: poglavlje IV

IV

 

Osjećao sam se kao uljez, sada kada sam ponovo bio na adresi koju sam svojevoljno napustio s namjerom da se nikada ne vratim. Obuzet sjetom zbog povratka, jer ipak sam tu živio posljednje dvije godine u Bostonu, no i dalje tuđin koji nije imao pravo da se miješa u tuđe živote nakon toliko vremena. Nakon svega što se desilo.

Prije nego sam odlučio zaprositi Annu, mislio sam da će biti bolje ako krenemo ispočetka, da ne bi trebali stvarati nove uspomene na starom mjestu, pa sam prodao stan koji su mi ostavili roditelji, i kupio ovaj prije nego ćemo se vjenčati. To je bilo moje iznenađenje za Annu.

Ironično, kako to obično život zna uraditi, između četiri zida tog prostranog stana stalo je puno više gorkih uspomena negoli onih slatkih pa ipak, sada, dok sam čekao da se spusti lift, prevladala su sjećanja na dobre dane, smijeh i radost. Suze i tuga ostadoše po strani. Sve one noći pred kraj naše priče, kada bi jeli u tišini, izbjegavajući poglede za stolom, na kauču, u krevetu. Kada su dodiri izgubili toplinu.

Gledao sam mutni odraz na vratima pitajući se kako sam se doveo do svega ovoga, a zapravo sam znao odgovor sve vrijeme. Laganjem drugih i sebe da je sve u redu, da će biti bolje, da će stvari nestati ako ne pričaš o njima. Laži kakve ljubavnici pričaju jedni drugima dok ne dođe trenutak kada više jednostavno ne može dalje i shvate da je došlo vrijeme odluke, ostati i izgubiti se ili otići i pokušati se pronaći.

Lift se spustio i vrata se otvoriše. Maya me je čekala unutra. Već sam počeo da se pitam gdje je nestala.

Stajala je u uglu kabine, spuštenih ruku, bezizražajnog lica.

„Na trenutak sam pomislio da si me napustila“, rekao sam osmjehujući se dok sam ulazio.

Uzvratila mi je beživotnim pogledom. Misao mi prođe glavom. Ako bih je probao dohvatiti, da li bi nestala ili bi moji prsti prošli kroz zrak? Šta ako je otjeram, ovaj put zauvijek? Nisam želio to.

Kažiprst mi na trenutak zastade iznad tipke s brojem sprata. Još sam imao vremena za okrenuti se i otići, prvo nazvati Annu ili doći drugi dan. Mada, poznavao sam je. Čak i poslije toliko godina i mog naprasnog odlaska, neće napraviti scenu kada me ugleda pred vratima stana u ovo doba, već će me prihvatiti. Pozvati me unutra. Oklijevao sam zbog srama.

Osuđen na propast od samog početka naš je brak, izgrađen na pogrešnim temeljima, vrlo brzo počeo pucati po šavovima. Dvoje prijatelja od djetinjstva za mnoge smo bili ideal para, savršenstvo kakvo se viđa u filmovima jer ko nas je mogao bolje znati od nas samih? Možda su takvi parovi zaista i postojali, samo što Anna i ja nismo bili jedni od njih. Barem ja nisam bio.

Mislio sam da će se stvari promijeniti ako se oženim Annom, da će nemiri proći kao nekad s Mayom. Mislio sam… Više ni sam ne znam šta sam mislio i zašto sam pretpostavljao da će nešto biti drugačije. Korijeni su bili preduboko u meni. Korov koji se nije mogao istrijebiti.

Oboje smo željeli dijete. Anna je ostala trudna nedugo nakon što smo se uselili u stan. Ono nas je trebalo zbližiti, biti ljepilo koje će nas spojiti. Da smo vidjeli malo dalje od vlastitog nosa i želje da oživimo nešto što nikada nije trebalo ni postojati, shvatili bismo koliko je to loša ideja.

Desilo se suprotno. Smrt našeg sina nas je samo više udaljila učinivši nas potpunim strancima, kako to obično biva među ljubavnicima. Okrenuli smo se drugim ljudima onda kada smo se trebali posvetiti jedno drugom.

Nakon povratka iz bolnice, Anna je provodila dane uglavnom u spavaćoj sobi spuštenih roletni na prozorima. Ležala bi po cijeli dan izlazeći tek povremeno do toaleta. Nekada da jede ako bih je uspio nagovoriti. Ponekad bi tražila da joj ostavim hranu na noćnom stoliću, a ja bih je zatekao ujutro na istom mjestu, netaknutu. Ja sam svoju tugu potiskivao u sebe, hineći da sam dobro mada sam se raspadao iznutra.

Počeo sam prvi. Ostao bih duže na poslu, otišao do bara jer se nisam želio vraćati u hladnoću stana, neugodnoj tišini. Anna je zasigurno osjećala njihove parfeme na meni kada bih se vratio, lažući je kako sam noć proveo s kolegama radeći na nekom bitnom istraživanju, ali nikada ništa nije rekla. Samo je jednog dana ustala, podigla roletne i vratila se u život.

Poslije sam primjećivao tragove, iste one koje sam ja ostavljao. Poput nje, tako sam i ja okrenuo glavu, nastavljajući živjeti u laži.

Naposljetku, oboje smo bili krivi za propast braka. Svejedno, osjećao sam krivicu i stid, ne zbog neuspjeha, već zbog načina na koji sam otišao jer Anna to nije zaslužila.

Pogledao sam u Mayu. Da li je moguće da je bila samo vodič koji me vodi do cilja? Posljednji put to je imalo katastrofalne posljedice. Tada sam upoznao smrt i pogledao joj u lice. Možda sam trebao poslušati glas što je urlao, ignoriran u pozadini, i otići. Spustila je ruku na moju, ostavljajući trag hladnoće.

Pritisnuo sam dugme i lift krenu.

„Hoće li me dočekati?” upitao sam.

Samo je blago nakrivila glavu i osmjehnula se.

„Nadam se da znaš šta radiš.“

Kada su se vrata lifta otvorila, izašao sam sa strepnjom u grudima. Pogledao sam poznati hodnik tražeći nešto što bi moglo podsjećati na onu noć u kojoj mi je Maya bila vodič i dane koji su uslijedili poslije. Svjetlo razliveno po zidu, izvitoperena vrata i zamućene pločice. Sjenke što se vuku po zidovima, bilo kakav znak koji mi govori da se granice svijeta tope i gube.

Odahnuo sam kada ih nisam pronašao mada me osjećaj nelagode nije napuštao. Prišao sam crnim vratima s kojih me je posmatralo stakleno oko. Pozvonio sam i sačekao prije nego sam ponovo pritisnuo dugme. Ovaj put se nije čuo otegnuti zvuk zvona, već prigušeni jecaj kakav sam prije čuo.

Brecnuo sam se tražeći pogledom Mayu. Ponovo je nestala, a jecaj, glasniji iz trena u tren, odjekivao je hodnikom. Obavijen maglom straha, um nije razmišljao trezveno. Zalupao sam na vrata.

„Anna!“, povikao sam. „Sean je. Anna!“

„Ko bi rekao? Annu si tražio i posljednji put kada smo se vidjeli.“ Začuo se hrapavi muški glas iza mene. Nisam ni primijetio kada se pridošlica pojavila.

Okrenuo sam se. „Harry?“

Prilično se promijenio za vrijeme koliko se nismo vidjeli. Ostario je, ali se još dobro držao s obzirom na to da je sada imao preko sedamdeset godina, skoro osamdeset. Sijeda prorijeđena kosa počešljana unazad, dugo lice izborano dubokim borama. Besprijekorno obučen, kao uvijek. Nosio je sive pantalone uz koje je išao prsluk iste boje i crna košulja, rukava zavrnutih do laktova. Tanki brkovi u stilu Clarkea Gablea još uvijek su bili tu, dvije bijele linije iznad pune usne.

Stajao je na vratima stana, naslonjen na štok.

„Seane? To si stvarno ti?“ Zaškiljio je.

Pošli smo jedan drugom u susret i zagrlili se, tapšući se po leđima. Mirisao je na parfem s blagom dozom sandalovine, kremu za bebe, starost i vlažnog psa. Kada smo se odvojili, vidio sam sjaj u tamnim očima.

„Vidi“, rekao je Harry gledajući u mokre prste kada je obrisao suze. „Rasplakao si me.“

„Oprosti. Nije mi bila namjera.“ Zbunjeno sam se počešao iza uha. „Je li Anna ovdje?“

Harry se sjetno osmjehnu. „Tek sam se jutros vratio, ali ako nije tu, vjerovatno je kod oca s obzirom na sve. Hoćeš ući da je sačekaš? Možda se vrati uskoro. Svakako želim da čujem sve o tebi.“

Laknulo mi je. Trebao sam odmah pomisliti na to.

Anna je smatrala da se njen otac pogubio nakon smrti njene majke. Kao da je postao brod bez sidra, govorila je. Preko noći je iz djeteta odrasla u ženu koja je preuzela brigu o ocu. Ta navika joj je ostala i kada smo se vjenčali. Običavala ga posjećivati barem jednom sedmično, pospremila bi mu stan, napravila jelo za cijelu sedmicu. Nekada bih im se pridružio, pa bi igrali neku društvenu igru samo da bi zastali kada bi se njen otac izgubio u mislima, a onda bi mu suze krenule niz lice. Anna mi je rekla da ga je to podsjećalo na njihove porodične noći i igre koje su igrali.

Tada sam shvatio šta je Harry rekao.

„S obzirom na sve?” upitao sam mršteći se. „Šta si mislio s tim?“

Starac se ukoči. „Nisi se zbog toga vratio?“

„Zbog čega?“ Nastupila je tišina. „Zbog čega, Harry?“

Harry zausti nešto da kaže, ali odmahnu glavom. „Ti ne znaš… Nije moje da ti pričam o tome. Najbolje da ti ona sve kaže. Previše se toga desilo, Seane.“

Spustio sam ruke na njegova ramena. Djelovala su tako krhko. „Harry?“

Oborio je pogled. „Uđi onda“, rekao je otvarajući širom vrata i pokaza mi rukom ka stanu. „Nećemo valjda pričati ovako u hodniku.“

Pristao sam jer bih u hotelu samo ležao u krevetu, zurio u strop i vrtio misli uzalud, ne dolazeći ni do kakvog zaključka. Odlučio sam saslušati to što mi je imao ispričati. Sudeći po njegovoj reakciji, ta priča je bila povezana s onim lucidnim snom što sam usnio.

Stan je mirisao na njega. Ili je on mirisao na stan, bilo je teško reći. Mirisne note su se stapale u jedno. Na podu dnevnog boravka ležao je njemački ovčar. Kada sam ušao, podigao je sijedu njušku s prednjih nogu, naćulio uši i zacvilio.

„Hej, Nix“, rekao sam razdragano i prišao mu nakon što sam spustio prtljag.

Bilo mi je drago vidjeti da je još živ. Pomilovao sam ga između ušiju na što je spustio glavu na šape glavu gledajući me sjetnim pogledom.

„Mator je, ali mi ga je žao uspavati“, javi se Harry iz kuhinje. „Mada ću trebati. Žao mi ga je gledati kako se pati. Možda i sebe uspavam usput. Dvije muhe jednim udarcem.“

„Ne seri, Harry“, ispalio sam.

Čuo sam ga kako se smije. Ostavio sam Nixa na miru i sjeo na kauč.

„Kafu ili nešto žešće?“

„Kafu“, viknuo sam. Kofein je dobar. Tjera san. To mi je bilo potrebno. „Crnu. Što jaču.“

Harry donese šoljicu kafe i sjede na fotelju prekoputa držeći čašu konjaka između prstiju. Ponudio me je cigarama iz Dominikanske Republike, ručno motanim. Činilo se da je još uvijek tamo išao na odmor. Znao je reći da je previše slab na zategnuta, osunčana tijela mladića i cigare, dva grijeha koja su se nudila tamo.

Poslužio sam se. Prošao sam njom ispod nosa uživajući u mirisu. Pružio mi je šibice i sačekao da zapalim prije nego je progovorio.

„Gdje si bio sve ove godine, dječače?“

Odakle da mu počnem pričati? „Duga priča.“

„Imam vremena.“

„Harry… Molim te, drugi put. Reci šta se desilo.“

„Nisam siguran koliko je na meni da ti pričam o tome“, započeo je otpuhujući kolut dima. „Ja sam samo neko ko vas je smatrao svojom djecom, sve vas.“

„Prijeđi na stvar, Harry.“

„Ne bih da zabadam nos…“

„Zaboga!“ Po tonu mog glasa shvatio je da sam ozbiljan. „Molim te. Reci mi šta se desilo. Je li Maya u pitanju? Anna?“

„Zaista ne znaš?“

„Šta, majku mu? Šta se desilo?“

Otpio je konjaka prije nego je izgovorio: „Maya je doživjela nervni slom.“

Brada mi zadrhta.

„Maya?” zamucao sam.

„Znam koliko ti je stalo do nje…“

„Gdje je sada?” prekinuo sam ga.

Oklijevao je.

„Harry, molim te. Šta je bilo?“

„Ne znam detalje, ali ono što znam jeste da se pokušala ubiti. Anna ju je smjestila u sanatorij. Ja sam joj pomogao. Dao sam joj broj starog prijatelja.“

Gutao sam pljuvačku dok su mi misli ključale. Cigara među prstima se ugasila. Spustio sam je u pepeljaru.

„Oprosti, znam koliko ti je stalo do nje“, čuo sam Harryja.

Digao sam glavu. „Kako to misliš?“

Brkovi mu se osmjehnuše. „Seane, prijatelju, ti možda jesi bio oženjen s Annom, ali joj nisi pripadao. Tvoje oči su dovoljno govorile svaki put kada bi Maya bila u blizini. Samo budala to ne bi primijetila.“

Zamislio sam se. Da li sam se doista ponašao tako providno? Čak i pred Annom? Zapravo je bio u pravu. Maya nikada nije izašla iz mog sistema i ma koliko da sam govorio sebi i drugima da smo ostali samo prijatelji, osjećaji prema njoj su bili posve drugačiji i to se nije mijenjalo. Samo bi se uspavali u trenucima njenog odsustva da bi se probudili čim bih je ugledao nakon povratka. Vjerujem da je i Anna toga bila svjesna negdje u dubini sebe, da me nikada neće imati u cijelosti.

„Ispričat ću ti priču“, započe Harry nakon što otpuhnu dim i otpi gutljaj konjaka, pa sklopi oči duboko uzdahnuvši. Oduvijek je bio hedonista, vidjelo se to po njegovom ponašanju i odnosu prema hrani, piću. Muškarcima u njegovom životu. „Mislim da sam ti to već pričao. Možda i nisam. Prekini me ako ti zazvuči poznato.“

Klimnuo sam glavom otpijajući gutljaj kafe. Iako nisam bio raspoložen za priču, pomoći će mi da se smirim.

„Upoznao sam Craiga u vrijeme ludih šezdesetih. Obojica smo se suprotstavljali suludom ratu u Vijetnamu s ostalim zaluđenicima koji su vjerovali u svjetski mir i ljubav. Djeca cvijeća i tako to. Da skratim priču, dva studenta u doba nevinosti. Romansa stoljeća, barem smo tako mislili, ali život ima svoje načine da razdvoji ljubavnike. U našem slučaju, to je bila ruralna sredina iz koje je dolazio i u koju se vraćao da živi. Pederi“, naglasio je tu riječ naglaskom koji mu nije pripadao, više ruralnoj sredini Srednjeg Zapada, „nisu dobrodošli u njegovom zatucanom gradiću, čak ni sada koliko čujem. Uzmi u obzir i to da je bio pastorov sin, a pederi… Znaš i sam, sodomija, đavolja rabota i ostale priče. Nije da se nismo voljeli, jesmo, ali on je otišao i oženio se svojom srednjoškolskom dragom. Dobio dvoje djece. Ja… Moju priču znaš.“

Znao sam. Harry nije skrivao svoju seksualnost ni u godinama kada je i sam pomen toga izazivao zgražanje i osudu. Radio je kao novinar, ali je slavu stekao pisanjem memoara koji su pričali o tom vremenu. Poslije je izbacio još nekoliko romana i stekao epitet enfant terriblea zbog svog pisanja. Tokom sedamdesetih, družio se s beat pjesnicima i imenima poput Allena Ginsberga, Dennisa Hoppera, Luciena Carra i Williama S. Burroughsa. Čak se govorkalo da su on, i tada već vremešni, Burroughs bili ljubavnici. Harry to nikada nije potvrdio, ali niti porekao mada su zli jezici govorili da je upravo zbog toga postao popularan.

„Izvini, ali kakve veze ta priča ima s Anninom i mojom?” upitao sam ga grubljim tonom nego što sam htio.

„Ko kaže da je ovo bila priča o tebi i Anni?“ Harry podiže obrvu i oblikova slovo O usnama, pa otpuhnu kolut dima. „Zar sve tužne ljubavne priče ne liče jedna na drugu? Proklete su i osuđene na propast od samog početka. Maya i ti… Znaš i sam da to nikada ne bi uspjelo. Ona jeste posebna, uvijek je bila, ali… Izgubljene djevojčice nekada ne žele da budu pronađene.“

Gledao sam hipnotično u dim koji je Harry otpuhnuo. Plesao mi je pred očima i mijenjao oblike, kao baloni sapunice u Sloniću Dambu. Priviđalo mi se. Zažmirio sam na tren. Kada sam ponovo pogledao, oblici su se razišli.

„Maya i ja…“, započeo sam gledajući u pod, nagnut naprijed i nalakćen na koljena. „Mi… Ja…“ Podigao sam pogled ka Harryju. „Moram ići.“ Ustao sam i pokupio svoje stvari.

Matori Nix me ispratio pogledom uz tužno cviljenje. Harry pođe za mnom.

„Seane, stani“, povikao je pokušavajući se stići.

Stao sam tek ispred lifta.

„Seane“, čuo sam ga iza sebe. Okrenuo sam se. „Drago mi je što si se vratio. Volio bih samo da su okolnosti drugačije.“

„I ja, Harry.“

„Nedostajao si.“

„I ti meni, matori.“

Zvuk najavi dolazak lifta i vrata skliznuše u stranu. Ušao sam.

„Laku noć, Harry.“ Gledao sam kako nestaje dok su se vrata zatvarala.

Kada sam sišao u prizemlje, pošao sam prema najbližem hotelu. Bio je udaljen svega desetak minuta hoda tokom kojih sam razmišljao o svemu što sam čuo od Harryja. Onaj san, moje najgore slutnje. Vapaj u pomoć. Stigao sam do odredišta i podigao glavu. Naziv hotel je bio Veritas. Prikladno ime, pomislio sam. Istina. Možda ću konačno doći do nje u tišini sobe.


Photo by Sandy Torchon

Author

mirnes.alispahic@gmail.com
Trenutno izgubljen u prijevodu među pješčanim dinama.

Niz paukovu nit: poglavlje III

4. November 2022.

Niz paukovu nit: Poglavlje V

10. November 2022.