III

Jezero me je dozivalo. Njegova površina, mirna i tamna, bljeskala je kroz granje četinara koje sam razmicao dok sam išao ka njemu kao omađijan. Izašavši iz šume, našao sam se na obali prekrivenoj oblucima koja je zbog mjesečina djelovala na prizor s drugog svijeta. Poznata figura je stajala u plićaku. Skuti bijele haljine su se širili površinom vode.

Nije se micala iz vlastitog zagrljaja dok su prsti klizili niz nadlaktice. Imala je taj običaj, grliti se. Radila je to u samoći kada bi trebala osjetiti toplinu jer je u nedostatku tuđe, nekada bila dovoljna i vlastita. Uhvatio bih je tako kada bih se probudio nakon što bi me san konačno prevario negdje pred jutro noćima koje bi proveli skupa.

Prišao sam sporim koracima, da je ne uplašim tako otuđenu od svijeta. Znao sam kako u tim trenucima dok luta dalekim prostranstvima svojih misli, ništa drugo ne postoji za nju. Uhvatio sam je za rame i okrenuo dozivajući je šapatom.

Ustuknuo sam, trznuvši ruku kao opečen njenom kožom. Umjesto u oči, gledao sam u dva bezdana koja su prijetila da me odvuku u svoje dubine. Ispod haljine se jasno nazirao stomak odavajući poodmaklu trudnoću. Na njenom licu nije bilo usta niti usana, samo pokret zatočenog vriska što je želio izaći napolje ispod tkiva, tamo gdje su trebala biti usta.

Koračajući unazad, zapeo sam na kamen i pao na leđa vidjevši nebo bez zvijezda s kojeg je i mjesec nestao. Njegovo tamno tkanje poče da se para po nevidljivim šavovima i crnilo se rasu po svijetu. Vrisnuo sam od nemoći, ali krik nije izlazio. Moje lice kao da se urotilo protiv mene. Kada sam ga dodirnuo shvatio sam da poput Maye nemam usta.

„Gospodine”, čuo sam glas, dopirao je do mene iz mraka. „Gospodine, jeste li dobro?”

Zatreptao sam prilagođavajući se na svjetlost koja mi je vrijeđala oči nakon tame. Umjesto neba koje se cijepa, iznad mene je bio red sijalica i lik Vanesse. Nije bilo ni jezera ni njegove obale s oblucima. Ležao sam na podu aviona. Podigao sam se u sjedeći položaj i pogledao oko sebe. Slike kao da su se preklapale u jednu. Mutni obrisi noći su se povlačili između sjedišta poput nespretno razlivene tinte po papiru, dok su me putnici zbunjeno gledali iz šume i s obale.

Protrljao sam oči. Kada sam ih otvorio, ostaci noći su se povukli, odnoseći drveće i blistavu površinu vode. Ostala je samo Maya između redova sjedišta, s crnim rupama umjesto očiju. Zadržala se samo tren prije nego joj se lik zalelujao poput pramena dima i iz njega izašla stjuardesa zabrinuto pružajući ruku. Odbio sam Vanessinu ruku pomoć i ustao.

Kolegica je stajala iza, spremna da reaguje ukaže li se potreba za tim. Primijetio sam i muškarca, širokih ramena i kratke kose. Ruka mu je počivala ispod sakoa. Avionski maršal. Klimnuo sam mu glavom uz najblaži osmijeh koji sam mogao nabaciti u tom trenutku. Skupio je oči, na trenutak djelujući da će poći ka meni, ali onda spusti ruku i uzvrati klimanje. Optuženički pogledi, obojeni strahom od nepoznatog, posmatrali su me sa sjedišta. Zasigurno sam im ličio na luđaka koji je odbio popiti terapiju pa je sada pravio ispade po avionu.

To mjesto koje sam sanjao i trudna Maya… Odjednom sam želio što prije sletjeti, mada nisam bio siguran da li ponovo da pobjegnem ili da se suočim s Mayom i Annom. Sjetio sam se posljednje posjete jezeru. Nisam mu se želio vraćati.

„Sve je u redu”, istisnuo sam kroz suho grlo. „Samo… Zaspao sam i… Mjesečarim ponekad.” Šta sam drugo mogao reći do laži? Oduvijek sam bio dobar u tome.

„U redu je“, osmjehnula se, a onda je podigla ruke i obratila se putnicima: „Sve je u redu, dragi putnici. Gospodin Galloway će se vratiti na sjedište. Pripremite se, uskoro slijećemo.” Pogledala je opet ka meni dok se u pozadini čuo glas maršala kako govori ljudima da nema potrebe za brigom

„Sigurno je sve u redu?” upitala je Vanessa tiho da niko ne čuje, vjerovatno strahujući da moj odgovor ne prepadne ljude.

Klimnuo sam glavom. Ništa nije bilo u redu.

„Vratite se na sjedište. Slijećemo.”

Pogledi su me pratili dok sam hodao između redova kao optuženik na šetnji srama. Glenn je stajao pored sjedišta, lomeći prste. Gornja usna mu je drhtala.

„Samo si ustao i probudio me. Mislio sam da ideš do toaleta”, rekao je treperavim glasom dok sam prolazio pored njega kao da se pokušava odbraniti što me nije zaustavio.

„U redu je. Samo sam mjesečario. Dešava mi se.”

Sjeo sam i vezao se. Nije bilo drugog načina pobjeći znatiželjnim pogledima sem okrenuti se ka prozoru i nepreglednom nebu, ka noći što se krila iza stakla.

Bilo je neobično vidjeti blještava svjetla rodnog grada što su se prostirala ispod nas dok je avion kružio iznad piste, a onda, kada su točkovi aviona dotaknuli pistu i gume zaškripale, nemir se počeo buditi. Nakon dugo vremena ponovo sam bio tamo gdje sam se zakleo da se nikada neću vratiti.

Službenica na šalteru je prelistala moj pasoš, pa podigla pogled. „Dugo vremena ste bili odsutni.“

„Da, bilo je vrijeme da se vratim kući“, odvratio sam.

Udarila je pečat i vratila mi dokument. „Dobrodošli natrag“, rekla je uz osmijeh.

„Hvala“, odgovorio sam i laptopa prebačenog preko ramena, s torbom u ruci, izašao ispred aerodroma gdje sam zapalio cigaretu, radujući joj se kao staroj ljubavnici. Ruke su mi se tresle od želje. Počelo je dok sam izlazio iz aviona. Zadržao sam dim u plućima uživajući u njemu, i na tren, misli su mi se smirile. Došla je tišina dok me poznat glas nije natjerao da pogledam u stranu.

Glenn je ubacivao stvari u taksi da bi zastao spazivši me. Oklijevao je, riječi zaleđenih na usnama. Klimnuli smo jedan drugom glavom, uz osmijeh, prije nego je ušao u vozilo i otišao.

Ispratio sam ga pogledom. Otkako sam se vratio na sjedište nakon epizode sa snom, nismo progovorili i pomalo mi je bilo žao zbog toga. Imao sam osjećaj da ga je mučilo to što me nije zaustavio i tako spriječio incident. Nije znao istinu. Kako je i mogao? Da nisam zaspao u avionu, učinio bih to u taksiju ili hotelu. San bi se desio i ja bih drugdje ispao lud.

Mahnuo sam rukom ka redu taksista i bijelo vozilo s oznakom taksija i zelenim listom djetelinom se odvoji i zaustavi se ispred mene. Malo ko se dičio svojim porijeklom kao mi, bostonski Irci, ljudi koji nisu vidjeli Smaragdni otok svojih predaka stoljećima. Ponosili smo se time toliko da smo se bojili u zeleno na dan Svetog Patricka i stavljali listove djeteline gotovo na sve kako bi pokazali tu svetu vezu između nas.

Bacio sam napola ispušenu cigaretu u slivnik, ali ona zastade na rešetki. Morao sam se nasmijati tome, pored tolike djeteline i leprikona, pomislio bi čovjek da smo najsretniji ljudi na svijetu. Možda sam samo ja bio u pitanju, Irac bez sreće. Defekt. Nekada mi se činilo da je moja irska krv previše razrijeđena. Ili Sveti Patrick jednostavno nije želio pogledati nekoga poput mene otpisujući me kao izgubljen slučaj.

Otvorio sam zadnja vrata, ubacio torbu i laptop, a onda se svalio na sjedište. Vozač, mladi Afroamerikanac obraza obraslih kratkom, rijetkom bradom, okrenu se preko ramena.

„Kuda?“ Gledao me je preko crnog debelog okvira dioptrijskih naočala u iščekivanju odgovora.

„Cambridge“, konačno sam odgovorio. „929 Massachusetts Ave.“

Želio sam prvo otići tamo, na poznatu adresu. Vidjeti Annu. Uvjeriti se da je sve u redu s njom. Ona će mi reći da sam samo umislio i da su svi dobro. Ponovo sam se lagao jer je crv sumnje rio, govoreći da sam u zabludi.

Taksista je klimnuo glavom i krenuo. Sade je prigušeno pjevušila svoju baladu o neobičnoj ljubavi, povremeno prekinuta glasom dispečera s radio stanice.

Bilo bi pametno da sam prvo nazvao, shvatio sam to. To bi bila racionalna odluka, ali nikada nisam bio poznat kao racionalan čovjek. Tu noć posebno. Pitao sam se kako li će reagirati kada me vidi nakon toliko godina ne razmišljajući uopće o opciji da je možda neću pronaći.

Pogledao sam licencu zataknutu za retrovizor. Lloyd Henderson. 22 godine. Zgodan dečko, pomalo štreberskog izgleda, na slici je imao nešto dužu kosu. Kao i u stvarnosti, tako mu se i na slici, u očima nazirala ulična mudrost, svojstvena ljudima prepuštenima sebi od malih nogu. Da sam ga upitao kako je odrastao, siguran sam da bih čuo priču o majci koja je radila dva posla da othrani njega i braću jer ih je otac napustio ili je pak otac bio taj koji ih prehranjuje. Možda se sam odgojio, roditelji su mu umrli dok je bio mlad ili je odrastao kod bake i djeda. Možda je u starateljskom domu. Ili su roditelji jednostavno bili previše odsutni zbog posla, a on je vrijeme provodio sam u stanu, s izmišljenim prijateljima i avanturama u svjetovima mašte. Možda… Previše možda, ukorio sam sebe. Podsjećao me je na mene.

„Odavde si, Lloyde?“ upitao sam ga kako bih skrenuo misli koje su ponovo počele rojiti.

„Rođen i odrastao, gospodine. U Mattapanu. Najljepši dio grada ako mene pitate.“

Mattapan je bio stari dio Bostona u kojem su uglavnom živjeli Afroamerikanci, Haićani i Jamajkanci. Znao sam svratiti tamo dok sam studirao. Imali su sjajan karipski restoran, Mama Leone. Njihova ljuto marinirana grilovana piletina s rižom bila je čista simfonija okusa i nešto što sam obožavao jesti svaki put kada bih otišao tamo, a bio sam čest gost za vrijeme studiranja.

„Vi? Imam osjećaj da niste turista i da odavno niste bili ovdje.“

Mudar momak. Baš kako sam i pretpostavljao.

„Odrastao sam na Beacon Hillu, ali već godinama ne živim ovdje“, odgovorio sam. „Vratio sam se na nekoliko dana.“

„Planirate ostati?“

„Vidjet ćemo.“

„Nostalgija vas uhvatila ili nešto drugo ako smijem upitati?“

„Pomalo od oboje.“ Osmjehnuo sam se. Doista mi je nedostajao rodni grad. „Mama Leone još radi?“

On se nasmija. „Da, još služe najbolja jela Kariba. Samo što mame Leone više nema. Umrla je prošle godine. Restoran je preuzeo njen sin.”

Sjetio sam se vlasnice, mame Leone, krupne žene uvijek obučene u haljine jarkih boja s odgovarajućim maramama kojima bi pokupila kosu u tradiciji svog naroda. Uvijek vesela i spremna na razgovor s gostima, zaraznog smijeha i dubokog glasa, neobičnog za ženu, uz teški naglasak. „Žao mi je što to čujem. Bila je sjajna domaćica.”

Lloyd klimnu glavom. „Najbolja.“

Pričali smo još malo. Zapravo, Lloyd je spontano govorio o stvarima koje su se desile u Bostonu u godinama mog odsustva dok sam ja šutio, pretvarajući se da ga pomno slušam. Uzalud sam se trudio otjerati misli i svakim pređenim metrom, nadglašavale su Lloydove riječi koje utihnuše.

Pogledi su nam se sreli u retrovizoru. Mladi taksista je opravdao mudrost koju sam vidio na njegovoj fotografiji. Prestao je s pričom i nasmiješio se.

„Dobrodošli natrag, gospodine“, rekao je.

„Hvala, Lloyde“, odgovorio sam mu i naslonio se na vrata posmatrajući grad kroz prljavo staklo. Nekada sam ga zvao svojim, što je u jednu ruku još bio. Dio je ostao u meni. Nosio sam ga gdje god bih išao jer od uspomena se nije moglo pobjeći, posebno sada kada su navirale kao bujica.

Pomislio bi čovjek da se promijenio tokom godina odsustva, ali nije. Još je to bio isti onaj Boston, s atmosferom starog, a opet novog vremena s daškom starog kontinenta i otadžbine.

Tunel Sumner nas je progutao, vodeći ispod bostonske luke. Svjetla na plafonu su se stapala u traku svjetlosti nalik putu od žutih cigli koji me je vodio do odredišta. Nadao sam se da neću zateći crvene cipele ispod kuće. Osjetio sam prisustvo, a kada sam se okrenuo, Maya je sjedila pokraj mene.

„Nismo više u Kanzasu, zar ne, Toto?” upitao sam je uz blijedi osmijeh. Očekivao sam je ranije.

„Sve u redu, gospodine?” javio se Lloyd primijetivši moje komešanje.

Na njegove riječi, nestala je poput fantazme. Počinjao sam se navikavati na to, njene dolaske i odlaske.

„Da“, promrmljao sam. „Samo sam umoran. Počinjem pričati sam sa sobom. Vidim duhove.“

„Dešava se i meni kad odradim dvije smjene zaredom.“ Mladić se nasmija što i meni izmami osmijeh na usne. „Izdržite još malo. Uskoro smo stigli.“

Ponovo smo utonuli u tišinu. Negdje iznad nas je bio Garden, poznati dom bostonskih Celticsa, nekadašnjih giganata NBA lige na čelu s Larryjem Birdom. Otac me je vodio kao klinca na utakmice Celticsa i Bruinsa. Dio odrastanja gotovo svakog klinca u Bostonu. Utakmice nedjeljom, poslije toga hamburgeri i sladoled. Nakon što sam pošao na koledž, naša druženja su postala rjeđa jer sam uvijek imao izgovor, nešto važnije od provođenja vremena s ocem, a onda bih se sjetio vremena koje smo provodili skupa, njegovog mirisa kolonjske pomiješanog s cigaretama koji bi ostao u mojoj odjeći kada bi me zagrlio. Osjećaja bliskosti koji je donosio, pa bih nazvao oca i iznenadio ga kartama. Sladoled je zamijenilo pivo, što smo krili od majke koja mu je zabranila da pije zbog njegovog zdravlja.

Nekada su mi ti dani nedostajali. Postojalo je vrijeme kada sam se nadao da ću jednog dana stvarati te uspomene sa svojim klincem, ali ta je želja odavno ugašena. Pretpostavljam da sam trebao kriviti razrijeđenu irsku sreću za to što nisam.

Konačno nas dugački tunel ispljunu na površinu, preko brane na rijeci Charles i kratkog Craigiejevog pokretnog mosta. Tamo negdje iza, na skretanju lijevo ostade naselje Beacon Hill, gdje smo Anna i ja odrasli. Pored je bila i visoka zgrada bolnice koja je prizvala ružne uspomene na noć kada nam se život počeo rasipati.

Probudila me je praznina kreveta kada sam posegnuo rukom ka njoj, a tada sam je čuo. Prigušeni jecaji i trag svjetlosti ispod vrata su otkrivali da je Anna u kupatilu. Pokucao sam.

„Anna?“

Kada mi nije odgovorila, ušao sam.

Još sam se sjećao prizora koji sam vidio. Straha u zelenim očima, nikada svjetlijima, kada je podigla glavu i pogledala me; crvenih mrlja na bijelim pločicama kupatila, čiji sam trag pratio uz noge gdje je nestajao ispod spavaćice i pokreta njenih usana dok izgovaraju rečenicu, izgubljenu u zvuku rušenja života.

„Seane… Beba…“

Sjećao sam se osjećaja nemoći dok sam sjedio na podu sterilnog bolničkog hodnika čekajući vijesti. Stopala su mi bila bosa. Osušena krv na lijevoj peti. Isprva sam pomislio da sam stao na nešto, da bol još nije došla do mog mozga. Pobliže pogledavši, shvatio sam da je to njena krv. Njegova. Njihova.

Liječnik je došao. Nije morao ništa govoriti. Čitao sam s bora na njegovom licu, iz pogleda u očima. Vidio sam usne koje se pomjeraju, izgovaraju riječi koje su nestajale u šumu krvi što je tutnjala mojim ušima. Pitao sam ga da li je mogu vidjeti, na što me je odveo do Annine sobe.

Vrata su bila otvorena, svjetlo ugašeno. Slika Anne, sklupčane na krevetu u polutami, nikada me nije napustila. Legao sam pored nje, bez riječi, tražeći utočište u naboru njenog vrata. Njena ruka je poklopila moju, stegnula je i privukla sebi.

Ni sada nisam znao šta reći. Pokušavao sam nešto smisliti dok smo išli širokim bulevarom, dok bi između zgrada s lijeve strane povremeno bljesnula modra površina rijeke Charles.

Nisam ni primijetio kada smo stigli. Avenija Masschusetts. Moja posljednja adresa u tom gradu.

„Zadrži kusur.“

Pružio sam mu novčanicu znatno veću od iznosa na taksimetru, smatrajući da mu dugujem zbog razgovora, i izašao iz taksija, sve vrijeme se kolebajući i pitajući, radim li pravu stvar.

Bijeli taksi je otišao niz ulicu. Imao sam osjećaj da s listom djeteline na vratima odlazi i mali zaostatak mog irskog nasljeđa. Podigao sam pogled ka visokoj zgradi i moja laž se rasu, odjednom se više ništa nije činilo u redu, ali sada je bilo prekasno.

Sada više nije bilo povratka, pomislio sam krenuvši naprijed.

Copyright protected by Digiprove © 2019-2022 Mirnes AlispahićSome Rights Reserved